 | Marija Šuković Vučković | |
| |
detalj slike: pixabay.com
Utočište
Prošlosti, oprosti ako smetam
samo bih da prenoćim
cio dan kišni ivicom šetam
guta me samoća, morala sam doći.
Neću dugo, iskrašću se zorom
tiho, da te ne remetim
stisnutog grla, jezika oporog
ali ne brani mi da se bar sjetim,
još večeras, jer sam u bolu
da u kolijevku srce spustim
krvarim, prošlosti, tvoju dozvolu
i onda zauvijek ću da te pustim.
Oprosti, blijeda, jer te budim
ovo je posljednja noć da sam dijete
i upozoravam te, ako poludim
to je od sjete, to je od sjete.
