detalj slike: KRK Art dizajn

prvi dio možete pročitati OVDJE

KNjIŽEVNA GEOGRAFIJA SVETOZARA ĆOROVIĆA - Drugi dio

prof.dr Goran Maksimović

Ćorovićeva slika svijeta je uvijek višeznačna i zato nas naravno upoznaje i sa pozitivnom stranom tog života, sa raznolikim drugim čaršijskim običajima, kao što su bili nedjeljni porodični „teferiči“ ili izleti u obližnje vinograde, kao što su prikazi trpeza i omiljenih jela, kao što su načini odijevanja i ukrašavanja djevojaka, kao što su slavski običaji (prikaz Đurđevdana u kući gazda-Jovana Radetića), kao što su ašikovanja mladića i djevojaka na kapidžicima, kao što su proševine i ugovaranja brakova i sl. Ovom prilikom ukazujemo naročite primjere djevojačkog odijevanja i ukrašavanja kako bi došla do izražaja što veća fizička ljepota, a samim tim i ugled i uticaj porodice. Glavnu junakinju romana, djevojku Milku, koju je u čaršiji pratio glas da je „majčina sultanija“, zbog čega je roman i ponio ovaj naslov, tj. da se po ljepoti mogla upoređivati sa sultanovim kćerkama, svakodnevno su ukućani, a posebno među njima mati, naročito odijevali i uljepšavali, a pogotovo onda kada bi se pojavljivali sa njom u spoljašnjem svijetu. Mati bi joj svakog jutra raščešljavala kosu, pravila čuperke iznad očiju, uvezivala pletenice i „upletala u kosu karamfile, strina joj sapučavala ječermu i razmještala zlatne ogrlice po prsima, a rodica, djevojče njezinih godina, udešavala nogavice od dimija i oblačila joj vezane papučice“.[1] Opšti utisak divljenja i ponosa koji je izgled ove tada još šesnaestogodišnje djevojčice izazivao u javnosti, činio je da svi ukućani budu naročito srećni što je njihova djevojka bila „ljepša od svih drugih“, tako da su prilikom prolaska kroz čaršiju svi išli „pobožno kao u crkvu, oborenih očiju, držeći ruke na pojasu“. Sveznajući Ćorovićev pripovjedač, iz naglašeno dramatizovane pozicije, nešto poput Sremčevog pripovjedača u Zoni Zamfirovoj (1903), naglašava da pri tome samo poneka tetka nije mogla da srcu odoli „a da ispod oka ne pogleda kako mlade dućandžije istrčavaju iz svojih dućana i magaza i kako zadivljeno gledaju Milku“.[2]

Ćorović sa posebnom preciznošću opisuje varoške „teferiče“, tj. porodične izlaske u obližnje vinograde, kada su mladi bili u prilici da se upoznaju i ašikuju, a stariji da uživaju u odabranim trpezama od grožđa i smokava, ali i punih činija na kojima se zlatila „neohlađena halva, žutili se peksimeti, masni uštipci i medene hurmašice“.[3] Slične entografske potencijale Ćorovićevog pripovijedanja pronalazimo i u opisima Đurđevdanske krsne slave u kući Milkinog oca, bogatog trgovca, gazda-Jovana Radetića. U navedenoj ravni moguće je uspostaviti izvjesne, svakako sažete, litararne analogije sa Sremčevim opisima iz Ivkoveslave(1895). Od ranoga jutra u kući je „sve živo bilo na nogama“, svi su bili svečano odjeveni, a posebno među njima je bila nagizdana Milka, trpeza je bila izrazito bogata, gosti su se smjenjivali i gostili za tom trpezom izgovarajući brojne zdravice. „Iz kuhinje se širio jak, razdražljiv miris pečenih kolača i baklava, oko kojih su neumorno radile mirna i tiha Gospava i jedna aščija, naročito najmljena za današnji dan“. Jedino je pred kuhinjom stajala stara sluškinja Fimija i „vječito nezadovoljna i mrgodna čistila suđe i gunđala, proklinjući i domaćina i goste i sve slave na svijetu“.[4]

Pri svemu tome, možemo naglasiti da i prilikom individualne karakterizacije književnih junaka, Ćorović na različite načine uključuje metonimijska značenja i osvjetljava prožimanja podneblja sa glavnim fizičkim i psihološkim crtama ljudi. Naročito je to uspješno postignuto u oblikovanju profila gazda-Jovana Radetića. Poznato je da je „torbarenje“ bilo česta pojava u hercegovačkom podneblju i da su mnoge poznate čaršijske gazde i „kućevići“ počinjali tako što su kao početnici trgovali „sitnu robu“ po udaljenim selima. Takav je slučaj bio i sa ovim uglednim gazdom, kome je od toga ostao trajni fizički biljeg, jer je bio „malo poguren i išao tako kao da i sad nosi torbu na leđima“, a psihološki ga je izdvajao „glasni govor“: „Od torbarenja mu je ostalo i to što je uvijek, ma o čemu govorio, silno vikao, kao da dozivlje mušterije, i što se volio neprestano prepirati kao da se i sad preklada s mušterijama“.[5]     

3.0.Razmišljanje o prostornim toposima u Ćorovićevim pripovijetkama upućuje nas na potrebu da podneblje i ljude Mostara i Hercegovine posmatramo kroz nekoliko mogućih tipoloških cjelina. Kroz socijalnu sliku svijeta ("Pod pećinama", "Događaj", "Mali prosjak", "Drugovi", "Za njim" i sl.), kroz psihološku sliku pojedinih karaktera ("Ibrahim-begov ćošak", "Mujagino junaštvo", "Markov inad", "Matan desetinar", "U noći", "Sindža", "Hakija", "Pendek", "Radost Omera Grbe", "Poseta" i sl.), kroz pravoslavnu, hrišćansku sliku svijeta ("Bogojavljenska noć", "Prvi Badnjak", "Savin Božić", "Pred crkvenim pragom", "Vasiljev Božić" i sl.), kroz anegdotsku i humorističko-satiričku sliku svijeta (kratke priče: "San Mehe Fenjerdžije", "Božićnja plećka", "Jedna vrlo nevjerovatna priča", "Ispod vrba", "Mula Osmanov duvar", zatim pripovijetke: "Pop Tandrkalo", "Dva majstora", "Baba Jovanina smrt", te pripovijesti ili kratki romani Baron iz Dangubice i Ženidba Pere Karantana).[6]

U dosadašnjim tumačenjima više puta je isticano da je Ćorovićev pripovijedni postupak najvećim dijelom utemeljen na izrazitoj realističko-mimetičkoj slici svijeta, na objektivnom izlaganju priče i na preciznom građenju spoljašnjeg i unutrašnjeg karaktera junaka. Ćorovićeva pripovijedna tematika obuhvata najznačajnije društvene, moralne i psihološke pojave sredine i vremena u kojem je živio, djelovao i stvarao. Odnosi se to prije svega na potiskivanje i nestajanje starih vremena, na propadanje osmanlijske vlasti, dolazak austrijskih okupacionih snaga u Bosnu i Hercegovinu, a u skladu s tim i na krupne društvene lomove i mijene, na rastakanje patrijarhalnog morala, na ubrzano socijalno raslojavanje i propadanje, na nemilosrdnu korupciju koju su donijeli okupatorski činovnici, na siromašne hamaline i suludaste prosjake, na sebične trgovce i zanatlije koji su radili sa Bečom i Peštom, na sitnu varošku inteligenciju koju su predvodili popovi i učitelji, ali najviše na onaj svakodnevni narodni život, čaršijske dužnosti i navike, siromaštvo i patnju, emocije i strasti, koje su se odvijale nesmetano na mostarskoj kaldrmi, u baštama i vinogradima, u ljudskim dušama i srcima, ne osvrćući se mnogo na velike društvene i političke promjene i neželjene preobražaje. Upravo u toj pripovijednoj ravni Ćorović je umjetnički najuspješniji onda kada prelazi granicu između objektivnog i subjektivnog kazivanja, te kada realističku poetiku smjenjuju odlike moderne književnosti.

Neka novija istraživanja srpske međuratne pripovijetke na bosanskohercegovačkom prostoru, koju je najpotpunije reprezentovao Isak Samokovlija, ukazala su na činjenicu da je upravo suštinski utemeljena u pripovjedačkom radu Svetozara Ćorovića, pogotovo u usmjerenju na tematizaciju „kolektivnog bića“ kasabe i stvaranju jedne posebne „čaršijske ideologije“: „Već kod Ćorovića, naime, može se uočiti onaj specifični način života kasabe kao jedinke, što se osamostalila od svojih žitelja i diktira njihov način ponašanja. U tom pogledu izgradila se čitava jedna ideologija u čije ime se najsurovije vrši obračun sa onima koji narušavaju čaršijski red – i za najmanji izgred njima obično sleduju najveća ljudska poniženja“.[7]

3.1.Naslanjajući se na veliku književnu tradiciju pripovijedanja o sudbini „bijednih ljudi“, na siromaštvo „poniženih i uvrijeđenih“ (od Viktora Igoa u francuskoj književnosti, preko Dostojevskog i Gogolja u ruskoj književnosti, do naših Bore Stankovića i Ilije Vukićevića, ali i danas zaboravljenog pripovjedača Milana Budisavljevića), Ćorović je veliki broj pripovjedaka posvetio upravo prikazivanju sudbina i karakterizaciji čaršijskih prosjaka i hamala, sumanutih i mahnitova, koji su na tom životnom dnu istrajavali u surovoj borbi za opstanak, u čudnim odanostima poslu, u prekomjernom ponosu i inatu, u protivurječnim moralnim shvatanjima i sl. Pored dominantne objektivne i autentične slike svijeta, u čemu dolazi do izražaja piščev osjećaj za karakterističan umjetnički detalj, za neposredan govor, uvjerljivu deskripciju, monolog i naraciju, Ćorović diskretno ponire u unutrašnji svijet junaka, tragajući za njihovim složenim karakterima i psihologijom, te za što uvjerljivijom motivacijom njihovim postupaka i djela.

Okrenutost ka uvjerljivim prikazima ružnog i bizarnog, rogobatnog i nakaznog, upućuje na Ćorovićeva interesovanja za oblikovanje naturalističke slike svijeta. Naročito je to prepoznatljivo u pripovijeci "Pod pećinama", gdje je ostvaren grupni portret bijednih ljudi, prosjaka i maloumnika, napuštenih i odbačenih staraca i starica, koji su živjeli u dobrovoljnom kolektivnom getu u pećinama i jazbinama na kraju grada. U tom gotovo neljudskom prostoru, primjerenijem za mučan opstanak životinja nego ljudskih bića,oni pronalaze zajednički smisao postojanja i pomalo instinktivno poštuju nepisana pravila zajednice. Sve što isprose u toku dana stavljali su na raspolaganje najstarijem među njima, "ćoravome Jovanu", a zatim su hranu dijelili na ravne časti, dok je isprošeni novac Jovan čuvao za "svečane dane" u godini. Zajedno u predvečerje ispijali su ibrike kafe, zajedno su pili rakiju i duvanili, prepričavali stare događaje, krađe i prekrađe i prisjećali se prošlih vremena. Središnji narativni motiv Ćorović smješta na sam "radosni dan" Vaskrsa, kada su i prosjaci bili nekako veseliji, vedriji i svečaniji. Toga jutra nisu htjeli ići pred crkvu da tu po običaju prose, jer su smatrali da je poniženje na tako svečan dan da bilo kome pruže ruku i zatraže milostinju. Međutim, upravo toga dana, kad su očekivali da im Jovan od zašteđenog novca pripremi skromne darove i gozbu, dolazi do otvorene sumnje da ih je neko potkradao. U nastupu jarosti i neuspješnim pokušajima da se odbrani od tih napada Jovan umire, a među njegovim dronjcima pronalaze sakrivenu veću sumu novca, poslije koje je uslijedila višednevna pijanka, kao svojevrsna osveta umrlom predvodniku koji je namjeravao da ih prevari i zakine im isprošeni zajednički novac.

U pripovijeci "Događaj", socijalna slika svijeta snažno je upotpunjena moralnim preobražajem prosjaka Jakše, koji je uprkos tome što je često optuživan za brojne varoške krađe, bio izabran za čuvara varoških vinograda. Ta vrsta ukazanog povjerenja utiče na Jakšinu odgovornost i želju da ne iznevjeri vlasnike vinograda, a kad su njegovi prijatelji prosjaci, predvođeni hamalinom Jovanom, sa kojima je živio zajedno u jednoj niskoj i okrhanoj kućici, na prevaru poharali vinograde, Jakša je svoju čast pokušao da odbrani u okršaju sa snažnijim Jovanom i u tom sukobu je proboden nožem. U oblikovanju složenog psihološkog karaktera ovog nesrećnog junaka, Ćorović pokazuje primjernu vještinu motivacije njegovih postupaka i djela. Pored krhkog fizičkog lika u kojem su dominirali mršava glava i kukasta ramena, Ćorović svog junaka prikazuje kao stidljivu i nekomunikativnu osobu, koja je jedinu utjehu za svoju osamljenost pronalazila u spontanoj i dubokoj pobožnosti, redovnim posjetama crkvenim liturgijama, praćenju postova, vjerskih praznika i slava, a njegovu izopštenost iz normalnog života vidi u tragičkoj socijalnoj i moralnoj krizi bezobzirnog društvenog okruženja.

Tragičku socijalnu sliku svijeta, Ćorović u pripovijeci "Za njim" preusmjerava na psihološki plan i prikazuje neljudski i divljački odnos nosača i pijanice Đure prema siromašnoj djevojci Tati, koja se žrtvovala i njegovala ga pošto je bio teško ozlijeđen pod točkovima fijakera. Čim se oporavio i pridigao na noge Đuro je počeo izrabljivati nesrećnu najamnicu, a zatim je jednog dana premlatio, pokrao joj nešto zašteđenog novca i nestao. Čim se nesrećnica oporavila i doznala gdje je nestao muškarac za kojeg se bila "dušom i srcem pripila", uprkos odvraćanju dobronamjernih komšija, Tata odlazi da ga pronađe u dobokom i bogobojažljivom uvjerenju da je to dio njenog životnog iskušenja i dužnosti. U navedenoj psihološkoj ravni Ćorović otvara složeni problem trpljenja nasilja i "podaništva", kao i neobjašnjivog "mirenja" žrtve sa zahtjevima "nasilnika", što je svakako bilo uslovljeno socijalnim kontekstom i nesigurnošću i strahovima koji su zbog siromaštva duboko bili ukorijenjeni u psihologiju ličnosti ove nesrećne djevojke.

Socijalnu sliku svijeta u pripovijeci "Drugovi", Ćorović usložava kroz ubjedljive naturalističke slike snježne planinske oluje, u kojoj  skončava siromašni seljak Omer dok je na konju doratu nosio svakodnevnu pošiljku u varoš. Nekoliko godina prije antologijske Kočićeve pripovijetke "Kroz mećavu" (Ćorovićeva priča objavljena je 1900. godine, a Kočićeva 1907. godine), kroz vješto ukrštanje prospektivnog i retrospektivnog pripovijedanja, Ćorović uspješno prodire u svijest junaka koji skončava u kandžama stihijske snage prirode. U Ćorovićevoj pripovijednoj imaginaciji u prospektivnoj ravni, konj dorat izrasta u mitsko biće koje je svojom snagom dvadeset godina hranilo siromašnu i brojnu Omerovu porodicu. Junak zato iskreno naglašava da mu je konj drug i prijatelj, da je hranitelj njegove kuće, a kad je htio da se zakune najstrašnijom kletvom govorio je bez zazora "moga mi dorata!" Sa druge strane, u retrospektivnoj pripovijednoj ravni, Ćorović izlaže Omerovu životnu predistoriju i razotkriva da je konja dorata pronašao na Vučijem dolu, te da mu je spasio život tako što ga je na svojim hitrim nogama iznio iz ovog strašnog razbojišta baš onda kad su ga crnogorski vojnici htjeli posijeći. U epiloškim pripovjedačkim scenama, kroz uspješnu psihološku deskripciju i umjetnički uvjerljive slike surove snježne mećave, Ćorović prikazuje zajedničku borbu čovjeka i životinje da se odupru snazi nadmoćne prirode, a zatim i njihovu tragičnu smrt.

U pripovijeci "Mali prosjak", koja je objavljena 1896. godine, pet godina prije Matavuljevog "Pilipende", slika socijalne bijede i siromaštva, preobražava se u uzvišeni moralni trijumf i nacionalnu svijest dječaka koji je gladan i promrzao bez razmišljanja vratio isprošeni cvancik turskome agi kad je saznao da se radi  čovjeku koji je tri Srbina "na vjeru posjekao". Time je Ćorović otvorio veliku temu srpske književnosti u kojoj se kao moralno najuzvišeniji, kao najpostojaniji u vjeri i najodaniji nacionalnom identitetu, izdvajaju upravo oni koji su bili najsiromašniji i čiji opstanak je bio ugrožen iz svake životne perspektive, ali im je upravo to davalo neku nadljudsku snagu i inat.

3.2.Ćorovićeva pripovijedna slika Hercegovine i rodnoga Mostara, u umjetničkom smislu najizrazitije vrijednosti postiže u psihološkog karakterizaciji obespravljenih pojedinaca ("Ibrahim-begov ćošak", "Pendek"), te kroz analizu moralnih dilema i postupaka junaka ("Mujagino junaštvo", "Markov inad", "Matan desetinar"), kroz karakterizaciju psihički rastrojenih i odbačenih jedinki, koje utjehu pronalaze u neobičnim požrtvovanjima ("Sindža", "Hakija"), kroz ljudske strahove pred nepoznatim i tuđim svijetom ("Poseta"), kroz dječiju patnju za sigurnošću koju je nudio siromašni porodični dom i zavičaj ("U noći"), kroz žudnju siromašnih i fizički nakaznih jedinki za ljubavlju i porodičnom srećom ("Radost Omera Grbe"), kroz dominaciju erotskih strasti uprkos svim moralnim dilemama, opasnostima i strahovima ("Na vodi"), kroz prikazivanje nezasite ljubavi i erotske naslade, ali i želje za vječnom mladošću ("Osman-begova šargija", "Đul-begova Zejna)".

U pripovijeci "Ibrahim-begov ćošak", Ćorović prikazuje tragičku sliku staleškog i socijalnog raslojavanja hercegovačkog društva nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine, te potpunog materijalnog i biološkog propadanja nekada moćnih i uglednih begovskih porodica. U snažnim kontrastima između fizički neuglednog i sirotinjskog lika varoškog čistača i fenjerdžije Ibrahim-bega, sa podsjećanjima varošana na negdašnju moć, bogatstvo i ugled njegovog oca Hasan-bega (u čemu naročito prednjače slike begovskog slavlja kojim je obilježeno rođenje sina nasljednika), prikazana je paradoksalna istina da ništa u ljudskom životu nije tako prolazno i propadljivo kao bogatstvo, uticaj i slava. To je ona tema koju će u kasnijim decenijama na magistralan način razrađivati Ivo Andrić u brojnim djelima, od romana Na Drini ćuprija, Travnička hronika, Prokleta avija, Gospođica, Omer-paša Latas, pa sve do pripovjedaka, kao što su "Most na Žepi", "Priča o vezirovom slonu", "Trup", "Mustafa Madžar", "Put Alije Đerzeleza", "Smrt u Sinanovoj tekiji" i sl. Kroz umjetnički uvjerljive doživljene govore i unutrašnje monole junaka, kroz snažne dramatizovane dijaloge, Ćorović prikazuje moralno uzdizanje i pobunu propalog i obespravljenog Ibrahim-bega pred varoškim vlastima koje su iz urbanističkih razloga odlučile da poruše onaj dio od negdašnje kuće njegovog oca, koji je bio jedini preostali trag junakovog golemaškog porijekla i ugleda. Pošto je pojedinac gotovo uvijek nemoćan da se odupre surovom i bezobzirnom mehanizmu vlasti, Ibrahim-begova namjerna smrt pod zidinama rodne kuće, izrasta u uzvišeni gest pobune kao jedinog mogućeg otpora pred nadmoćnim i osionim gospodarima ljudskih sudbina.

Sliku pobunjenog malog činovnika, koji je bio obespravljen, svakodnevno ponižavan i ismijavan u kancelariji ili prilikom izvršavanja radnih obaveza na terenu, Ćorović oblikuje u pripovijeci pod naslovom "Pendek". U suglasju sa srodnim temama ruske (Gogolj, Turgenjev, Čehov), ali i srpske književnosti (Glišić, Sremac, Nušić, Domanović), Ćorović psihološku karakterizaciju malog čovjeka, opštinskog sudskog pisara Pendeka, uključuje u lokalni ambijent, a moralnu pobunu i nepristajanje na ulogu "poropdžije" ili izvršitelja koji je trebalo da popiše i rasproda imovinu nesrećnog i prezaduženog majstora Vasilja Grgurovića, činovnik plaća namjernim prehlađivanjem slabačkih i bolešljivih pluća, a zatim i brzom i neumitnom smrću. Upkos tome što je njegova pobuna u krajnjem slučaju uzaludna i što se završava tragičnim skončanjem, Ćorovićev junak umire srećan jer je prvi put osjetio da je "slobodan", da je pokidao okove činovničkog straha i što je napokon prepoznao da je čovjek.

Istovremeno, nasuprot ovim "pobunjenim" pojedincima, Ćorović prikazuje i formiranje karakteristične podaničke svijesti i potpuno razaranje moralnih normi i samopoštovanja, koje je među obespravljenim narodom, a najviše među sitnim činovnicima, izgradila okupatorska vlast svojim perfidnim djelovanjem, sa jedne strane zastrašivanjima, a sa druge davanjem sitnih privilegija. Najbolje to vidimo u priči "Matan desetinar", u kojoj je prikazano kako nesrećni seljak, zadužen za procjenu "desetine", tj. poreza za "carsku kasu" od seljačkih prihoda na zemlji, radi najrazličitije prljave poslove za tu nakaradnu "carsku vlast". Matan je moralno i psihološki oblikovan kao dvostruka ličnost, sa jedne strane se odnosi bahato i samovoljno prema seljacima, daje lažne iskaze kao svjedok na sudu i bez izakvih etičkih preispitivanja izvlači različite vrste sitnih privilegija za sebe, a sa druge strane je prinuđen da prelazi preko očigledne ljubavničke veze austrijskog "vahtmajstora" Rajana i njegove žene Kate jer se nadao da će mu to pomoći da postane "seoski knez".

Služeći se tehnikom doživljenog govora i unutrašnjeg monola, te psihološke deskripcije i dramatizovanog dijaloga, Ćorović je sa dosta uspjeha ukazao na moralne dileme junaka uslovljene različitim i nepredvidim životnim okolnostima. U pripovijeci "Mujagino junaštvo", kroz ispovijed junaka koji je prisilno mobilisan i učestvovao u jednom od turskih ratova protiv Crne Gore, iskazana je snažna antiratna poruka i razobličavanje besmisla ubijanja i uništavanja ljudskih života. Trgovac Mujaga, kojeg su u čaršiji zbog sitnog rasta pogrdno nazivali "Aršin-aga", sticajem nesrećnih okolnosti vjeruje da je ubio čovjeka u samoodbrani u jednom boju hercegovačkih Turaka protiv Crnogoraca. Taj zauvijek upamćeni lik ratnog suparnika počinje da ga progoni u snovima i snažno da opterećuje njegovu savjest. Tek pošto ga je prepoznao u grupi Gačana i Nevesinjaca, koji su došli da pazare u čaršiji, saznao je stvarnu istinu da se zaista radilo upravo o tom istom čovjeku, da je bio teško ranjen, ali da je nekim čudom preživio. Mujagi je tek tad laknulo na duši, a nakon tog pomirenja sa negdašnjim ratnim protivnikom nastalo je dugogodišnje porodično prijateljstvo, koje jasno sugeriše Ćorovićevi osnovnu ideju da su "obični ljudi" u svojoj suštini dobri i neiskvareni, a samo onda kada postanu igračke u kandžama socijalnih okolnosti, vjerskih strasti, kao i raznolikih drugih istorijskih događaja, političkih interesa okupatora, padaju u zla iskušenja i potpuno iracionalno ponašanje i činjenje nesreće.

Tačno je istaknuto da Ćorović, poput kasnijih modernih pripovjedača, "uzima socijalne i istorijske razloge samo kao povod za dramu ličnosti, a njen dalji tok motiviše subjektivnim činiocima koji sami sobom deluju".[8] Naročito je to prepoznatljivo u pripovijetkama "Markov inad", "U noći", "Poseta" i sl. Uvijek su to duboko introvertirane i uznemirene osobe, koje svoje brige, patnje, a iznad svega strahove, pohranjuju u najskrivenijim dijelovima svoga bića, a "povlašćeni pripovjedač" jedini ima tu privilegiju da zaroni u tajne njihove duše i da ih vješto oblikovanim narativnim tehnikama unutrašnjeg monologa približi čitaocima.   

U pripovijeci "Markov inad" prikazana je snažna psihološka drama trgovca koji je kao sudija porotnik glasao za smrtnu presudu nekom nesretniku koji je orobio i ubio svoga komšiju samo zato što nije imao novca, niti mu je ko htio dati zajam da bi prehranio porodicu. Što se je više inatio sa sagovornicima u čaršiji koji su osuđivali donošenje smrtne presude, dokazujući im da je bio u pravu, Marko je sve više opterećivao savjest, povukao se u sebe, postajao je sve razdražljiviji, zapustio je dućan, tako da je na kraju doveo u pitanje i sopstveno mentalno zdravlje, ali i materijalni opstanak svoje porodice.

U antologijskoj priči "U noći", koja je objavljena 1912. godine, kroz prikaz snažne žudnje dječaka Triše za roditeljskim domom, za braćom i sestrama, dok se u olujnoj i ledenoj noći grčio pod tankim pokrivačem na trošnom krevetu u majstorskoj radionici, Ćorović problematizuje siromašni život seljaka i nuždu da sasvim malu djecu odvajaju od porodičnog ognjišta, šalju ih da uče zanate u čaršiji, duboko uvjereni da će ih time spasiti od seoske bijede, od teškog rada, te da će jednog dana postati bogate i ugledne gazde. Radi se o tematici koju je prethodno Ćorović podrobno problematizovao u romanu Stojan Mutikaša. Golemi strah u dječakovoj duši, koji je proisticao iz snažnog i gotovo avetinjskog hujanja noćnog vjetra i prijetnji bezdušnog majstora sa susjednog kreveta, budi žive uspomene u dječakovoj svijesti na seoski život, na porodično ognjište i miris tamjana sa kućne ikone, te potajnu a snažnu želju da pobjegne iz bezdušne varoši i vrati se srećnim danima prekinutog djetinjstva. Upravo u tim efikasnim narativnim kontrastiranjima, Ćorović sa mnogo uspjeha ponire u dječije osjećanje tjeskobe i straha, čime ulazi u umjetničke prostore jedne velike teme moderne proze, kakvu su na srpskim i južnoslovenskim prostorima prethodno ostvarili Petar Kočić, u priči "Jablan" (1902), kao i Ivan Cankar u priči "Desetica" (1912) i sl.

Slični strahovi usljed neizvjesnosti pred stranim i nepoznatim svijetom, ali i usljed žudnje zbog susreta sa dragim čovjekom od kojeg već dugo nije imala pouzdanih glasova, prikazani su u svijesti mlade žene u pripovijeci "Poseta", koja se odlučuje na daleki i neizvjesni put u Đer da posjeti mobilisanog muža. Golema strepnja, želje i nadanja, ruše se i pretvaraju u razočaranje onoga časa kad je sasvim kratko i uz pomoć podmićenih oficira uspjela da se susretne sa oboljelim mužem, koji ju je dočekao hladno i ravnodušno i više se interesovao za duvan i vino koje mu je donijela, nego za nju samu i njihovog sina Momira, kojeg još nije bio ni vidio, jer se je dječak rodio nekoliko mjeseci poslije mobilizacije. Radi se o jednoj od posljednjih Ćorovićevih napisanih pripovjedaka, koja je nastala pred njegovu smrt 1919. godine, a karakteristična je po tome što je napisana na ekavskom narječju, potpuno netipičnom za Ćorovićevo djelo, kao i po tome što nosi određene autobiografske konotacije, jer je i sam pisac proživio sličnu ratnu sudbinu. U narativnoj ravni, važno je naglasiti da je naročito uspješno ostvaren postupak "doživljenog govora" ili unutrašnjeg monologa u trećem licu, pomoću koga je pisac duboko prodro u unutrašnja razmišljanja, slutnje, dileme i strahove, neizvjesnost i nedoumice mlade žene koja se zaputila da poslije pune dvije godine posjeti mobilisanog muža.  

Posebnu vrstu psihološke karakterizacije, Ćorović iskazuje u pripovijetkama koje tematizuju slavljenje erotske naslade i neutažive žeđi za životom. Branko Milanović je tačno primijetio da je Ćorović u ocrtavanju ljubavnih doživljaja prikazivao njihov "pretežno psihološki, a onda tek čulni, puteni karakter".[9] Međutim, upravo se u toj čulnosti i tjelesnosti, kidaju granice klasične realističke poetike i najdublje ponire u svijet moderne proze.

U pripovijeci "Osman-begova šargija", opsjednutost junaka erotskim strastima i ljubavnim zavođenjima, prikazana je kroz stilski dekorativizam i uključivanje senzualnih scena u orijentalni istočnjački ambijent. Osman-begovu neobičnu strast prema ženama i potrebu da ih neprestano mijenja i traga za novim ljubavnim izazovima, nasladama i tjelesnim užicima, prikazuje u širokom rasponu od anegdotskog zapleta, do melodramatičnog završetka, u kojem najstarija junakova žena Zejna, inače još sasvim mlada i putena, najprije izgrebe po licu i nagrdi najmlađu suparnicu, a zatim se ubija tako što skače u čatrnju, jer je bila nespremna da prihvati tragično saznanje da je odbačena, da mužu više nije dovoljno draga, da joj ne uzvraća ljubav, te da mu je nepotrebna u krevetu. Ćorović posebno potencira žudnju ove mlade žene za Osman-begovom ljubavlju, za pjesmom uz šargiju kojom ju je zaveo i danima njihove neizmjerne sreće i uživanja u tjelesnim strastima i zadovoljstvima. Zbog toga i nije mogla da prihvati suživot sa dvije nove žene svoga nezasitog i raspusnog supruga, u suštini njene nevoljne suparnice, tako da je jedini izlaz iz emotivnog pakla u kome se našla protiv svoje volje pronašla u smrti.

U pripovijeci "Đul-begova Zejna", psihološki je karakterizovana mlada i razmažena begovska kćerka, koja je mijenjala muževe čim bi se zasitila njihove tjelesne snage i neprestano žudila za novim životnim senzacijama i neograničenom slobodom. Ćorovićeva junakinja je posebno karakteristična po svom "povlašćenom" odnosu sa ocem, koji je u svemu štitio i podržavao, a što upućuje na moguće crte "elektrinog kompleksa", kao i po neutaženoj žudnji za promjenama i želji da ostane zauvijek u svijetu mladosti. Upravo je u toj žudnji i želji sadržana psihološka suština njenog erotskog doživljaja svijeta. Pri svemu tome na posebno upečatljiv način prikazane su čaršijske slike skrivenih sastanaka mladića i djevojaka po baštama i kapidžicima, kao i načina na koji su ašikovali, zaljubljivali se i ugovarali proševine. Navedena Ćorovićeva priča objavljena je 1905. godine, a u tematskom i psihološkom pogledu uklapa se u onaj tip književne karakterizacije žene koji je bio veoma zastupljen na prelazu iz 19. u 20. stoljeće. Radovan Vučković kao moguće Ćorovićeve uzore i podsticaje za oblikovanje svoje neobične junakinje navodi "Maljvu" Maksima Gorkog koja je objavljena 1897. godine i "Anticu" Iva Ćipika iz 1903. godine.[10] Možda je moguće ukazati i na analogije sa pojedinim junakinjama Stankovićeve proze, poput "čal'k Naze" ili Sofkine "prambabe Cone" iz Nečiste krvi (1910), ali po žudnji za slobodom i želji za vječnom  mladošću sa Koštanom iz istoimene Stankovićeve drame (1900).

Posebno je na karakterističan način data erotska slika svijeta u priči "Na vodi", koja je napisana 1904. godine i predstavlja najdublji Ćorovićev prodor u poetiku moderne proze, sasvim bliske Stankovićevim prikazima čulnih doživljaja junaka, kao i Ćipikovim erotemama u kojima se tjelesne strasti iskazuju u jedinstvu sa slobodom koju čovjeku nudi dodir sa izvornom prirodom. Buđenje nesputane erotske strasti dvoje mladih, Mare i Mitra, dato je u mističnom noćnom ambijentu na obali Neretve i kroz simbiozu psihološke i tjelesne senzualnosti. Erotski doživljaj je snažno psihološki naglašen zbog dimenzije straha koju osjećaju mladi akteri ljubavnog doživljaja, najprije zbog toga što se sve odvija na riječnom ribarenju u prisustvu starijeg Marinog muža Todora, a zatim i zbog pronalaska tijela mlade utopljenice Anice Grgurove koju je nedelju dana ranije muž bacio u Neretvu kad je uhvatio u bračnom nevjerstvu i preljubi. U tom sudaru žudnje za životom i pred strahom od smrti, u psihološkoj borbi "erosa" i "tanatosa", pobjeđuje erotska strast, tako da Mara i Mitar, padaju jedno drugom u ljubavni zagrljaj tu na riječnoj "pržini", odmah "više glave utopljeničine",[11] u prvim i kratkotrajnim trenucima osamljenosti, kada je Marin muž Todor otišao da uzme alat iz obližnje kuće kako bi mogli da ukopaju pronađeno tijele unesrećene i stradale mlade žene.

U zapaženom tumačenju Branka Milanovića odlično je naglašeno da je Ćorović u ovoj priči u doživljaju čulnog napustio intonaciju zasnovanu na orijentalnom sevdahu, karakterističnom za prethodno analizirane priče, te da je "imperativ strasti", prikazao u "žanru naturalističkih, mopasanovskih, slika". Milanović pri tome posebno potencira činjenicu da je "efekat čulne, nadražajne prirode najizrazitije" postignut zahvaljujući dekoru u kome se odvija radnja ove priče. Radi se o upečatljivim pejsažima hercegovačkog podneblja, sudaru kamena i  vegetacije, slikama bujnih vinograda, zasada smokava, ali i hučne neretljanske obale sa tajanstvenim noćnim doživljajima vode. Zahvaljujući svemu tome, "dekor Ćorovićevih ljubavnih priča" postaje "podsticaj nemira u dušama zaljubljenika", a odatle se rasprostire u snažne strasti i osjećanja.[12]     

3.3.Ćorovićeva pravoslavna i hrišćanska ili još preciznije rečeno izrazito srpska slika hercegovačkog svijeta suštinski je prisutna u brojnim pripovijetkama, a umjetnički najpotpunije primjere pronalazimo u tekstovima: "Bogojavljenska noć", "Prvi Badnjak", "Savin Božić", "Pred crkvenim pragom", "Vasiljev Božić" i sl. Za Ćorovića je pravoslavlje dato u dubokom jedinstvu sa srpstvom, a predstavlja onu istinsku moralnu snagu koja pročišćava dušu siromašnog čovjeka i snaži ga da bude najistrajniji u očuvanju vjere i narodne svijesti. Interesantno je da Ćorović hrišćansku sliku svijeta najčešće predočava iz dječije prespektive, a naročito je to uspješno postignuto u pričama: "Bogojavljenska noć", "Savin Božić", "Na Vaskrs".

U priči "Bogojavljenska noć", čiju je antologijsku vrijednost odmah prepoznao Bogdan Popović u svom osvrtu na Ćorovićevu zbirku Crtice,  koja je objavljena 1901. godine,[13] pravoslavna slika svijeta se manifestuje kroz fantazmagorične vizije otvaranja nebesa, na kojima sedmogodišnji dječak prema drevnom narodnom vjerovanju želi da molitvom prizove ozdravljenje za bolesnu majku. Kroz dječakove snovidovne fantazije u kojima majka ustaje sa postelje, prima ga u zagrljaj i ljubi, Ćorović na umjetnički uspješan način prikazuje trenutak smrti kao bogojavljenskog  preobraženja, te dječakovog vjerovanja da mu je majka ozdravila, da spava i da će živjeti: "A toga istog časa on lijepo ugleda majku kako se diže sa dušeka i ide njemu da ga zagrli. Ona bijaše sada tako lijepa, krepka, zdrava, kakvu je poznavao dok je bio vrlo mali... On vrisnu od radosti i poleti joj na prsa. A ona ga pritisnu i poče ljubiti, toplo ljubiti... Ti poljupci bijahu mu tako dragi, tako slatki!... Čisto ne zna šta bi radio od prevelike sreće. Pa i on zagrli nju i poče joj vraćati još toplije i još slađe".[14]

U priči "Savin Božić", dolazak i proslava Božića predočena je kroz snažnu dječakovu žudnja za ocem koji je otišao u pečalbu i obećao da će se vratiti kući upravo na ovaj veliki praznik. Pored uključivanja tragičnog socijalnog konteksta i siromaštva koji su prinudili oca da ide u tuđi svijet ne bi li spasio porodicu od gladi, Ćorović nagovještava i moralnu dramu mlade žene koja je pred naletom tjelesnih strasti pronašla ljubavnika, a ovaj joj nasilno tražio novac koji je dobijala od muža. Izlažući prospektivno i retrospektivno pripovijedanje iz perspektive uplašenog i zanemarenog dječaka, Ćorović ukršta doživljaj svarnosti sa snovidovnim fantazijama. U retrospektivnim projekcijama živo se sjeća rastanka sa ocem koji mu je obećao da će se vratiti kući za Božić i donijeti mu pušku i nove haljine na dar, a zatim i zarađeni novac od koga će moći da kupe vinograd i kuću. U prospektivnoj pripovijednoj stvarnosti doživljava majčino zanemarivanje, otkako je ova mlada žena u odsustvu muža upala u kandže preljube i postala žrtva nasilnog ponašanja svog ljubavnika. Sa druge strane, u dječakovim snovidovnim fantazijama pojavljuje se lik oca koji se na Badnji dan vratio kući i donio svome sinu darove obećane prilikom polaska u pečalbu. Nakon buđenja dječak se suočava sa surovom realnošću i na poziv da ide sa majkom u crkvu naglašava da to ne želi jer bez oca nije to bio onaj Božić za kojim je žudio i koji je sanjao.

U priči "Na Vaskrs", velika nedeljna praznična liturgija vaskrsnuća Hristovog, prikazana je iz perspektive šestogodišnje djevojčice i njenog mlađeg brata, koji su u molitvama gajili vjerovanje da će im Bog vratiti na zemlju oca koji je najprije bio utamničen, jer se suprotstavio vlastima kada su donijeli odluku da poruše njihovu sirotinjsku kuću zbog proširenja ulice, a zatim je poslije nekoliko dana umro u tamnici. Dječija perspektiva i naivni pogled na surovu stvarnost i bezdušni svijet koji ih je okruživao, na kojoj je insistirao Svetozar Ćorović, otvara značajan prostor za dodatnu motivaciju tragične socijalne sudbine čitave ove nesrećne porodice. Interesantno je da su dječiji strahovi utemljeni na uvjerenju da su nešto sagriješili pred Bogom i da ih zbog toga kažnjava, tako da se nadaju da će im iskrena molitva i obraćanje svevišnjem na ovaj najsvetiji hrišćanski praznik iznova povratiti božansku milost i vratiti im umrlog oca na zemlju.

3.4.Anegdotsku i humorističko-satiričku sliku hercegovačkog svijeta Ćorović iskazuje u brojnim tekstovima, u kratkim pričama: "San Mehe Fenjerdžije", "Božićnja plećka", "Jedna vrlo nevjerovatna priča", "Ispod vrba", "Mula Osmanov duvar", a zatim i pripovijetkama: "Pop Tandrkalo", "Dva majstora", "Baba Jovanina smrt", te pripovijestima ili kratkim romanima Baron iz Dangubice i Ženidba Pere Karantana i slično. Prevashodan piščev cilj jeste prikazivanje palanačkih strasti i sebičnosti, ali i karakterizacija pojedinaca koji su se zatekli u kovitlacu humorističkih ili satiričkih događaja, te koji su svojim postupcima privukli pažnju malograđanske i ćiftinske sredine.

U kratkim pričama, kao što su "Božićnja plećka", "San Mehe fenjerdžije", "Jedna nevjerovatna priča", "Ispod vrba"; iz šaljive anegdotske perspektive su oblikovane ljudske predrasude, strahovi i zablude. U priči "Božićnja plećka", sujevjerni domaćin Mitar Gluhać, prilikom gatanja na božićnoj plećki tobože prepoznaje skoru svoju smrt, tako da je pune četiri godine iščekivao njen dolazak, opraštao se sa prijateljima, gostio i častio, a od smrti nije bilo nikakvoga traga. U pripovijeci "Jedna vrlo nevjerovatna priča o Jovanu Lumbardi i njegovoj švraki", tematizovana je neobična sudbina junaka pošto je kupio švraku i pripitomio je samo da bi natjerao žensku čeljad u kući da ne rasipaju stvari, te da ih ostavljaju na svoje mjesto. Do nevolje dolazi kad švraka počne da potkrada Jovanove komšije i kad je zbog njihovih pritužbi, mada je važio za velikog štedljivca i tvrdicu, morao isplatiti novčanu globu. U pripovijeci "Ispod vrba" iz šaljive perspektive je prikazano kako je mladić Pajo Gašović, za kojeg je važilo da je sanjalo, a kojeg su djevojke zadirkivale da nije muško, najednom  otkrio svoju erotsku snagu pošto je slučajno posmatrao kupanje djevojke u rijeci. Najpotpuniju komičku karakterizaciju neobičnih varoških ličnosti, Ćorović iskazuje u pripovijetkama "Pop Tandrkalo" i "Dva majstora". U pripovijeci "Dva majstora", Ćorović je uspješno pokazao neiscrpnu strast rivalisanja dvojice čaršijskih krojača, što u velikoj mjeri možemo dovesti u vezu sa Gogoljevim junacima iz petrovgradskog života iz „Priče o tome kako se Ivan Ivanovič posvađao sa Ivanom Nikiforovičem“.

U pripovijeci "Pop Tandrkalo", Ćorović uspijeva da realizuje neobičan komični karakter popularnog narodnog popa, koga su iz milošte nazivali „Tandrkalo“. Elementi karikature su prisutni u  prikazivanju fizičkog portreta junaka, a naročito na razotkrivanju njegovih govornih "sposobnosti", te sklonosti da toliko brzo čita molitve da ga niko nije bio u stanju razumjeti, zbog čega je i ponio taj podsmješljivi nadimak. Poseban ugled u narodu pop Tandrkalo je stekao sposobnošću da molitvama prizove kišu, zahvaljujući kalendaru koji je od mladosti nosio u ramenima. Pretukli su ga Turci zato što je namignuo na njihovu djevojku i nožem rasporio nekakvo momče, tako da je mogao čitav dan ranije da osjeti promjenu vremena, te da najavi dolazak kiše. Komični preokret i razotrkivanje te nevjerovatne junakove sposobnosti, koju je on dovodio u vezu sa svojim molitvenim sposobnostima, dešava se onda kad je usred ljeta umjesto kiše prizvao snijeg kad mu nije vrijeme.

4.0.Prethodno smo u više navrata naglašavali da su autentični govor junaka, poslovički iskazi, izreke i zdravice, čaršijska leksika i narodne pjesme, imena i prezimena junaka, predstavljali važan aspekt u oblikovanju književnog prostora i cjelokupne književne geografije u djelu Svetozara Ćorovića. U tom pogledu naročito važnu ulogu jezik postiže prilikom oblikovanja čaršije kao „kolektivnog negativnog junaka“,[15] ali i u stvaranju one autentične i nijansirane slike čaršijskog života sa svim njegovim vrlinama i manama. Negativno u prikazu kolektivnog života čaršije iskazano je kroz ogovaranja, zavist, zlobu i pakost, koju su iskazivali prema svakome onome ko se u bilo čemu izdvajao ili razlikovao od drugih. Međutim, taj kolektivni čaršijski život ima i svoje dobre strane, poput uživanja u teferičima, porodičnim susretima i druženjima, zajedničkim trpezama sa bogatim jelima, kolačima i voćem, uživanjima u bujnoj prirodi, zasnovanoj na sjedinjavanju kamena i osebujne mediteranske vegetacije, u ašikovanjima i tajanstvenim ljubavnim susretima mladića i djevojaka po baštama i kapidžicima i sl. „Tu se se početkom HH veka u čudnom spoju našli mediteranska blagost, evropski racionalizam, orijentalna nostalgija i ljuta tvrdokornost ljudi očvrslih u kršu i nemaštini“.[16]

Ćorovićev autentični lokalni govor iskazan je kroz živopisna jezička obilježja, poput tipičnih hercegovačkih prezimena, imena i nadimaka. Izdvajamo karakteristične primjere: Benetalo, Kršikapa, Mutikaša, Gušetić, Vučibrk, Galeban, Gvozdenzubac, Krivošija, Galeb, Prerad, Varaga, Kujundžić, Kalaba, Gačanica, Peričić, Ćalovina i sl. Sličnu lokalnu boju nosi i prepoznatljiva čaršijska leksika: „prokalpozaniti se“, „kopiljan“, „naklopiti se na jelo“, „poganović“, „mali jagluk“ (djevojačka ljubavna poruka), „jarani“, „ortakluk“, „načomrditi se“ (naljutiti se), „gubulja i tuđa ližisahanka“, „gruda čađavog sira“, „podšmiguša i uspaljenica“ (misle na gazdinicu Anđu u Stojanu Mutikaši zato što se udala za Stojana i nije dostojno ožalila gazda-Sima); „kopiljan“, „galiot“, „huncut“, „škutor“, „lutor“, „nikakva vjera“ (ovako u Stojanu Mutikaši govori Boško svom negdašnjem drugu Stojanu zato što je ostavio Rosu), „gurav i sipljiv“ (zguren i teško diše); „njemukara“ (umjesto njemu), „tebikara“ (umjesto tebi), „imuće“ (imovina, imetak); „peksimeti, masni uštipci, medene hurmašice“ (vrste lokalnih poslastica na teferiču u Majčinojsultaniji), „nagizdati“ (lijepo obući iz Majčinesultanije), djevojka mu „zapala za oko“, „obećati se“ (kad djevojka ili njeni roditelji daju riječ mladiću), „čestitari“ (oni koji dolaze da čestitaju krsnu slavu), „tijator“ (za teatar u Majčinojsultaniji), „poganulja“ (loša žena), „mumtaftica“ (stolica, klupica), „namet-snaha“ i „Švabuša“ (tako Mara naziva Milku u Majčinoj sultaniji), „zateščati“ (lokalni izraz za ženu koja je ostala trudna) i sl.

Prepoznatljivu lokalnu boju i značenja nose i brojne izreke karakteristične za mostarsko podneblje: „Pošao po zlu putu“,  „Bog mu dušu prostio“, „Ostavio na vratu nešto duga“, „Crn ti obraz“ (tako se obraća Boško Stojanu kad je saznao da je ostavio Rosu u romanu Stojan Mutikaša), „Udarila ga kaplja“, „Krv joj se počela zagrijavati“ (buđenje erotske želje kod gazdinice Anđe u Stojanu Mutikaši); „Igrala se s njima ko mačka s miševima“ (Milka sa mladićima u Majčinojsultaniji), „Izbirač steče otirač“ (iz Majčinesultanije), „Šta će svijet reći“ (iz Majčinesultanije), „Otkako mi prag prekorači ko da mi sunce svu kuću obasja“ (iz Majčinesultanije), „Pusto srce hladno ko led“, „Žena kuću drži“ (iz Majčinesultanije), „Što je đavo donio, to će đavo i odnijeti“. Autentičan čaršijski život Ćorović potkrepljuje i stihovima brojnih sevdalinki: „U Omera, više Sarajeva“; „Falila se Rosa jedinica/ Da će brže postat' gazdinica“; „Poigrajte, b'jele none“; „Sad nam Milka kolo vodi“; „Trepetljika, trepetala, / Puna bisera“; „Ej, u Mostaru ta zelena livada“ (svadbene pjesme na vjenčanju Stojana i Anđe u Stojanu Mutikaši); „Snijeg pade, drumi zapadoše“ (ljubavna pjesma iz Majčinesultanije); „Jesi l' čuo da sam isprošena“ (iz Majčinesultanije); „Kad ti sjutra ispred dvora prođem“ (iz Majčinesultanije); „Meni Milku daju, /Ta valah daju.../ A ja Milku neću...“; „Podigla se prašina“ (iz Majčinesultanije) i sl.

Sličnu funkciju u slikanju narodnog života ostvaruju i pjesme rugalice, tužbalice i zdravice. Izdvajamo primjer rugalice iz Stojana Mutikaše, koju izgovara Jovan da bi uvrijedio Stojana i iznudio mu novac: „Trata-rata, trata-rata/ Trata-rat,/ ja sam Stojanov brat,/ Gazda-Stojanov brat, brat“. U istom romanu, gazdinica Anđa tužbalicom oplakuje smrt svoga muža, gazda-Sima:  „O, moj Simo, mili gospodare, / Što si mi se tako opravio!“ Na Stojanovoj i Anđinoj svadbi glagoljivi gazda-Pero izgovara zdravicu u čast mladenaca, koja podsjeća na čuvenu Čagljininu besjedu u Matavuljevom Bakonji fra-Brnu (1892).

 Ćorović posebno nijansira govor tuđinaca: Andreasa Šelera u Majčinojsultaniji i doktora Jermenina u StojanuMutikaši. Radi se o sličnim jezičkim i retoričkim obilježjima koja nose junaci pojedinih Kočićevih djela, prije svega mislimo na jednočinku Jazavac pred sudom (1905). Stranci u govoru najčešće pokazuju nepoznavanje odgovarajućih padežnih oblika, adekvatne kongruencije gramatičkog roda i broja, kao i nesposobnost izgovaranja suglasnika: š, ž, đ, dž, č i sl. Navodimo jedan karakterističan primjer iz Majčinesultanije kada se Šeler obraća Milki pošto mu je priznala da ga voli: „A što to mi neste kazala? [...] Ja sam patil... mučila se... a to nesam znao... Ti moja raj!... Sunce!... Moj duša!...“[17] U romanu Stojan Mutikaša pojavljuje se varoški ljekar („hećim“), porijeklom Jermenin, čiji govor je nosio još živopisnija jezička obilježja. Ovako, na primjer, izgovara dijagnozu kada se gazda-Simo razbolio: „Hm, moze živo. [...] malo slabo, a moze tobro... nece krepulati...“[18]      

5.0.Književna geografija u Ćorovićevom djelu je višeznačna, a podjednako je utemeljena na neposrednoj deskripciji, na brojnim uspješnim primjerima hercegovačkog pejsaža, mostarske čaršije ili neretljanskih obala, ali i na živopisnoj naraciji, dijalozima i monolozima, te raznolikoj karakterizaciji junaka koja je duboko uslovljena tim podnebljem. Ćorović prikazuje ona posredna i dubinska značenja hercegovačkog života, gorštačkog podneblja, različitih ljudi, svih staleža i vjera, te njihovih neobičnih obličja, a čini to uglavnom kroz tematizaciju socijalne, psihološke, humorističko-satiričke i hrišćanske slike svijeta. Iz te perspektive Ćorovićevu čaršiju možemo posmatrati i kao kolektivnog junaka, koji se nalazi u stalnom, najčešće negativnom, uzajamnom dejstvu sa sudbinom pojedinaca. Pri tome, dominira objektivni, realističko-mimetički postupak, prožet naturalističkim idejama, ali je prisutno i snažno poniranje u psihu junaka, te njihove duševne lomove i drame, što je poetička karakteristika moderne i najbolje prezentuje bremenito doba velikih političkih mijena na razmeđu 19. i 20. vijeka, kao i u godinama Prvog svjetskog rata. Uprkos tom dominatnom tragičkom doživljaju svijeta, Ćorovićevi toposi umjetničkog prostora, podjednako ukazuje na onu tamnu, ali i vedru stranu nesputanog života, koji je trajao i postojao uprkos svim nedaćama i lomovima.   

        

GoranMaksimović

 

---

[1]Svetozar Ćorović, Majčina sultanija, nav. djelo, str. 7.

[2]Isto, str. 8.

[3]Isto, str. 9.

[4]Isto, str. 46.

[5]Isto, str. 14.

[6]Goran Maksimović, "Hercegovina u pripovijednoj prozi Svetozara Ćorovića", Ćorovićevi susreti pisaca, Zbornik radova sa naučnog skupa Hercegovina i srpski jezik u istoriografskim i književnim djelima (Gacko, 21-22. septembar 2005), Srpsko kulturno i prosvjetno društvo Prosvjeta, Bileća-Gacko, 2006, str. 323-334.

[7]Staniša Tutnjević, „Svetozar Ćorović“, Mostarski književni krug, Institut za književnost i umetnost, Beograd, 2001, str. 293.

[8]Radovan Vučković, "Objektivizam pripovedačke forme (S. Ćorović)", Moderna srpska proza, nav. djelo, str. 245.

[9]Branko Milanović, „Život i djelo Svetozara Ćorovića“, Studije iz srpske književnosti,nav. djelo, str. 21.

[10]Radovan Vučković, nav. djelo, str. 225.

[11]Svetozar Ćorović, „Na vodi“, Izabrane pripovijetke, prir. Duško Pevulja, kolo trinaesto, knjiga 35, SKPD „Prosvjeta“, Pale, 2019, str. 114.

[12]Branko Milanović, „Život i djelo Svetozara Ćorovića“, Studije iz srpske književnosti, nav. djelo, str. 22.

[13]Bogdan Popović, "Jedan srpski pripovedač: Svetozar Ćorović, Crtice", Srpski književni glasnik, knj. III, broj 1, Beograd, 1901, str. 221-229.

[14] Svetozar Ćorović, „Bogojavljenska noć“, Izabrane pripovijetke, nav. djelo, str. 15.

[15]Snežana Brajović, nav. djelo, str. 285.

[16]Predrag Palavestra, „Preobražaj realističkog nasleđa“, Istorija moderne srpske književnosti – Zlatno doba 1892-1918, drugo izdanje, Srpska književna zadruga,Beograd, 1995, str. 372.

[17]Svetozar Ćorović, Majčina sultanija, nav. djelo, str. 76.

[18]S vetozar Ćorović, Stojan Mutikaša, nav. djelo, str. 156.

PODELITE OVAJ TEKST NA: