|
|
|
 | Ilija Šaula | |
| |
detalj slike: pixabay.com
Moć nemoći
Četvrtak je. Dan kao stvoren za izbjegavanje bilo kakvog susreta. Osjećam zamor od ljudi. Otkud to dolazi? Umoran sam i da razmišljam. Izvukoh telefon iz džepa da ga isključim, i naravno, kao za napast, u tom trenu zazvoni! Ni ne pogledah u broj, čiji je, javih se tek onako, reda radi!
- Halo!
- Ana je! Osjećala sam potrebu da te pozovem! Pokušavam da pronađem neke stvari na internetu i nema, a znam da je bilo na Guglu. Treba mi ono od onog Indijca Mojo, kad govori o samospoznaji! Ti to uvijek pratiš, vjerujem da znaš o čemu govorim! Pukla sam! Treba mi referat o dobrim načelima da bih se umirila. Halo! Jesi li tu?! – grmilo je iz telefona.
- Ćao, Ana. Tu sam, evo upravo bježim, pomalo ti i zavdim kako si uspjela da me uhvatiš! Nisam dobro, treba i meni Mojo, čitao sam sinoć neka sranja i danas mi je dan kao novembar u maju. Mogli bismo da se vidimo za vikend, do tad me nema. Ne znam kako si me uopšte dobila kad nisam tu, otišao sam. Izvini, ne znam sa kim razgovaraš. Vidimo se u nedjelju! Ćao...bip bip bip...
Hodao sam bezvoljno, pritisla me neka tjeskoba. Nešto se nakupilo u grudima što nisam bio u stanju da izbacim. Testiram raspoloženje Bebekovom pjesmom, „Oprosti mi što te volim“, ali ne vredi, ni da zapnem. Znam, kad propjevam, da se stanje znatno popravi. Pokušavam da razgovaram sam sa sobom, onako poluglasno. Pitanja su mi kratka i nedovršena, a odgovori nikakvi, osjećam krivicu dok sam sebi odgovaram. Idem prema parkiralištu gdje su mi kola. Ugledao sam ih i u taj tren me nešto omrznu da odem do njih, a ne daj Bože da sjednem u njih, osjećam da bih istog trena nestao. Šta je to što me tjera da prođem i hodam dalje do neke neodređene tačke? Ne znam! Prošao sam pored parkirališta i ubrzo nestao iza ugla prve zgrade u nekom praznom hodu. Ulica je bila prazna, na trotoaru nigdje nikoga. Odnekud je dopirao zvuk vatrogasnih sirena. Hodajući besciljno, kao da mi je iz glave sve nestajalo. Što sam duže hodao, činilo mi se kao da se prostor uvaljuje u vrijeme i sve nestaje negdje iza mene, dok je ispred mene bilo sve manje slika prostora, kao da koračam prema ništavilu koje se sve više naslućuje. Da li je već mrak ili je dan počeo da tamni u prikrajku moje svjesti? Nešto nesvjesno treperi u dijelu prostora koji mi postaje sve uži, mračniji i neizvesniji!
Čovjeku je nekad potrebna nemoć da bi pokrenuo moć!
Ispred mene se nalazio veliki bijeli šator, otvoren na sve strane, a prostor u njemu prazan, nigdje ničega i nigdje nikoga. Ušao sam ispod njega i bacio pogled po širokim izdignutim svodovima. Zamišljao sam da sam u centru piramide i da posmatram njene stranice iznutra. Sve je sablasno!
Začuh gugut i prenuh se u tom trenu! Da li je gugutka ili golub? Rekao bih da je golub, čujem guu-guu, kao da je sa dva „u“, mora da je golob, gugutka samo guguče. Golub je simbol duha života, prelaska iz jednog stanja u drugo. Donosilac svjetlosti, novog svitanja, čednosti, blagosti, mira! Sresti goluba u ovom trenutku je preporod, umreti i roditi se u istom trenu. Prosto, nevjerovatno, čujem ga, ali ga još nisam ugledao.
Pa, gdje si, ljepotane, ukaži mi se! Kolale su me misli, a osmjeh sam čuvao za trenutak kad ga ugledam. Hoću li se osmjehnuti? Kopkalo me! Samo da me strah ne obuzme. Neće! Osjećam vijetar poljem moje svijesti, sve je čisto, neću se uplašiti ni ponora ako se pojavi. Nisam ni pomislio, a on je zjapio prazan preda mnom, zagledan u zjenice mojih očiju. Strah nije kuljao iz njega, biješe nešto poput svjetlosti, a sjenkom njegovom vibrirala je spirala. Samo me je jedan korak djelio od sunovrata. Sunovratih se! Dok sam padao, kroz prvi vorteksov zavoj preda mnom bljesnu golub i ja se nasmješih. Uistinu, padanje se pretvori u letjenje i čujem u predjelu malog mozga kako mi golub poručuje: „Ne brini, padamo gore! Ovo što ti se dešava u ovom trenutku, to samo može da se desi odabranima, i to jednom u životu! Kad padnemo, ti ćeš spavati, a kad se probudiš, ja ću već odletjeti!“
U vorteksovoj galeriji prepoznao sam slike majčinih roditelja, zatim našu staru krušku i milion avatara koji su izmicali svjetlosti, a jedne oči su me neprestano pratile. Nisam prepoznao čije su, vjerovatno zbog toga što im je boja bila ista kao u mojih. Kad sam se probudio, direktno sam iz sna izašao na ulicu. Približavao sam se mjestu gdje su mi bila parkirana kola, ključ sam već pripremio, pa počeh da pritiskam dugme da otključam. Blizu sam, ugledao sam zadnje žmigavce kako mi namiguju, nasmješih se i na um mi pade golub.
Počeh pjevušiti onu Bebekovu „Oprosti mi što te volim“, pogledah na telefon i vidim propušten poziv, Ana je zvala, zvaću je. Drmaju me dobre vibracije, jedva čekam da stignem, radujem se susretu sa prijateljima, kao i novim poznanstvima.
|
