O namaAutoriPoezijaProzaRecenzijeRazgovoriKultura sećanjaKolumnaBesede






















Izdvajamo

Aleksa Đukanović
Aleksandar Čotrić
Aleksandar Mijalković
Aleksandra Đorđević
Aleksandra Grozdanić
Aleksandra Mihajlović
Aleksandra Nikolić Matić
Aleksandra Veljović Ćeklić
Aleksandra Vujisić
Anastasia H. Larvol
Anđelko Zablaćanski
Biljana Biljanovska
Biljana Stanisavljević
Bogdan Miščević
Bojana Radovanović
Boris Đorem
Boris Mišić
Branka Selaković
Branka Vlajić Ćakić
Branka Vujić
Branka Zeng
Dajana Petrović
Danijel Mirkov
Danijela Milić
Danijela Odabašić
Danijela Trajković
Danilo Marić
Dejan Grujić
Dejan Krsman Nikolić
Desanka Ristić
Dina Murić
Divna Vuksanović
Đoka Filipović
Đorđo Vasić
Dragan Jovanović Danilov
Dragana Đorđević
Dragana Lisić
Dragana Živić Ilić
Dragica Ivanović
Dragica Janković
Draško Sikimić
Dušica Ivanović
Dušica Mrđenović
Duška Vrhovac
Emina Mukić
Ena Vuković
Gojko Božović
Goran Maksimović
Goran Skrobonja
Goran Vračar
Gordana Goca Stijačić
Gordana Jež Lazić
Gordana Pešaković
Gordana Petković Laković
Gordana Subotić
Gordana Vlajić
Igor Mijatović
Ilija Šaula
Irina Deretić
Iva Herc
Ivan Zlatković
Ivana Tanasijević
Jasmina Malešević
Jelena Ćirić
Jelena Knežević
Jelica Crnogorčević
Jovan Šekerović
Jovan Zafirović
Jovana Milovac Grbić
Jovanka Stojčinović - Nikolić
Jovica Đurđić
Juljana Mehmeti
Kaja Pančić Milenković
Katarina Branković Gajić
Katarina Sarić
Kosta Kosovac
Lara Dorin
Laura Barna
Ljiljana Klajić
Ljiljana Pavlović Ćirić
Ljiljana Šarac
Ljubica Žikić
Ljubiša Vojinović
Maja Cvetković Sotirov
Maja Herman Sekulić
Maja Vučković
Marija Jeftimijević Mihajlović
Marija Šuković Vučković
Marija Viktorija Živanović
Marina Matić
Marina Miletić
Mario Badjuk
Marko D. Marković
Marko D. Kosijer
Marko Marinković
Marko S. Marković
Marta Markoska
Matija Bećković
Matija Mirković
Mićo Jelić Grnović
Milan S. Marković
Milan Pantić
Milan Ružić
Mile Ristović
Milena Blagojević
Milena Stanojević
Mileva Lela Aleksić
Milica Jeftić
Milica Jeftimijević Lilić
Milica Opačić
Milica Vučković
Milijan Despotović
Miljurko Vukadinović
Milo Lompar
Miloš Marjanović
Milutin Srbljak
Miodrag Jakšić
Mira N. Matarić
Mira Rakanović
Mirjana Bulatović
Mirjana Štefanicki Antonić
Mirko Demić
Miroslav Aleksić
Mitra Gočanin
Momir Lazić
Nataša Milić
Nataša Sokolov
Nebojša Jevrić
Nebojša Krljar
Neda Gavrić
Negoslava Stanojević
Nenad Radaković
Nenad Šaponja
Nenad Simić-Tajka
Nevena Antić
Nikola Kobac
Nikola Rausavljević
Nikola Trifić
Nikola Vjetrović
Obren Ristić
Oliver Janković
Olivera Šestakov
Olivera Stankovska
Petar Milatović
Petra Rapaić
Petra Vujisić
Rade Šupić
Radislav Jović
Radmila Karać
Radovan Vlahović
Ramiz Hadžibegović
Ranko Pavlović
Ratka Bogdan Damnjanović
Ratomir Rale Damjanović
Ružica Kljajić
Sanda Ristić Stojanović
Sanja Lukić
Saša Knežević
Saša Miljković
Sava Guslov Marčeta
Senada Đešević
Silvana Andrić
Simo Jelača
Slađana Milenković
Slavica Minić Catić
Slobodan Vladušić
Snežana Teodoropulos
Sanja Trninić
Snježana Đoković
Sofija Ječina - Sofya Yechina
Sonja Padrov Tešanović
Sonja Škobić
Srđan Opačić
Stefan Lazarević
Stefan Simić
Strahinja Nebojša Crnić Trandafilović
Sunčica Radulović
Svetlana Janković Mitić
Tanja Prokopljević
Tatjana Pupovac
Tatjana Vrećo
Valentina Berić
Valentina Novković
Vanja Bulić
Velimir Savić
Verica Preda
Verica Tadić
Verica Žugić
Vesna Kapor
Vesna Pešić
Viktor Radun Teon
Vladimir Pištalo
Vladimir Radovanović
Vladimir Tabašević
Vladislav Radujković
Vuk Žikić
Zdravko Malbaša
Željana Radojičić Lukić
Željka Avrić
Željka Bašanović Marković
Željko Perović
Željko Sulaver
Zoran Bognar
Zoran Škiljević
Zoran Šolaja
Zorica Baburski
Zorka Čordašević
Proza


ČEDINA PRIČA

Ružica Kljajić
detalj slike: Krk.art@designe


ČEDINA  PRIČA


 
Marija je bila povučena i prilično stidljiva mlada osoba. Ali njena ozbiljnost i tiha upornost koju je posjedovala, bili su joj od pomoći u raznim prilikama. Ako bi željela da nešto uradi, ona to pokuša i uspjeh obično nije izostajao. Ali, ovako nešto, kao što je naumila sa baba Zorkinim pismima... E, to je bio veliki posao i izazov, iz više razloga.
Nekoliko dana nakon sahrane, poslije dužeg razmišljanja, odluči da potraži Čedu Božinog, i zamoli ga za malo slobodnog vremena, jer je znala da je kod kuće i da uči za neki težak ispit. Njegovu porodicu, a i njega, dobro je poznavala, jer su im kuće bile blizu, a i njegova mlađa sestra bila joj je najbolja drugarica.
Tog dana nije imala zadaće ili nekih važnih obaveza, pa iza ručka zamoli majku da joj dozvoli odlazak Čedinoj kući i reče joj zbog čega. Majka joj dozvoli, uz blago upozorenje:
- Idi, ćerko, ali pazi kako se ponašaš. Ti više nisi ona curica kakva si bila kad je on otišao na dalje školovanje. Porasla si, Bogu hvala, ali je on, ipak odrasliji i zreliji od tebe. A, lijep je, k’o slika. Milina ga pogledati.
Kad se okrenula da pogleda kćerku, ugleda samo otvorena sobna vrata, jer je Marija već bila na kapiji.
- Da li je ona čula ovo što sam ja govorila? Možda je i bolje ako nije. I ko zna šta je bolje? Danas djeca brzo rastu, a i naše brige postaju sve veće.
 
Idući polako, gotovo brojeći korake, zauzeta skupljanjem hrabrosti da pokuca na vrata kuće u kojoj je, u igri sa Darom i njenom mlađom sestricom, provela mnogo vremena, Marija stiže do kapije i tu zastade. Nije još bila sigurna hoće li otvoriti vratanca, kad se na kućnim vratima pojavi Čedo i pođe joj u susret, da kao dobar domaćin otvori kapiju:
- Izvoli, komšinice! Baš se radujem što te vidim! Ali, ako tražiš Daru, nije tu. Kako je porasla, sad češće izbiva iz kuće. Da li i ti tako radiš?
To što je čula, Mariju malo zbuni, ali ipak odlučno reče:
-  Ma i nisam došla zbog Dare, već zbog tebe.
-  Mene?! E, to je pravo iznenađenje. I sreća, da znaš. I to baš u času kad sam odlučio da se malo odmorim od učenja. Od jutros sam u sobi nad knjigom. Hvala ti zbog toga! A, zašto me trebaš?
-  Htjela bih te nešto pitati.
- Onda uđi. Idemo sjesti ispod grožđa, da ne stojimo na kapiji kao neke komšinice, zauzete ogovaranjem svega i svakoga u selu.
Sjedoše za sto, u hladovinu lijepo uređene sjenice. Čedo primijeti da Marija odugovlači s razgovorom, pa odluči da joj pomogne:
-  Baš sam radoznao, zbog čega si me potražila?
-  Zbog bake Zorke.
-  Misliš, one što je nedavno umrla?
- Baš nje. Onog dana kad joj je pozlilo, bila sam kod nje. Kad sam tek došla, pričala mi je jednu dugu priču i spomenula je i tebe. Pa, ako te ne mrzi, i ako se bilo čega sjećaš u vezi s njom, molim te da mi ispričaš.
-  A, zašto je to tebi važno? Ima li neki poseban razlog?
-  Važno mi je. A zašto, ni sama ne znam. Bog zna zašto to želim? Možda će mi se kasnije objasniti samo od sebe.
 
- Odlazio sam kod bake sve dok nisam krenuo u srednju školu. Sjećam se,  povod mog odlaska kod nje, uvijek je bilo neko pismo koje je trebalo pročitati, jer je ona bila nepismena. Čim bih ušao u kuću, pismo bi se brzo zaboravilo, a ona bi sjela nasuprot mene i počinjala neku priču. Sve te priče bile su vezane za nju i njenu porodicu. Pričala je o mužu koji se nije vratio iz rata, sinu koji je kao dijete otišao na školovanje, pa se i on zagubio negdje u bijelom svijetu. I još mnogo toga...
Moram priznati, da se sad malo i stidim što je i nisam uvijek pažljivo slušao, ili sam odglumio da je slušam, jer sam primijetio, da ona prosto ima potrebu da o tome priča. Ali, jedno sam dobro zapamtio. Kolači su joj uvijek bili tako dobri i ukusni, da sam bez ustručavanja i uvijek pojeo sve što bi stavila pred mene.
 Tek sad mi je Marija jasno, da je ona mene zvala zbog nečeg drugog, a da ta pisma nisu ni postojala.
- Postojala su. A zašto ih, kad vi dođete da ih pročitate nikada nije mogla pronaći, to baš i nije lako objasniti.
-  Postojala su?! Kako znaš?
-  Znam, jer mi ih je dala onog dana kad me je pozvala, kao što je i vas pozivala, da joj pročitam tek pristiglo pismo, ali joj je pozlilo i za nekoliko dana je umrla.
-  I, jesi li ih pročitala? Šta u njima piše?
-  Ne! Nisam! Ali ti mogu reći da nijedno od njih nikad nije ni otvoreno.
-  Zanimljivo. Sad si me baš zainteresovala. I kad ih misliš pročitati?
- Ne vjerujem da ću uskoro. Još sam tužna zbog njene smrti. Bila mi je draga. Bojim se da poslije čitanja ne budem još tužnija. Neka ih još neko vrijeme. Od tebe sam čula neke važne stvari u vezi s bakom, i hvala ti za to. Želim još čuti Desu i Milana, o njihovim odlascima da čitaju ta, uvijek zagubljena pisma.
- Imaš pravo. I, srećno s tim! Ako otkriješ nešto zanimljivo, volio bih da saznam. Znaš da sam za vrijeme raspusta, a nekad i mimo toga ovdje u selu, pa me potraži.
-  Hoću. Budi siguran u to. Zbogom! I, hvala još jednom!
- Zbogom, sanjalice! Znaš li da te tako neki zovu? Kažu, uvijek si zamišljena, i u nekom svom svijetu.
- Ne znam da tako misle o meni, ali znam da je lijepo imati samo svoj svijet. Drugima ne smetaš, a u njemu nađeš sve što poželiš. Doviđenja Čedo! 





PODELITE OVAJ TEKST NA:






2026 © Književna radionica "Kordun"