U vrtovima sunčanim stradam
Gdje boje i mirisi mame
Svoje sam oči i pluća svoja dao
A cvijeće stavio u jame
U vrtovima Božanskim, klečim
Gdje, kažu, zvukova nema
A simfonija u vječnost opominje
U snove i prostranstva drijema
U vrtovima nježnim i nespretnim plačem
Rekoše vrijeme je stalo
Svojim strahovima dubokim zarezuju
Kane ga ubrzati malo
U vrtovima koji imaju, slutim,
Sve ono što u strahovima gine
Ne vidi komedijant uzdahe zaluda
Gledajuć’ odozgo sa bine
Vrtove sjetne i nespretne, ćutim,
Staviše u svoje njive
Prilagodiše im, želji pokrete
A oni prestaše da žive.
