 | Dragica Ivanović | |
| |
detalj slike: pixabay.com
SAM
Ja sam se rodio isti kao ti i prošao sam sve,
ja sam se rodio možda prije svih
i znam za bol, hladnoću i bijeg.
Ja sam ti, ružo moja, bio sam,
odmetnut i napušten,
radosti željan, gladan i žedan
danima sanjao majku kako diše za mene.
Osjećam, ja sam se plašio ko malo dijete kad padne mrak,
za jedne oči što nosio sam u sebi ko zlatne epolete,
ko zrak i znak.
Ja sam se nagledao krvi i mesa
i molio Boga živoga da mi boje ne omrznu,
da mislim da se to crvene makovi,
a smrtna žuta samo nek' prođe da ne prosipa suncokrete
i svaki put iznova po malo sa njima da ne mrem.
Ja sam se poslije tresao bez riječi
misleći da će proći nesan neveseli,
ali kad moram leći, usniti, nađu me misli, govori, razgovori,
nađu i razvlače, tlače i odvlače,
hiljade ruku i glasova, hiljade slova i brojeva...
tek mlazom mak kad protekne, znam,
Ja sam se, mila, ma skoro pa rođena moja, dotako nutrine,
ogoljen do koske bježao što dalje od sebe, od istine,
zaboravljajući ko sam i šta znači bosonog trčati ka vjetru,
čitati pod otvorenim nebom,
držati za ruku zoru,
disati paprat, nanu i maline u cvijetu,
prepoznati maticu od svih u uzavreloj košnici,
jesti med prstima, tek izvađen sa ljepljivim komadićima saća...
Eh...
Evo, obaćavam sebi, posadiću bagrem za pčele.
Ja sam se rodio isti kao ti
i znao sam da ću ti to reći
kad te sretnem, samo da ne zakasnim,
samo... da ne zaboravim!
