detalj slike: KRK Art dizajn

VIDOVO VRELO

Više Vojnića kako se ide u Maljevac u selu Kupljenska imade jedna luka pod nekakvijem grmom, i u toj luci vrelo, koje nikad u sebi nema kapi vode preko cijele godine, a kad dođe Vidovdan, onda uveče uoči Vidovdana dođu ljudi pa lijepo isnaže, a ćim sunce počine, voda odmah počne izvirati, i to bijela kao varenika. Čim paše podne uoči Vidovdana, odmah se stane svijet sa sviju krajeva prikupljati, pa kad voda počne izvirati, onda se umivaju i tako cijelu noć. Kad ujutru svane i sunce se stane rađati, voda prestane izvirati, a kad bi je ko nalio u kakvu posudu, flašu ili u šta drugo, nikako je ne more do kuće donjeti – nekud je nestane, pa da je ne znam kako začepljena. A da koga najvećma oči bole, kako se onđe um’je, odma je zdrav.

( Iz knjige koju je priredila Vukosava Opačić – Lekić “Sanjao sam da me mjesec umiva”- Narodne pripovijetke Korduna, zapisao Simeon Đurić, mlinar iz D. Budačkog,) -  SKD “Priosvjeta” Zagreb, 2002. god.

LEGENDA O VIDOVOM VRELU

Negdje pod Petrovom gorom na Kordunu, živjela je davno pred stotinu i više godina, velika zadruga od 70 članova družine u kojoj je domaćin bila baba Stojka. Imala je jedanaest sinova i tri kćeri, dva đevera sa ženama i djecom, sedam snaha i dvije jetrve. Zadruga je kao graničarsko leno davala caru 7 stalnih vojnika. Baba Stojki čo’ek pogibe poodavno na granici. Kasnije pogiboše i dva sina. Neki su bili u vojsci.
Nije baba Stojki kao domaćinu bilo lako izaći na kraj sa tolikom družinom, a posebno sa jedanaest žena od kojih su četri bile udovice. Ali Stojka je bila razumna i uz pomoć đevera Ilije, koji je u svemu bio savjetnik i desna ruka, vodila je ona kućne poslove tako da su joj mnoge komšijske kuće zavidjele. Nikad se iz njene kuće nijesu čuli ružni glasovi jer je ona sve unutrašnje razmirice mudro rješavala i svi su je poštovali i slušali. Ali dođe do nevolje koja baci cijelu kuću u brigu, a posebno babu Stojku... Sin joj Srđan dođe sa granice, i kaza nekoj od snaha da je negdje oko Kordunskog Ljeskovca, gdje je služio, zagledao djevojku, i ako majka dozvoli, htio bi je uzeti. Snaša to kaza babi Stojki, i kako je sinu bilo 26 godina, ona odobri. Po tadašnjem običaju ode djever i jedan od sinova djevojčinoj kući da vide djevojku i njene, pripitaju što treba, pa kad se i djevojčini složiše i dođoše da vide mladoženjine, dogovoriše svadbu i dovedoše je.
Mladi je bilo ime Jelisavka. Bila je stasita, crnokosa i crnooka ljepotica i od mnogo žena u kući i selu, ljepotom i ponašanjem odskoči.
U kući postaše ponosni na nju i od milja je prozvaše Jelkom. No pozavidješe joj njene jetrve, a kod jetrove Joke, žene starijeg brata Maksima, zavist pređe u mržnju. Joka je bila sitna, pirgava i boležljiva. S njenim poganim jezikom kuća je često imala neprilika. Njen čo’ek Maksim bio je sušta dobričina i brata Srđana je iznad svega volio, pa je i to još Joku dražilo. Svojim otrovnim jezikom pokuša kod Maksima opadati đevera i jetrovu. Maksim je znao njenu narav i branio se od njenih priča kao od dosadne muve, a i drugi su to znali pa se na njene priče niko nije ni obazirao.
No jedanput dođe Maksim sa straže na granici, okupa se i preobuče pa pođe da se izljubi sa družinom. Žena mu Joka bila pred porođajem, a njene zle oči viđeše što druge ničije ne mogu. Učini joj se da se njen Maksim nekako slađe poljubio sa snahom Jelkom nego sa drugima, i poslije nije mirovala, nego je kod jedne po jedne jetrve o tom zuckala kako se Maksim, otkako je zanjela i obružnjala, ohladio prema njoj. Pa ode još i dalje i počne natucati kako sumnja da njen Maksim previše pazi snaju Jelku, daje joj ljepše poklone nego njoj, pa ko zna što njih dvoje imaju među sobom. Žene su se zgranjavale na ove sumnje i tako to dođe do ušiju babi Stojki. Kako je to tada bio običaj u kući, Stojka sazva na okup sve odrasle, iznese im, pored ostalih poslova, i tu ružnu priču, iskara one što kuću sramote poganim jezikom i neopravdanim sumnjama i sve se kao i obično smiri. Znala je domaćica odakle duva vjetar. Znala je svaki korak svoje družine, kao i to da za veći grijeh ne postoji u kuci ni mogućnost, pa niko ništa ne vidje osim pakosne Joke. Ali Joka otrovna zavišću i mržnjom ne miruje.
Godine prolaze i sa bojišta stiže vijest da je Stojkin i treći sin poginuo. U kući žalost, ona redovna, jer je smrt na granici sudbina Vojne krajine. Tugu ublažava radost koju donosi rađanje djece. Rađanje i pogibje bili su sastavni dijelovi krajiške svakodnevnice.
Jelka nosi drugo djete i Srđan je u devetom nebu od radosti. Dođe i Maksim na urlaub pred samu krsnu slavu, najveći kućni praznik, kada se okupi sve svoje najdraže, da se ožale pokojni i obraduje viđenje rasute rodbine, kumova i prijatelja, da se dogovori o udajama i ženidbama i svim važnim poslovima. Ali bistro oko baba Stojke opazi da se braća, Maksim i Srđan nekako hladno odnose jedan prema drugom .
To je zabolje. Pozva ih nasamo da sa njima porazgovori. Oni joj se ispovjediše iskreno i ponovo se otkri zmijski jezik pakosne snaše Joke, koja se pobrinula da obojici braće dopre do ušiju, kako dijete koje nosi Srđanova žena nije njegovo, nego mu brata Maksima. Teško to zabolje i baba Stojku, ali ona nije bila žena koja pada od svakog udarca. Steže srce i zadrža suze. Znala je ona u kući kad god je koja od žena zanijela ili kad se očekuje porođaj, pa joj i to pomože da sinove smiri i kaže im; “Djeco, svako čeljade u sebi nosi anđela, koji se vječno među sebe bore i ko nadjača, takvi smo pred Bogom i ljudima. Kod Joke je jači đavo koji joj jede dušu. Jelka ce roditi o Đurđevu, a sad je sveti Jovan, naša slava, neka nam je na pomoći. Dakle, kad je Jelka zanijela ti si bio daleko od kuce, samo tvojoj Joki neda đavo da razumom računa. Pomrsio joj pamet.”. Ubit ću je” reče Maksim. “Ne sine , imaš sa njom sedmero djece. Ne bi ubio nju, nego djecu, sebe i ugled kuće o kojoj se nikad ništa nije ružno čulo. Sudbina ti je takvu dodjelila i pretrpi. I teže se pretrpi. To bi učinila i kukavica, a ti si junak kojem ne dolikuje da ubije ženu i majku. Sve bi palo na tvoj obraz, a obraz čuvaj bolje nego svoj život. Joka je marljiva, samo pogana jezika, i za kuću je to zlo. Svjetovala bih ti nešto što ti je najteže, ali mislim najrazumnije. Odjeli se iz zadruge. Dat ćemo ti zemlju koja pripada i kucu napraviti. Imaš i odrasle djece koja su vična poslu i mogu te zamjeniti dok si u vojsci. Živjećete. Dobit će te snaju i unučad, a ona kao domaćica neće imati potrebe za smutnje. Promisli o tome, pa ćemo i sa stričevima porazgovarati”. “Kada ti, mama misliš da je to najbolje, učinit ću tako”. Kaže Maksim.
„A ti sine Srđane, čuo si i sve zaboravi potvore. Maksim te voli kao i ja, žena ti je čista kao suza”.”Hvala ti mama” kaže Srđan, poljubi se sa bratom i obojica poljubiše materinu ruku.
Na krsnu slavu dođe mnogobrojna rodbina, i sve je teklo po starom običaju do pred ponoć kad veselje završava i počinju ozbiljni razgovori o poslovima. Dođe na red i dioba Maksimove porodice od zadruge za koju su već izvršene pripreme i dogovori. Običaj je bio da se sve pokretno i nepokretno djeli na članove zadruge i po nepisanom je zakonu priznavao i dio nerođenom djetetu, ako se za njega znalo. Nesretna Joka ne otrpi da još jednom ne ujede Jelku i reče da ona neće priznati dio njenom djetetu kod diobe. Svi se na to zgranuše, ali baba Stojki prekipe. Bila je umorna jer je cijeli dan dvorila goste stojeći, a sad joj se noge presjekoše i ona sjede. Prevuče keceljom preko očiju iz kojih počeše navirati suze. Staro izborano lice joj pozelenje. Sve se oči upriješe u nju da čuju njenu riječ osim sina Maksima, koji je sav crven od srama, gledao predase i stezao držak od kubure sa čemerom, ne znajući ni sam zašto. Baba Stojka se pribra i poče tiho, ali je postepeno padala u vatru i podizala glas: “Joko, snašo, zar ti nije dosta što ti prva i jedina raskopavaš ovo gnijezdo kome je sva okolina zavidjela na slozi i snazi? Zar ti nije dosta što smo svi radi svoje piladi i tvoga i Maksimovog obraza krili tvoju zlu dušu da ne pada bruka na ovo sjeme i sliku svetog Jovana, naše krsne slave, pred kojom su palili kandilo i pradjedovi tvoje djece. Zar ne znaš i ne vidiš , oči ti iskopale, da si svojim poganim jezikom sramotila ovu kuću pakosnim lažima i turala nož među braću, i da nijesu razumni, davno bi među njima pala krv? Zar će mo mi biti prvi u ovom kraju u koje će gori od nas upirati prstom jer nijesmo priznali ono djete koje se već koprca u majčinoj utrobi? Zar da uradimo ono što niko prvi nije uradio, što svako zna i vidi, samo je tebi na oči pao mrak? Da bog da ti nikada ne sišao s njih i da Bog da ti iskopale, pa da te djeca sljepu vodila!”
Nakon te kletve baba Stojka klonu na sto i zanjemi. Maksim trže kuburu i poleće k ženi, ali ga sretoše. Joka pobježe na vrata u mrak, a babu Stojku odnesoše na krevet, zališe vodom i dovedoše k svijesti. Sinovi snaje i rodbina sletiše se da smire i dioba bi odgođena.
Joka se je i ranije osjećala da joj vid slabi, ali kroz nekoliko dana osjeti u očima bol i poče se žaliti da još slabije vidi. Svi, pa i ona sama poče vjerovati da ju je stigla kletva babe Stojke i da će sasvim oslijepiti. Počeše je mučiti strašni snovi. Njezin Maksim poljubi majci ruku prije odlaska na dužnost i ode bez riječi. Srđan ga isprati na rastanku se izljubiše, kao da su slutili da im je to posljednje viđenje. Nikad se nije saznalo kako se on prije odlaska obračunavao sa ženom u vajatu. Odlazio je na rad u polje i štalu. Čuli su ga da razgovara sa svojim konjem, ali ni sa kim više, osim po koju riječ sa majkom. Majka kao da se i sama pokajala zbog one teške kletve, ali dostojanstvo joj nije dozvoljavalo da se to vidi. Kao da je počela saželjavati svoju snaju Joku, jer je počela prizivati i ponešto joj zapovjedati kad je bila reduša. Ali i Joka se počela jako mjenjati. Pored bola u očima, ona je osjetila da je mnogi u kući izbjegavaju, i sad joj najbliže postaše svekrva i jetrva Jelka. Čak joj se učini da je i njena starija djeca ne gledaju kao ranije pa se sve češće poče žaliti i zaplakivati.
Ali, kako narod kaže, nesreća kad krene ne staje. Obolje joj i umrije jedno dijete i naskoro drugo. Uskoro stiže glas sa granice da je i Maksim poginuo u borbi sa Turcima, a Joka od neprekidnog plača gotovo sasvim oslijepi. Tada je sva družina poče sažaljevati, a najbliža joj postade Jelka koja joj poče prati i krpiti djecu, čistiti vajat i tješiti je tako toplim riječima kao da joj ona nikada ništa nije nažao učinila. Ona je najprije odvede svešteniku koji joj očita molitvu radi očiju. Kad to ne pomože, odvede je i kod vračare. Najzad je stric Ilija odvede ljekaru koji joj dade nekakvu mast. Jelka joj je mazala očne kapke i zajedno sa njom plakala, jer sve nije pomoglo.
Jedno jutro kad joj je Jelka prala i mazala oči, Joka zajeca, zagrli Jelku i poče je zalijevati suzama. Baba Stojka ču to, priđe vratima i vidje ono čemu se malo nadala. Joka plače, ljubi Jelku i priča: “Sestro, džabe se mučiš oko mene. Ne koriste meni ni popove molitve, ni doktorova mast. Težak i pretežak je moj grijeh prema tebi, Bogu, Maksimu i družini. Mene je stigla kletva pa mi samo Bog i vi možte pomoći. Ako mi možete oprostiti, oprostite mi, Bog me je dovoljno kaznio. Izgubi čo’eka, izgubi dvoje djece, izgubi očni vid. Bojim se da ću izgubiti i ovu djecu što mi je ostalo. Svi će zbog mene proklete pomrijeti”. Baba Stojka sluša, i sama satrvena bolom za sinom i unučadi, priđe i zagrli nesretnicu i reče: “Davno sam ti ćeri oprostila, ali samo nek ti i Bog oprosti i ova Jelka prema kojoj si najviše griješila”. Jelka je ljubi i tješi, i po nekoliko puta ponavlja riječi praštanja.
Joka se malo smiri i tu noć je slatko spavala. Ujutro se zaleti Jelki i ispriča joj da joj je nešto u snu reklo da će progledati ako se na svetog Vida ujutro prije sunca umije vodom sa Vidovog vrela. Ali niko u kući nije znao za Vidovo vrelo. Propitivali su komšije, ali ni oni nijesu znali. Tada stariji đever babe Stojke, Marko, uprti torbu kruva, luka, slanine i sira, uze šljaku i krenu da propita ljude znaju li za Vidovo vrelo. Prošao je mnoga sela, pitao mnogo ljudi, ali za Vidovo vrelo niko nije znao. Star i iznemogao jeo je poslijednje ostatke otvrdnjele proje i razmišljao da se vrati kad mu nazva Boga isto tako prestario prosjak i zamoli ga da da malo da jede, jer, kaže već dva dana nije ništa stavio u usta.
Stari Marko se začudi. Znao je on te krajeve i ljude kao gostoprimljive, ali ga opmenu nevolja koja je i njega nagnala na ovaj put, pa se sjeti da nevaljala svijeta ima svagdje, izvrnu torbu i iz nje na neku krpu istrese sve što mu je ostalo i ponudi prosjaka da uzme što ima. I dok je prosjak rskao korice, kupio mrve i ostatke sira i slanine, Marko mu ispriča kakva je nevolja i njega odvela na ovaj put. Tada mu prosjak odgovori da se čudi kako on ne zna za Vidovo vrelo, kad mu je ono skoro pred kućom. Marko se tome obradova i zamoli ga da mu kaže gdje je, ali prosjak reče da mu odavde ne može kazati jer je davno ovuda prošao, nego ga povede kući, pa će otuda pronaći i pokazati mu. Krenuli su, i kako je do kuće bio dan hoda, imali su vremena jedan drugom ispričati sve sto su znali. Prosjak je bio vrlo škrt na riječima, pa je Marko morao u sitnice da ispriča sve što je snašlo njegovu kuću. Usput su zanoćili kod nekog Markovog kuma, koji ih je lijepo primio i pozvao u kuću, ali prosjak nikako nije htio ući, nego je molio da ga odvedu u pojatu, izgovarajući se da je pun ušiju i da ne želi da im zagadi kuću. Donjeli su mu prostirke i jelo, pa je jeo u mraku, ali spavao je u slami daleko od prostirke. U zoru su krenuli. Kad su stigli blizu Markove kuće, prosjak nije htio dalje, nego je sjeo i dugo šutio. Stari Marko je bio umoran i sjedio je kraj njega i strpljivo čekao da vidi što će prosjak dalje činiti i hoće li mu pokazati Vidovo vrelo. Tako su sjedili satima , dok obojica ne zadrijemaše i ne zaspaše. Tada Marko ču u snu, kao na javi, da mu prosjak priča: „ Znaš li gdje je izvor koji zovete Vilin točak? Malo niže prema sjeveru nalazi se slična udoljica između dvije kose. Tu se izvor ne vidi, ali postoji. Podalje od druma gdje se kose spajaju naći ćeš gdje unakrst raste zukva i čini krst. Eto tu kad sunce zađe uoči svetog Vida, iskopaj jamu a onda se okreni ka istoku i triput se prekrsti i pomoli bogu pa, kad dovršiš molitvu, okreni se i vidjet ćeš vodu. Poslije ponoći na svetoga Vida dovedi snašu neka se umije tom vodom, samo pazi da ne zakasni, jer kad se sunce pojavi sa istoka, vode će nestati i neće se pojaviti do slijedeće godine u isto vrijeme. Ako se ona dotle ponovo ne ogriješi, može opet doći i ona i drugi koji boluju od iste bolesti. Iskušio sam te, šutio si i bio strpljiv, a samo strpljivi uspjevaju. Zato sam ti otkrio tajnu“.
Kad se Marko probudio, prosjaku nije bilo ni traga. Kad se vratio kući, ne reče ništa, osim da treba čekati Vidovdan i čekali su strpljivo. U određeno vrijeme postupio je onako kako je čuo od prosjaka. Našao je krst od zukve, doveo Joku da se umije i vid joj je povrartio, a u kuću se povratio mir. I glas o čudotvornom Vidovom vrelu proču se daleko.

Kazivala Marta Todorić 1976. godine, a zapisao Stanko Opačić – Ćanica, otac prof. Vukosave Opačić- Lekić, koja je priredila knjigu „ Sanjao sam da me mjesec umiva„ -Narodne pripovjetke Korduna, izdavač SKD „Prosvjeta“ Zagreb, 2002. godine.

PODELITE OVAJ TEKST NA: