|
|
|
 | Ružica Kljajić | |
| |
detalj slike: Krk.art@designe
ČEDINA PRIČA
Marija je bila povučena i prilično stidljiva mlada osoba. Ali njena ozbiljnost i tiha upornost koju je posjedovala, bili su joj od pomoći u raznim prilikama. Ako bi željela da nešto uradi, ona to pokuša i uspjeh obično nije izostajao. Ali, ovako nešto, kao što je naumila sa baba Zorkinim pismima... E, to je bio veliki posao i izazov, iz više razloga.Nekoliko dana nakon sahrane, poslije dužeg razmišljanja, odluči da potraži Čedu Božinog, i zamoli ga za malo slobodnog vremena, jer je znala da je kod kuće i da uči za neki težak ispit. Njegovu porodicu, a i njega, dobro je poznavala, jer su im kuće bile blizu, a i njegova mlađa sestra bila joj je najbolja drugarica.Tog dana nije imala zadaće ili nekih važnih obaveza, pa iza ručka zamoli majku da joj dozvoli odlazak Čedinoj kući i reče joj zbog čega. Majka joj dozvoli, uz blago upozorenje:- Idi, ćerko, ali pazi kako se ponašaš. Ti više nisi ona curica kakva si bila kad je on otišao na dalje školovanje. Porasla si, Bogu hvala, ali je on, ipak odrasliji i zreliji od tebe. A, lijep je, k’o slika. Milina ga pogledati. Kad se okrenula da pogleda kćerku, ugleda samo otvorena sobna vrata, jer je Marija već bila na kapiji.- Da li je ona čula ovo što sam ja govorila? Možda je i bolje ako nije. I ko zna šta je bolje? Danas djeca brzo rastu, a i naše brige postaju sve veće. Idući polako, gotovo brojeći korake, zauzeta skupljanjem hrabrosti da pokuca na vrata kuće u kojoj je, u igri sa Darom i njenom mlađom sestricom, provela mnogo vremena, Marija stiže do kapije i tu zastade. Nije još bila sigurna hoće li otvoriti vratanca, kad se na kućnim vratima pojavi Čedo i pođe joj u susret, da kao dobar domaćin otvori kapiju:- Izvoli, komšinice! Baš se radujem što te vidim! Ali, ako tražiš Daru, nije tu. Kako je porasla, sad češće izbiva iz kuće. Da li i ti tako radiš? To što je čula, Mariju malo zbuni, ali ipak odlučno reče:- Ma i nisam došla zbog Dare, već zbog tebe.- Mene?! E, to je pravo iznenađenje. I sreća, da znaš. I to baš u času kad sam odlučio da se malo odmorim od učenja. Od jutros sam u sobi nad knjigom. Hvala ti zbog toga! A, zašto me trebaš?- Htjela bih te nešto pitati.- Onda uđi. Idemo sjesti ispod grožđa, da ne stojimo na kapiji kao neke komšinice, zauzete ogovaranjem svega i svakoga u selu.Sjedoše za sto, u hladovinu lijepo uređene sjenice. Čedo primijeti da Marija odugovlači s razgovorom, pa odluči da joj pomogne:- Baš sam radoznao, zbog čega si me potražila?- Zbog bake Zorke.- Misliš, one što je nedavno umrla?- Baš nje. Onog dana kad joj je pozlilo, bila sam kod nje. Kad sam tek došla, pričala mi je jednu dugu priču i spomenula je i tebe. Pa, ako te ne mrzi, i ako se bilo čega sjećaš u vezi s njom, molim te da mi ispričaš.- A, zašto je to tebi važno? Ima li neki poseban razlog?- Važno mi je. A zašto, ni sama ne znam. Bog zna zašto to želim? Možda će mi se kasnije objasniti samo od sebe. - Odlazio sam kod bake sve dok nisam krenuo u srednju školu. Sjećam se, povod mog odlaska kod nje, uvijek je bilo neko pismo koje je trebalo pročitati, jer je ona bila nepismena. Čim bih ušao u kuću, pismo bi se brzo zaboravilo, a ona bi sjela nasuprot mene i počinjala neku priču. Sve te priče bile su vezane za nju i njenu porodicu. Pričala je o mužu koji se nije vratio iz rata, sinu koji je kao dijete otišao na školovanje, pa se i on zagubio negdje u bijelom svijetu. I još mnogo toga...Moram priznati, da se sad malo i stidim što je i nisam uvijek pažljivo slušao, ili sam odglumio da je slušam, jer sam primijetio, da ona prosto ima potrebu da o tome priča. Ali, jedno sam dobro zapamtio. Kolači su joj uvijek bili tako dobri i ukusni, da sam bez ustručavanja i uvijek pojeo sve što bi stavila pred mene. Tek sad mi je Marija jasno, da je ona mene zvala zbog nečeg drugog, a da ta pisma nisu ni postojala.- Postojala su. A zašto ih, kad vi dođete da ih pročitate nikada nije mogla pronaći, to baš i nije lako objasniti.- Postojala su?! Kako znaš?- Znam, jer mi ih je dala onog dana kad me je pozvala, kao što je i vas pozivala, da joj pročitam tek pristiglo pismo, ali joj je pozlilo i za nekoliko dana je umrla.- I, jesi li ih pročitala? Šta u njima piše?- Ne! Nisam! Ali ti mogu reći da nijedno od njih nikad nije ni otvoreno.- Zanimljivo. Sad si me baš zainteresovala. I kad ih misliš pročitati?- Ne vjerujem da ću uskoro. Još sam tužna zbog njene smrti. Bila mi je draga. Bojim se da poslije čitanja ne budem još tužnija. Neka ih još neko vrijeme. Od tebe sam čula neke važne stvari u vezi s bakom, i hvala ti za to. Želim još čuti Desu i Milana, o njihovim odlascima da čitaju ta, uvijek zagubljena pisma.- Imaš pravo. I, srećno s tim! Ako otkriješ nešto zanimljivo, volio bih da saznam. Znaš da sam za vrijeme raspusta, a nekad i mimo toga ovdje u selu, pa me potraži.- Hoću. Budi siguran u to. Zbogom! I, hvala još jednom!- Zbogom, sanjalice! Znaš li da te tako neki zovu? Kažu, uvijek si zamišljena, i u nekom svom svijetu.- Ne znam da tako misle o meni, ali znam da je lijepo imati samo svoj svijet. Drugima ne smetaš, a u njemu nađeš sve što poželiš. Doviđenja Čedo!
|