 | Marija Šuković Vučković | |
| |
detalj slike: pixabay.com
Hvala košmarima
Mora
i nišanim stvarnost
al' kapke tijesne odlijepiti ne da
životinjskom rikom probijam, i slabost
obuze me po spuštanju tega.
Zora
i niski svod stana
rukama znojim da dozovem tijelo
i drhtim još snom i još se bojim
jer trenut prije pružah se opelom.
Odora
od zemlje jorgan mi je bio
i samo glava jedva micati se mogla
da vidi odraz klovna pa se sorga
u jastuk koji majku je doziv'o.
Potop
opra moju šminku
i obreh se, izmijenjena, drugdje.
Učini mi se, dubinama dišem
a onda poznah davljenike svugdje.
Lako se tone, zato čuvam dah
i ušću žurim što je sasvim usko
ali evo, ja sam sada riba
i ničeg više nemam što je ljudsko!
Porod
i opet u vodama novim
no prestadoh se osjećati ribom
jer mišljah: ne tijelo, to moj mozak plovi
i snove moje pričešćuje glibom.
I ustadoh se, pošto dobih noge;
jer nisam riba - izađoh iz vode.
Postelja
vrisnu i sumnja me ovi
da novu stvarnost proriču mi snovi.
No nasmijah se u odsustvu smisla:
stvarnost je ipak dosadna i ista,
pa vratih glavu na jastuk-opelo
da sanja. Nebom pokrih čelo.
