O namaAutoriPoezijaProzaRecenzijeRazgovoriVestiMedijiKolumnaKultura sećanja


















Izdvajamo

Aleksa Đukanović
Aleksandar Čotrić
Aleksandar Mijalković
Aleksandra Đorđević
Aleksandra Grozdanić
Aleksandra Nikolić Matić
Aleksandra Veljović Ćeklić
Aleksandra Vujisić
Anastasia H. Larvol
Anđelko Zablaćanski
Biljana Biljanovska
Biljana Stanisavljević
Bogdan Miščević
Bojana Radovanović
Boris Đorem
Boris Mišić
Branka Selaković
Branka Vlajić Ćakić
Branka Vujić
Branka Zeng
Dajana Petrović
Danijel Mirkov
Danijela Jokić
Danijela Milić
Danijela Odabašić
Danijela Trajković
Danilo Marić
Dejan Grujić
Dejan Krsman Nikolić
Desanka Ristić
Dina Murić
Divna Vuksanović
Đoka Filipović
Đorđo Vasić
Dragan Jovanović Danilov
Dragana Đorđević
Dragana Lisić
Dragana Živić Ilić
Dragica Ivanović
Dragica Janković
Draško Sikimić
Dušica Ivanović
Dušica Mrđenović
Duška Vrhovac
Gojko Božović
Goran Maksimović
Goran Skrobonja
Goran Vračar
Gordana Goca Stijačić
Gordana Jež Lazić
Gordana Pešaković
Gordana Petković Laković
Gordana Subotić
Gordana Vlajić
Igor Mijatović
Ilija Šaula
Irina Deretić
Iva Herc
Ivan Zlatković
Ivana Tanasijević
Jasmina Malešević
Jelena Ćirić
Jelena Knežević
Jelica Crnogorčević
Jovan Šekerović
Jovan Zafirović
Jovana Milovac Grbić
Jovanka Stojčinović - Nikolić
Juljana Mehmeti
Kaja Pančić Milenković
Katarina Branković Gajić
Katarina Sarić
Kosta Kosovac
Lara Dorin
Laura Barna
Ljiljana Klajić
Ljiljana Šarac
Ljubica Žikić
Ljubiša Vojinović
Maja Cvetković Sotirov
Maja Herman Sekulić
Maja Vučković
Marija Jeftimijević Mihajlović
Marija Šuković Vučković
Marija Viktorija Živanović
Marina Matić
Marina Miletić
Mario Badjuk
Marko D. Marković
Marko D. Kosijer
Marko Marinković
Marko S. Marković
Marta Markoska
Matija Bećković
Matija Mirković
Mićo Jelić Grnović
Milan S. Marković
Milan Pantić
Milan Ružić
Mile Ristović
Milena Stanojević
Mileva Lela Aleksić
Milica Jeftić
Milica Jeftimijević Lilić
Milica Opačić
Milica Vučković
Milijan Despotović
Miljurko Vukadinović
Milo Lompar
Miloš Marjanović
Milutin Srbljak
Miodrag Jakšić
Mira N. Matarić
Mira Rakanović
Mirjana Bulatović
Mirko Demić
Miroslav Aleksić
Mitra Gočanin
Momir Lazić
Nataša Milić
Nataša Sokolov
Nebojša Jevrić
Nebojša Krljar
Neda Gavrić
Negoslava Stanojević
Nenad Radaković
Nenad Šaponja
Nenad Simić-Tajka
Nevena Antić
Nikola Kobac
Nikola Rausavljević
Nikola Trifić
Nikola Vjetrović
Obren Ristić
Oliver Janković
Olivera Stankovska
Petar Milatović
Petra Rapaić
Petra Vujisić
Rade Šupić
Radislav Jović
Radmila Karać
Radovan Vlahović
Ramiz Hadžibegović
Ranko Pavlović
Ratka Bogdan Damnjanović
Ratomir Rale Damjanović
Ružica Kljajić
Sanda Ristić Stojanović
Sanja Lukić
Saša Knežević
Sava Guslov Marčeta
Senada Đešević
Simo Jelača
Slađana Milenković
Slavica Catić
Snežana Teodoropulos
Sanja Trninić
Snježana Đoković
Sofija Ječina - Sofya Yechina
Sonja Padrov Tešanović
Sonja Škobić
Srđan Opačić
Stefan Lazarević
Stefan Simić
Strahinja Nebojša Crnić Trandafilović
Sunčica Radulović
Tatjana Pupovac
Tatjana Vrećo
Valentina Berić
Valentina Novković
Vanja Bulić
Velimir Savić
Verica Preda
Verica Tadić
Verica Žugić
Vesna Kapor
Vesna Pešić
Viktor Radun Teon
Vladimir Pištalo
Vladimir Radovanović
Vladimir Tabašević
Vladislav Radujković
Vuk Žikić
Zdravko Malbaša
Željana Radojičić Lukić
Željka Avrić
Željka Bašanović Marković
Željko Perović
Željko Sulaver
Zoran Bognar
Zoran Škiljević
Zoran Šolaja
Zorica Baburski
Zorka Čordašević
Poezija


VITEZ - SONETNI VIJENAC

Željko Sulaver
detalj slike: Nikola Arsenović, Konavljanksi Svatovi

VITEZ - SONETNI VIJENAC

(Po istoimenoj istinitoj priči nepoznatog autora.)

 

 

PRIČA

 

Ima tome čitav jedan vijek

jedna ljubav i jedno poštenje

pamtiće se dok i Limov tijek

nepokorno preskače kamenje.

 

Jedra bješe ljepotica Stana

kao Plavskog jezera svitanja

zagledana tri stotine dana

u svog Petra od nje sat jahanja.

 

Tinjala je ljubav obostrana

što ne planu nepoznato osta

pričalo se po Plavskijeh strana

za tri para bijaše je dosta

 

čuvala je vila sa Čakora

ta se priča ispričati mora.

 

 

STANINA UDAJA

 

Ta se priča ispričati mora

kad se ljubav pitala najmanje

povratila voda do izvora

drukči razum naš’o poimanje.

 

Stajala je i tog jutra Stana

i Petrove ispratila oči

istog dana je za Milovana

udadoše, sva se u kap stoči.

 

Iz dva oka dva krenuše Lima

i u vrela njedra udaraše

običaj je bio od davnina

još očevi šćeri udavaše,

 

poštiva se stari zakon prijek

zagledani nemadoše lijek.

 

 

SVADBA

 

Zagledani nemadoše lijek,

pogeše se bijeli vratovi,

digoše se pune bardaklije,

zapjevaše kićeni svatovi.

 

Ispratiše Stanini dvorovi

Milovana i ručnog đevera

zanjihaše jele i borovi

stade vjetar s Plavskoga jezera.

 

Zagonetno nevjestino lice

ne odava ushit događajni,

ispraćajne čuše se zdravice,

pojahaše konji osedlani.

 

Zbogom tajno roditeljskih dvora

kad se voli zar boljeti mora.

 

 

ODLAZAK

 

“Kad se voli zar boljeti mora”,

tuži Stana prokle je sudbina,

“Rado bih se sa gordog Čakora

otisnula put Limskih dubina.

 

Kako li ću, to nijesu oči

što nedjeljom u mene gledaše,

kud nestaše nespavane noći

ove nove previše me plaše.

 

Povratak bi moj bio porazan

za sve bruka nepopravna bila

novom domu biću od obraza

svome novom gospodaru vila.

 

Svikne čovjek, preboli daljina,

svaka sreća ima dušmanina.”

 

 

PRVA BRAČNA NOĆ

 

Svaka sreća ima dušmanina

s jedne ponos s druge briga kleta

prvo veče usna je Stanina

zadrhtala kraj bračnog kreveta

 

“Dođi Stano, zbog nas veče pada!’’

Ona nijema, bijelo lice krije!

“Dođi Stano, nema toga jada

kog postelja izliječila nije!

 

Znadem žališ rođenoga sela

ukućane, roditelje stare!”

“Nijesam ti zbog tog nevesela,

no ne mogu, s tobom gospodare

 

i moraću jedno vrijeme ‘vako

nije ljubav da se dijeli svakom.”

 

 

MILOVANOVA BORBA

 

“Nije ljubav da se dijeli svakom!?”

Milovan se borio u sebi,

“Zgriješila je!? Pa ako je tako

opraštam joj, a kako i ne bi,

 

pet je sela pričalo o Stani

još toliko đuvegija pati

ne bih mog’o da joj srce ranim.

Oprostiću, niko neće znati.”

 

“Hajde Stano, na kraj srca što si!

Da se nijesi kome obećala?”

“Ne, nijesam, no u srcu nosim

ljubav drugom i njemu bih dala

 

sve što Limu još poklanja Drina

pročita se sa dlana sudbina.

 

 

PRIZNANjE

 

Pročita se sa dlana sudbina

oprosti mi ovom učinjenju

što je vode što odnosi Drina

to je mjera mome izvinjenju.

 

Morala sam ranije ti reći

ali mišljah nekako će proći

svi bukovi moji nekroteći

i njega ću zaboravit moći.

 

Priznaće ti tvoja Stana jedno,

koga volim s njim nemadoh ništa

ali znadem - sada je svejedno,

nikad vatre sa našeg ognjišta.

 

Može biti svikla bih nekako

jednostavno, srce hoće tako.

 

 

STANA I PETAR

 

Jednostavno, srce hoće tako

da se desi oči da se sretnu

i od tada, evo, jutro svako

sve ostalo sa svog uma smetnuh.

 

Trideset je, evo, neđeljica

pod moj prozor na pijacu dođe

crn a visok i plavih zjenica

gledamo se dok kući ne pođe.

 

Znadem samo da se Petar zove

nijesmo riječ jedno drugom rekli

čekajući do nedjelje nove

među nama k’o da most je neki

 

i vjerujem da se meni nada

Petru ljubav Stanina pripada.

 

 

MILOVAN I PETAR

 

“Petru ljubav Stanina pripada!”,

čvrsto bješe njezino priznanje.

“Kad je tako idi legni sada

sjutra ćemo nastavit pričanje.”

 

Spava dvoje al’ sanka im nema

svanu zora, Milovan k’o vjetar,

pljušti kiša, još mu se drijema,

na vratima dočeka ga Petar.

 

“Kojim dobrom čovječe neznani?”,

pozdravi ga i po jednu nasu.

“Tebi jeste, no meni i Stani

doći neće! Čuo si o glasu!?

 

Vraćam ti je poštena obraza.”

Milovan se sa čojstvom opasa.

 

 

PREDAJA MLADE

 

Milovan se sa čojstvom opasa:

“Da li Petre čistu ljubav gajiš

prema Stani? Ja sam čovjek častan,

prijatelj ti, pa nemoj da tajiš.”

 

“I da volim sada nebitno je!”,

spušta pogled više glasa ne bi.

“Ni ja ni ti ne poljubismo je,

kreni sa mnom i uzmi je sebi.”

 

Sav u znoju, Petru dah se krati:

“Nije časno! Šta će reći selo?”

“Jeste Petre! Nek niko ne pati,

Bog ne voli srce neveselo.”

 

Milovan se od suze savlada,

nije patnja za čovjeka mlada.

 

 

MAJKA PETRA

 

Nije patnja za čovjeka mlada

nit u časnom jed lomi poštenje

još u bijelom jučerašnja mlada

u dom Petrov na zaprepašćenje,

 

sva pokisla i nenaspavana,

bahnu srećna a majka bez glasa.

“Majko, oče, to je moja Stana

što mi srce mlado ustalasa.

 

Već trideset nedjelja se znamo,

udaše je ali nek se čuje,

Milovan se zove to znam samo

jutros dođe da me obraduje,

 

iskren naum a drhtavog glasa,

svako žito svome hljebu klasa.

 

 

VITEZ

 

“Svako žito svome hljebu klasa”,

zbori majka dok prelama prste,

“Taj Milovan drhtavoga glasa,

on je čovjek od najbolje vrste.

 

Taj Milovan, on i nije čovjek,

on je vitez najvišega reda.”

“Jeste majko, zapamtiću dovjek

i to jutro i kako me gleda.

 

K’o iz kabla sipala je kiša

i munje su parale nebesa

a njega je neka sila viša

natjerala, al’ ne iz bijesa,

 

da me nađe što mogaše prije,

vitez - čovjek sa duše je dvije.”

 

 

TRI PETRINE KĆERI

 

“Vitez - čovjek sa duše je dvije

e, sad sine i ti vitez budi,

pred Bogom je grijeh oduvijek

da su sami vitezovi ljudi.

 

Tri su šćeri u majke k’o vile

ti sestara još toliko imaš

i bolje se ne bi udomile

pa pohitaj, na konja se primaj.

 

Odleti mu što prije do kuće

majka Petra njemu poručuje

od tri šćeri nek bira koju će,

a okolo neka se pročuje

 

kakve ljude ima ovaj svijet

za ovakve čast je i umrijet.”

 

 

MILOVAN I BOŽICA

 

“Za ovakve čast je i umrijet!”,

sve tri sestre uglas likovaše,

Božica mu lijepa se svidje,

vitezu je Milovanu daše.

 

Netaknuta postelja i čista

čekala je nove supružnike

tog poštenja nemade zaista

s Prokletija pa sve do Velike.

 

A od Petra i lijepe Stane

srećnijega ne bijaše para

i sad pjesnik bez riječi ostane

da opiše dva ljubavna žara

 

što tekoše kao Limov tijek

Ima tome čitav jedan vijek.

 

 

MAJSTORSKI SONET

 

Ima tome čitav jedan vijek

ta se priča ispričati mora

zagledani nemadoše lijek

kad se voli zar boljeti mora.

 

Svaka sreća ima dušmanina

nije ljubav da se dijeli svakom

pročita se sa dlana sudbina

jednostavno, srce hoće tako.

 

Petru ljubav Stanina pripada

Milovan se sa čojstvom opasa,

nije patnja za čovjeka mlada,

svako žito svome hljebu klasa.

 

Vitez - čovjek sa duše je dvije

za ovakve čast je i umrijet.




PODELITE OVAJ TEKST NA:






2024 © Književna radionica "Kordun"