O namaAutoriPoezijaProzaRecenzijeRazgovoriKultura sećanjaKolumnaBesede






















Izdvajamo

Aleksa Đukanović
Aleksandar Čotrić
Aleksandar Mijalković
Aleksandra Đorđević
Aleksandra Grozdanić
Aleksandra Mihajlović
Aleksandra Nikolić Matić
Aleksandra Veljović Ćeklić
Aleksandra Vujisić
Anastasia H. Larvol
Anđelko Zablaćanski
Biljana Biljanovska
Biljana Stanisavljević
Bogdan Miščević
Bojana Radovanović
Boris Đorem
Boris Mišić
Branka Selaković
Branka Vlajić Ćakić
Branka Vujić
Branka Zeng
Dajana Petrović
Danijel Mirkov
Danijela Milić
Danijela Odabašić
Danijela Trajković
Danilo Marić
Dejan Grujić
Dejan Krsman Nikolić
Desanka Ristić
Dina Murić
Divna Vuksanović
Đoka Filipović
Đorđo Vasić
Dragan Jovanović Danilov
Dragana Đorđević
Dragana Lisić
Dragana Živić Ilić
Dragica Ivanović
Dragica Janković
Draško Sikimić
Dušica Ivanović
Dušica Mrđenović
Duška Vrhovac
Emina Mukić
Ena Vuković
Gojko Božović
Goran Maksimović
Goran Skrobonja
Goran Vračar
Gordana Goca Stijačić
Gordana Jež Lazić
Gordana Pešaković
Gordana Petković Laković
Gordana Subotić
Gordana Vlajić
Igor Mijatović
Ilija Šaula
Irina Deretić
Iva Herc
Ivan Zlatković
Ivana Tanasijević
Jasmina Malešević
Jelena Ćirić
Jelena Knežević
Jelica Crnogorčević
Jovan Šekerović
Jovan Zafirović
Jovana Milovac Grbić
Jovanka Stojčinović - Nikolić
Jovica Đurđić
Juljana Mehmeti
Kaja Pančić Milenković
Katarina Branković Gajić
Katarina Sarić
Kosta Kosovac
Lara Dorin
Laura Barna
Ljiljana Klajić
Ljiljana Pavlović Ćirić
Ljiljana Šarac
Ljubica Žikić
Ljubiša Vojinović
Maja Cvetković Sotirov
Maja Herman Sekulić
Maja Vučković
Marija Jeftimijević Mihajlović
Marija Šuković Vučković
Marija Viktorija Živanović
Marina Matić
Marina Miletić
Mario Badjuk
Marko D. Marković
Marko D. Kosijer
Marko Marinković
Marko S. Marković
Marta Markoska
Matija Bećković
Matija Mirković
Mićo Jelić Grnović
Milan S. Marković
Milan Pantić
Milan Ružić
Mile Ristović
Milena Blagojević
Milena Stanojević
Mileva Lela Aleksić
Milica Jeftić
Milica Jeftimijević Lilić
Milica Opačić
Milica Vučković
Milijan Despotović
Miljurko Vukadinović
Milo Lompar
Miloš Marjanović
Milutin Srbljak
Miodrag Jakšić
Mira N. Matarić
Mira Rakanović
Mirjana Bulatović
Mirjana Štefanicki Antonić
Mirko Demić
Miroslav Aleksić
Mitra Gočanin
Momir Lazić
Nataša Milić
Nataša Sokolov
Nebojša Jevrić
Nebojša Krljar
Neda Gavrić
Negoslava Stanojević
Nenad Radaković
Nenad Šaponja
Nenad Simić-Tajka
Nevena Antić
Nikola Kobac
Nikola Rausavljević
Nikola Trifić
Nikola Vjetrović
Obren Ristić
Oliver Janković
Olivera Šestakov
Olivera Stankovska
Petar Milatović
Petra Rapaić
Petra Vujisić
Rade Šupić
Radislav Jović
Radmila Karać
Radovan Vlahović
Ramiz Hadžibegović
Ranko Pavlović
Ratka Bogdan Damnjanović
Ratomir Rale Damjanović
Ružica Kljajić
Sanda Ristić Stojanović
Sanja Lukić
Saša Knežević
Saša Miljković
Sava Guslov Marčeta
Senada Đešević
Silvana Andrić
Simo Jelača
Slađana Milenković
Slavica Minić Catić
Slobodan Vladušić
Snežana Teodoropulos
Sanja Trninić
Snježana Đoković
Sofija Ječina - Sofya Yechina
Sonja Padrov Tešanović
Sonja Škobić
Srđan Opačić
Stefan Lazarević
Stefan Simić
Strahinja Nebojša Crnić Trandafilović
Sunčica Radulović
Svetlana Janković Mitić
Tanja Prokopljević
Tatjana Pupovac
Tatjana Vrećo
Valentina Berić
Valentina Novković
Vanja Bulić
Velimir Savić
Verica Preda
Verica Tadić
Verica Žugić
Vesna Kapor
Vesna Pešić
Viktor Radun Teon
Vladimir Pištalo
Vladimir Radovanović
Vladimir Tabašević
Vladislav Radujković
Vuk Žikić
Zdravko Malbaša
Željana Radojičić Lukić
Željka Avrić
Željka Bašanović Marković
Željko Perović
Željko Sulaver
Zoran Bognar
Zoran Škiljević
Zoran Šolaja
Zorica Baburski
Zorka Čordašević
Proza


GLAS KOJI SE TEK BUDI

Ilija Šaula
detalj slike: Krk.art@designe


GLAS KOJI SE TEK BUDI


Ilija Šaula


Postoji u čoveku jedan glas koji nikada nije naučio da govori. On ćuti jer pripada vremenu koje prethodi svakoj reči, vremenu starijem od jezika, starijem od straha, starijem od sveta koji smo, iz potrebe za sigurnošću, podigli oko sebe poput prozirne i lomljive tvrđave.
Taj glas izmiče razumu i ne može se svesti na telo. On nastanjuje onaj bešumni prostor u nama koji se otvara tek kada se povuče šum svakodnevice, kada svetla oslabe i kada čovek odloži uloge koje je naučio da nosi kao sopstvene, oslobođen svake maske i svake potrebe da se predstavi. Ostaje izvan pravila, tokova i konstrukata koji oblikuju spoljašnji svet. Ne dotiču ga jezici ideologija ni ritmovi tržišta; veran je jedino onome što se prepoznaje iznutra, bez potrebe za dokazom.
A ono što se tako prepoznaje uvek je jednostavno u svojoj suštini, iako ne mora biti lako. Uvek vodi nazad čoveku.
U tom prigušenom sloju postoji sećanje, ali ne ono slikovito sa uspomenama, već kao stanje. Sećanje na ono što smo bili pre nego što smo pristali na imena i uloge, pre nego što smo sebe počeli da merimo kroz funkcije, brojeve i pripadnosti. Na biće koje je hodalo zemljom da bi joj pripadalo, koje je gledalo u nebo iz potrebe za razumevanjem, koje je znalo da je smisao temelj koji ne gubi vrednost.
To prisustvo ostaje u nama. Utišano, povučeno, ali postojano. Strpljivo čeka trenutak u kojem ćemo odustati od potrebe da budemo ono što nismo i dozvoliti sebi da budemo jednostavniji nego što mislimo da smemo.
Čovek je u svojoj suštini svedok. Svedok svetlosti i tame, svedok značenja koje se ne može izračunati i svedok sopstvene unutrašnje istine.
Zato se taj glas danas javlja sve jasnije. Kao postepeni povratak, nešto poznato što izranja iz zaborava i podseća na izgubljeno koje je i dalje u životu.
Budući da živimo u vremenu kada se jedan oblik sveta lagano iscrpljuje pod sopstvenim teretom, očekujemo da je ovo granica iza koje čovek počinje da stoji u punini onoga što jeste, ili je prelaz u kojem se staro povlači, a novo još nema oblik, ali se naslućuje.
Ono što dolazi nema potrebu za imenom, poznato nam je. Nema ni oblik koji bi se mogao nametnuti. To je bešumni, unutrašnji pomak, ličan, ali dovoljno snažan da promeni način na koji čovek stoji u svetu.
Povratak sebi. Povratak smislu koji ostaje i kada se sve drugo promeni. Povratak istini koja ne traži potvrdu.
I možda će taj glas najpre dobiti oblik kroz one koji još umeju da slušaju. Jer pesnici ne govore glasnije od drugih. Oni ostaju otvoreni za ono što je već tu. Prepoznaju razliku između vidljivog i doživljenog, i znaju da ono nevidljivo često nosi veću težinu stvarnosti.
Zato ovo donosim  kao tihu molitvu. Dodir onoga što u čoveku već živi – postojano, strpljivo i spremno da se pojavi.
Jer svetlost ne pripada strukturama za oblikovanje. Ona pripada onome ko je u stanju da je prepozna.
A čovek će je, pre ili kasnije, ponovo videti.






PODELITE OVAJ TEKST NA:






2026 © Književna radionica "Kordun"