detalj slike: Nikola Arsenović, Konavljanksi Svatovi

VITEZ - SONETNI VIJENAC

(Po istoimenoj istinitoj priči nepoznatog autora.)

 

 

PRIČA

 

Ima tome čitav jedan vijek

jedna ljubav i jedno poštenje

pamtiće se dok i Limov tijek

nepokorno preskače kamenje.

 

Jedra bješe ljepotica Stana

kao Plavskog jezera svitanja

zagledana tri stotine dana

u svog Petra od nje sat jahanja.

 

Tinjala je ljubav obostrana

što ne planu nepoznato osta

pričalo se po Plavskijeh strana

za tri para bijaše je dosta

 

čuvala je vila sa Čakora

ta se priča ispričati mora.

 

 

STANINA UDAJA

 

Ta se priča ispričati mora

kad se ljubav pitala najmanje

povratila voda do izvora

drukči razum naš’o poimanje.

 

Stajala je i tog jutra Stana

i Petrove ispratila oči

istog dana je za Milovana

udadoše, sva se u kap stoči.

 

Iz dva oka dva krenuše Lima

i u vrela njedra udaraše

običaj je bio od davnina

još očevi šćeri udavaše,

 

poštiva se stari zakon prijek

zagledani nemadoše lijek.

 

 

SVADBA

 

Zagledani nemadoše lijek,

pogeše se bijeli vratovi,

digoše se pune bardaklije,

zapjevaše kićeni svatovi.

 

Ispratiše Stanini dvorovi

Milovana i ručnog đevera

zanjihaše jele i borovi

stade vjetar s Plavskoga jezera.

 

Zagonetno nevjestino lice

ne odava ushit događajni,

ispraćajne čuše se zdravice,

pojahaše konji osedlani.

 

Zbogom tajno roditeljskih dvora

kad se voli zar boljeti mora.

 

 

ODLAZAK

 

“Kad se voli zar boljeti mora”,

tuži Stana prokle je sudbina,

“Rado bih se sa gordog Čakora

otisnula put Limskih dubina.

 

Kako li ću, to nijesu oči

što nedjeljom u mene gledaše,

kud nestaše nespavane noći

ove nove previše me plaše.

 

Povratak bi moj bio porazan

za sve bruka nepopravna bila

novom domu biću od obraza

svome novom gospodaru vila.

 

Svikne čovjek, preboli daljina,

svaka sreća ima dušmanina.”

 

 

PRVA BRAČNA NOĆ

 

Svaka sreća ima dušmanina

s jedne ponos s druge briga kleta

prvo veče usna je Stanina

zadrhtala kraj bračnog kreveta

 

“Dođi Stano, zbog nas veče pada!’’

Ona nijema, bijelo lice krije!

“Dođi Stano, nema toga jada

kog postelja izliječila nije!

 

Znadem žališ rođenoga sela

ukućane, roditelje stare!”

“Nijesam ti zbog tog nevesela,

no ne mogu, s tobom gospodare

 

i moraću jedno vrijeme ‘vako

nije ljubav da se dijeli svakom.”

 

 

MILOVANOVA BORBA

 

“Nije ljubav da se dijeli svakom!?”

Milovan se borio u sebi,

“Zgriješila je!? Pa ako je tako

opraštam joj, a kako i ne bi,

 

pet je sela pričalo o Stani

još toliko đuvegija pati

ne bih mog’o da joj srce ranim.

Oprostiću, niko neće znati.”

 

“Hajde Stano, na kraj srca što si!

Da se nijesi kome obećala?”

“Ne, nijesam, no u srcu nosim

ljubav drugom i njemu bih dala

 

sve što Limu još poklanja Drina

pročita se sa dlana sudbina.

 

 

PRIZNANjE

 

Pročita se sa dlana sudbina

oprosti mi ovom učinjenju

što je vode što odnosi Drina

to je mjera mome izvinjenju.

 

Morala sam ranije ti reći

ali mišljah nekako će proći

svi bukovi moji nekroteći

i njega ću zaboravit moći.

 

Priznaće ti tvoja Stana jedno,

koga volim s njim nemadoh ništa

ali znadem - sada je svejedno,

nikad vatre sa našeg ognjišta.

 

Može biti svikla bih nekako

jednostavno, srce hoće tako.

 

 

STANA I PETAR

 

Jednostavno, srce hoće tako

da se desi oči da se sretnu

i od tada, evo, jutro svako

sve ostalo sa svog uma smetnuh.

 

Trideset je, evo, neđeljica

pod moj prozor na pijacu dođe

crn a visok i plavih zjenica

gledamo se dok kući ne pođe.

 

Znadem samo da se Petar zove

nijesmo riječ jedno drugom rekli

čekajući do nedjelje nove

među nama k’o da most je neki

 

i vjerujem da se meni nada

Petru ljubav Stanina pripada.

 

 

MILOVAN I PETAR

 

“Petru ljubav Stanina pripada!”,

čvrsto bješe njezino priznanje.

“Kad je tako idi legni sada

sjutra ćemo nastavit pričanje.”

 

Spava dvoje al’ sanka im nema

svanu zora, Milovan k’o vjetar,

pljušti kiša, još mu se drijema,

na vratima dočeka ga Petar.

 

“Kojim dobrom čovječe neznani?”,

pozdravi ga i po jednu nasu.

“Tebi jeste, no meni i Stani

doći neće! Čuo si o glasu!?

 

Vraćam ti je poštena obraza.”

Milovan se sa čojstvom opasa.

 

 

PREDAJA MLADE

 

Milovan se sa čojstvom opasa:

“Da li Petre čistu ljubav gajiš

prema Stani? Ja sam čovjek častan,

prijatelj ti, pa nemoj da tajiš.”

 

“I da volim sada nebitno je!”,

spušta pogled više glasa ne bi.

“Ni ja ni ti ne poljubismo je,

kreni sa mnom i uzmi je sebi.”

 

Sav u znoju, Petru dah se krati:

“Nije časno! Šta će reći selo?”

“Jeste Petre! Nek niko ne pati,

Bog ne voli srce neveselo.”

 

Milovan se od suze savlada,

nije patnja za čovjeka mlada.

 

 

MAJKA PETRA

 

Nije patnja za čovjeka mlada

nit u časnom jed lomi poštenje

još u bijelom jučerašnja mlada

u dom Petrov na zaprepašćenje,

 

sva pokisla i nenaspavana,

bahnu srećna a majka bez glasa.

“Majko, oče, to je moja Stana

što mi srce mlado ustalasa.

 

Već trideset nedjelja se znamo,

udaše je ali nek se čuje,

Milovan se zove to znam samo

jutros dođe da me obraduje,

 

iskren naum a drhtavog glasa,

svako žito svome hljebu klasa.

 

 

VITEZ

 

“Svako žito svome hljebu klasa”,

zbori majka dok prelama prste,

“Taj Milovan drhtavoga glasa,

on je čovjek od najbolje vrste.

 

Taj Milovan, on i nije čovjek,

on je vitez najvišega reda.”

“Jeste majko, zapamtiću dovjek

i to jutro i kako me gleda.

 

K’o iz kabla sipala je kiša

i munje su parale nebesa

a njega je neka sila viša

natjerala, al’ ne iz bijesa,

 

da me nađe što mogaše prije,

vitez - čovjek sa duše je dvije.”

 

 

TRI PETRINE KĆERI

 

“Vitez - čovjek sa duše je dvije

e, sad sine i ti vitez budi,

pred Bogom je grijeh oduvijek

da su sami vitezovi ljudi.

 

Tri su šćeri u majke k’o vile

ti sestara još toliko imaš

i bolje se ne bi udomile

pa pohitaj, na konja se primaj.

 

Odleti mu što prije do kuće

majka Petra njemu poručuje

od tri šćeri nek bira koju će,

a okolo neka se pročuje

 

kakve ljude ima ovaj svijet

za ovakve čast je i umrijet.”

 

 

MILOVAN I BOŽICA

 

“Za ovakve čast je i umrijet!”,

sve tri sestre uglas likovaše,

Božica mu lijepa se svidje,

vitezu je Milovanu daše.

 

Netaknuta postelja i čista

čekala je nove supružnike

tog poštenja nemade zaista

s Prokletija pa sve do Velike.

 

A od Petra i lijepe Stane

srećnijega ne bijaše para

i sad pjesnik bez riječi ostane

da opiše dva ljubavna žara

 

što tekoše kao Limov tijek

Ima tome čitav jedan vijek.

 

 

MAJSTORSKI SONET

 

Ima tome čitav jedan vijek

ta se priča ispričati mora

zagledani nemadoše lijek

kad se voli zar boljeti mora.

 

Svaka sreća ima dušmanina

nije ljubav da se dijeli svakom

pročita se sa dlana sudbina

jednostavno, srce hoće tako.

 

Petru ljubav Stanina pripada

Milovan se sa čojstvom opasa,

nije patnja za čovjeka mlada,

svako žito svome hljebu klasa.

 

Vitez - čovjek sa duše je dvije

za ovakve čast je i umrijet.

PODELITE OVAJ TEKST NA: