Jutros sam otvorio oči sumanutog karaktera.
Plavo je postalo sivo, čak i staklo prozora.
Greben snoviđenja nije obasjavalo sunce.
Kiša je bila u zraku kao paukova mreža,
Nije padala ali je vrebala svojom vlažnošću.
Opanci moje duše u sebi su nosili miris zavičajni.
Ni obojci mi nisu bili bolji u sivilu obijesti.
Sivo je svuda oko mene, i od neba, i od betona.
Sunce je srebrna kugla koja nema sjaja
Ugasla kao mjesec u sivilu neba.
More ne plače, niti žubori plimom okeanskog potoka.
On dotiče i otiče svojom sivom kašom punog mjeseca.
Lice je moje blijedo sivo, skoro pepeljasto
Na smrtnom pragu izgubljene iluzije kosmičke sreće.
Pijani sivi monstrumi
šetaju bojištima glumeći hrabre diletante
Silujući i paleći po osvojenim selima.
Pepeo je siv
Zgarište je sivo
Siva je ratna svijest kao razlog za ubijanje.
Siva je boja ubijanja,
krvoločnog ubijanja
ubijanja bez razloga.
Tamna je moja siva strana i nikad neće biti plava
Nema sivog cvijeća
Nema sive ljubavi
Jedino svijeća može biti siva
Dobra i pozitivna siva
Na odru mom...
