detalj slike: KRK Art dizajn

Prvi deo možete pročitati OVDE   

KOMEDIOGRAFSKI SMIJEH

JOVANA STERIJE POPOVIĆA

Prof.dr Goran Maksimović

Kad je riječ o komičkim junacima,[1] možemo konstatovati da je Sterija bio pravi majstor oblikovanja komediografskih tipskih karaktera, te njihovog preobražavanja u složene komičke karaktere, koji ne samo da su tipični predstavnici vremena, podneblja i nacionalnog temperamenta, nego su u najboljim primjerima obilježeni i individualnim psihološkim osobinama. Generalno govoreći sve junake Sterijinih komedija možemo inicijalno grupisati u četiri tipa komičkih maski: zabludjele osobe, varalice, rezoneri, te aktivni i pasivni pomagači.[2]

Zabludjele osobe predstavljaju jedinku ili čitavu društvenu grupu, koja je iskočila iz životne ravnoteže, potpuno izgubila razum, odrekla se moralnih načela, te kao takva postala upadljiva svima i predmet opšteg ismijavanja. Sterija na različite načine oblikuje takvu komičku masku. Jelica u Laži i paralaži predstavlja smiješnu preciozu, čija učenost, u ovom slučaju opsjednutost svijetom sentimentalnih ljubavnih romana, te lakovjernost i izdvojenost iz svakodnevnog života, poprima ne samo komičke razmjere, nego postaje i pogodno biće za varalice i lažove kakvi su Aleksa i Mita. Fema u Pokondirenoj tikvi predstavlja pokondirenu malograđanku, čije se iskakanje iz životne ravnoteže može uporediti sa šaljivom narodnom pričom o tikvi koja je umislila da je zlatan kondir, a iza komičkog insistiranje na nobl-životu skriva se zapravo prosta želja da se iznova uda i pronađe muža. Kir-Janjina maska tvrdičenja, pored onih opštih tipskih karakteristika koje nose srodni junaci opsjednuti strašću čuvanja i sticanja novca (u Plautovom Zlatnom ćupu ili Aululariji, u Šekspirovom Mletačkom trgovcu, Držićevom Skupu, Molijerovom Tvrdici), obogaćena je lokalnim osobinama sredine u kojoj živi, ali i junakovim grčko-cincarskim porijeklom, koje mu je donosilo svijest o jelinskoj superiornosti, sve do psihološke i socijalne motivacije straha od siromašenje zbog starosti, te zbog izmijenjenog poslovnog morala u novim vremenima i sumnje u poštene i dobre namjere onih sa kojima ulazi u novčane transakcije. Sterija u Janjin karakter dodatno uključuje različite i protivurječne osobine, kao što je očigledno još uvijek snažna dominacija erosa, tj. želje za životom, zbog čega se u poznim godinama ženi mladom i lijepom pomodarkom Jucom, kao što su osobine ljubomornog muža, koji zaslijepljeno svoje sumnje usmjerava na pogrešnu osobu, na notaroša Mišića koji dolazi u Janjinu kuću zbog kćerke Katice i slično. 

Potrebno je naglasiti da je komička maska zabludjele osobe u primjerima Feme i Kir-Janje dopunjena i maskom komediografskog "strogog oca" (senexiratus), jer se oba junaka suprotstavljaju ljubavnim željama svoje djece. Fema se opire ostvarenju braka između kćerke Evice i Vasilija, jer smatra da je dotadašnji vjerenik suviše prost da bi postao njen zet, te da je neophodno da se orodi sa "vilozofom" kakav je Ružičić, a Kir-Janja se protivi sklapanju braka Katice i sa notarošom Mišićem samo zato da ne bi morao dati miraz.

Sultana u Zloj ženi nosi masku razmažene i naprasite žene, koja je samozaljubljena, te vječito nezadovoljna i uvjerena da svi rade na tome da je jede, da je namjerno ne slušaju i potcjenjuju. Slobodno bi se moglo kazati da Sterijin naslov ove komedije nije u cijelosti primjeren komičkoj maski i karakteru junakinje jer Sultanina džandrljivost je posljedica pretjerane razmaženosti u djetinjstvu, a ne njene zle prirode, tako da je sasvim logično što kroz komičku prouku doživljava i potpuni preobražaj u karakteru. Komička motivacija Maksimove naprasitosti i nezadovoljstva u Džandrljivom mužu manje je umjetnički motivisana i uvjerljiva, tako da je njegova komička maska oskudnija, a komički karakter nije dobiju raznovrsniju i reljefniju interpretaciju. U Sudbini jednog razuma kroz polemičko oblikovanje maske lažnog naučnika, Sterija se poigrava sa karakterističnim problemom pseudonauke u Srbiji, sa neznalicama koji su donijeli iz svijeta sumnjive diplome, poput "Doktora filosofije" iz ove komedije, a zatim zaposjeli naučne institucije, učena društva i katedre, te nanosili ogromnu štetu srpskom društvu u cjelini. Najneobičnije je komička maska osobe koja je iskočila iz životne ravnoteže riješena u komadu Simpatija i antipatija. Djevojka Agnica se svjesno pretvara da je bolesna, tako da namjerno obmanjuje porodicu i doktora zanesenjaka, samo da bi postigla ostvarenje ljubavi sa mladićem kojeg je voljelja, tako da je njena komička maska objedinila i osobine varalice, a još više karakteristike i funkciju komediografskog rezonera. U komediji Begrad nekad i sad Stanijina komička maska zabludjele osobe motivisana je na sasvim različit način, tako da ona ne iskače iz životne ravnoteže usljed nerealnih želja, ambicija ili pokondirenosti, već ne može da se uklopi u nove i izmijenjene navike, moralne norme i običaje prestoničkog života. Otuda njena karakterizacija funkcioniše na principu "komike razlika",[3] tj. na suprotstavljanju starih i novih običaja, te starih i novih vremena, a pogotovo na oponiranju prestoničkog pomodnog i odnarođenog načina života, tradicionalnom pokrajinskom životu stare i južne Srbije, odakle je junakinja poticala.    

Komička maska varalice u komedijama ima izuzetnu ulogu motivacije i podstrekavanje zabludjele osobe u iskakanju sa normalne linije života, a junaci varalice pri tome pribavljaju za sebe neku vrstu sitne koristi i interesa. Sterija je sasvim nedosljedno koristio ovu komičku masku, tako da se u mnogim komadima i ne pojavljuje (Zla žena, Džandrljiv muž, Sudbina jednog razuma, Simpatija i antipatija i slično), a najčešće je to bilo u onim primjerima kada mu nije bila potrebna dodatna motivacija za komički zaplet i karakterizaciju maske zabludjele ličnosti. U Tvrdici ili Kir-Janji uloga varalice je organizovana u nekoliko segmenata i raspoređena između nekoliko junaka, koji podjednako dovode Kir-Janju do spoznaje svoje pogubne strasti škrtarenja. Takvu ulogu u jednom trenutku imaju Čifuti koji Kir-Janji podvaljuju falsifikovani novac, u drugom trenutku je to matori i grbavi Kir-Dima koji uzima veliku pozajmicu samo da bi pokušao da se spasi od bankrotstva, čak je spreman da se oženi Kir-Janjinom Katicom samo da se domogne tog novca, a na kraju ulogu dobronamjernog varalice, i rezonera ujedno, ima i notaroš Mišić, koji obmanom dolazi do neophodnog novca za ostvarenje braka sa Katicom.

Najuspješniji primjeri komediografskih varalica dati su u Laži i paralaži i u Pokondirenoj tikvi. Radi se o komičnim parovima: Aleksi i Miti u Laži i paralaži, te Sari i Ružičiću u Pokondirenoj tikvi.Sam naslov komedije Laža i paralaža potekao je od dominantnog para varalaca, tako što jedan laže, a drugi nadlaguje, tj. potvrđuje te izmišljotine, u stilu šaljive narodne izreke. Za Aleksu možemo reći da je oblikovan kao varalica i lažov velikog stila, a njegova posebna nadarenost se ogleda u zamjenama identiteta, pri čemu se naročito rado predstavljao kao pripadnik plemićkog staleža, kao baron Golić, te obmanjivanju lakovjernih djevojaka. Aleksa je moralno izobličena ličnost čija je životna deviza da se "ne moramo baš tako strogo držati sovesti", a njegovo obrazovanje je oskudno i svedeno na neke opšte fraze ("nadležno, podobatelno, kasatelno, u sledstvu toga, povodom tim", a zatim "poneže", "dondeže", te "po nekoliko bataliona 'ahova'i 'ihova'"), kojima ni sam nije znao značenja. U njegovim krupnim lažima moguće je prepoznati i mitomanske osobine, zatim crte hvalisavosti, karakteristične za komediografsku masku "hvalisavog vojnika" (milesgloriosus), a naročito je to uočljivo u kazivanju o tobožnjem životu u Madridu, o putovanju na Mjesec o čemu je naumio da piše u knjizi koju će objaviti na šest jezika, o tome kako ga je prosila mjesečeva carica, ali ju je odbio jer je udovica i jer su njeni prihodi bili manji od njegovog bogatstva na zemlji i slične fantastične izmišljotine u kojima je očigledno uživao. Nasuprot Aleksi, Mita je sitni prevarant čiji je trbuh vječito prazan, tako da je bio spreman na sve podvale samo da zadovolji glad i ublaži krčanje crijeva. U takvim životnim okolnostima, Mita je ostvaren kao krajnje racionalan duh, koji ne trči za modom, skromno se oblačio, a preživljavao je baveći se provodadžisanjem, na daćama je držao "slovo počivšima", na slavama je veselio goste, ali mu je to sve malo pomagalo, tako da je znao da i po tri dana gladuje.

U komediji Pokondirena tikva komični par varalica, čankoliza Sara i slavjanski pjesnik Svetozar Ružičić, u socijalnom pogledu su bliski, uz to su i dalji srodnici, ali su oblikovani kao ličnosti različitih životnih ambicija. Sara je bila kuvarica u grofovskoj kući i jedini joj je cilj da pored lakovjerne opančarice Feme dobro jede i pije. Kroz karakterizaciju Svetozara Ružičića, Sterija je iskazao namjeru da parodira pojavu nadripjesnika, srodan mu je mladi stihodjelja Šandor Lepršić iz Rodoljubaca, koji su stvarali slabu poeziju na serbsko-slavjanskom jeziku i pri tome umišljali da su veliki umjetnici i mislioci. Sterija je u dodatku predgovora za prvo izdanje Pokondirene tikve iz 1837. godine, naglasio da je upravo zbog Ružičića rukopis djela dugo stajao neobjavljen, te da je u novoj varijanti odlučio da ovom junaku da "neviniju rolu". Što upućuje na zaključak da Sterija nije želio da ulazi u ozbiljniji sukob sa pjesnicima slavjanske škole, mada je u to vrijeme sam bio još uvijek dosljedni pristalica Vukovih reformatorskih ideja, kao i to da je u neposrednoj stvarnosti očigledno postojalo više osoba koje bi se lako prepoznale u Ružičićevom liku.

U samoj komediji Ružičićev prethodni život je razotkriven kao krajnje prozaičan, jer je služio u dućanu kod Jelkića, pa je učinio štetu zbog koje je izbačen iz službe. Međutim, njegove nerealne a uzvišene pjesničke ambicije, njegova "vilozofska pozitura", po svemu su poprimili mitomanske razmjere, tako da ovaj tragikomični Sterijin varalica vjeruje da mora da se žrtvuje ženidbom, jer za Evicu drži da je neizobražena, a za njenu majku Femu da je matora, te da obezbijedi novac kako bi štampao svoje knjige.

Komediografski rezoneri ili iscjelitelji prevashodno doprinose razobličavanju zabluda kod osoba koje su iskočile iz životne ravnoteže, čime podstiču njihov povratak na normalnu liniju života, a zatim utiču na efikasan i poučan komediografski rasplet. Takva komička maska najpotpunije je ostvarena u liku Mitra u Pokondirenoj tikvi, zatim čizmara Srete u Zloj ženi, Jevrema u Džandrljivom mužu, Putnika i Šaljivca u Sudbini jednog razuma, a djelimično i notaroša Mišića u Tvrdici ili Kir-Janji, Marka Vujića u Laži i paralaži, Neše u Beogradu nekad i sad i slično. Potrebno je naglasiti da Sterijini komediografski rezoneri često sadrže i druge, raznolike i složene karakteristike, tako da se oglašavaju i kao tipovi komediografskog "strogog oca" (senex iratus). Najpotpunije je to ostvareno u Pokondirenoj tikvi, u liku Feminog brata Mitra, koji se i pored sve razložnosti i skromnosti i sam opire sklapanju braka između Evice i Vasilija, sve dok mladić nije dobio lutrijski dobitak, jer je vjerovao da u novim i pokondirenim vremenima i najsrećniji brak teško može opstati bez novca.

Posebno mjesto u Sterijinom komediografskom postupku zauzimaju maske aktivnih i pasivnih pomagača, koji svojim svjesnim ili češće nesvjesnim djelovanjem, doprinose intenzitetu i složenosti komičnih zapleta, a pogotovo slojevitom oblikovanju komičkih karaktera zabludjelih osoba ili društvenih grupa. Takve, uslovno rečeno epizodne,  komediografske uloge uglavnom pripadaju šegrtima, slugama i sluškinjama (Jovan i Ančica u Pokondirenoj tikvi, Petar u Tvrdici ili Kir-Janji, Vučko u Beogradu nekad i sad, Stevan i Persida u Zloj ženi, Avram i Toda u Simpatiji i antipatiji, Isailo i Manojlo u Sudbini jednog razuma), a zatim i suprugama, kćerkama, sinovima, njihovim drugaricama i srodnicima, očevima i majkama, vjerenicima, kumovima i slično (Janjina supruga iz drugog braka Juca i kćer iz prvog braka Katica u Tvrdici li Kir-Janji, Femina kćer Evica u Pokondirenoj tikvi, Stanijina unuka Ljuba i unuk Velimir, a zatim i Ljubin vjerenik Milan i drugarica Pijada u Beogradu nekad i sad, Agnicin otac Samuilo Crnokravić i majka Marta, te Doktor Makarijus u Simpatiji i antipatiji, Maksimova supruga Sofija, zatim kćer iz prvog braka Leposava, kum Mitar, Sofijin srodnik Svetozar u Džandrljivom mužu, Evičin vjerenik Vasilije u Pokondirenoj tikvi, Jeličin zaručnik Batić u Laži i paralaži).

U umjetničkom smislu najpotpunije su ostvareni sluga Petar u Tvrdici ili Kir-Janji i šegrt Jovan u Pokodirenoj tikvi. Ostarjeli sluga Petar je živi primjer Janjine škrtosti, godinama je vjerno služio, a nikad nije dobijao zaradu, a kad su poslije jedanaestogodišnje službe pokušali da izmire račune ispostavilo se da zbog brojnih nenamjernih šteta sluga duguje gazdi. Nesrećni sluga je uz Janju i sam postao škrtica i na sve načine je gledao kako da uštedi, ali je time nanosio još više problema i samo podstrekavao Janjinu škrtost i strah od siromaštva. Janjine nesporazume i džangrizanja sa slugom, Sterija vješto naglašava kroz oblikovanje Petrovih fizioloških nedostataka, prije svega gluvoće, što za efektnu komičku posljedicu ima ubjedljivu verbalnu komiku i brojne govorne nesporazume i dijaloge "gluvih". Šegrt Jovan nesvjesno doprinosi razobličavanju Femine pokondirenosti, ali i Ružičićevog slavjanskog jezika i učenosti, jer se ne snalazi najbolje u novim okolnostima kad je od opančarskog šegrta najednom postao "bedinter" u livrejisanom odijelu. Komične situacije u kojima se pojavljuje Jovan utemeljene su uglavnom na nesporazumima i prenaglašenoj iskrenosti junaka, tako da neprestano u Sarinom prisustvu podsjeća Femu da je bila majstorica, da je morala da štavi kože zbog čega su joj ruke još uvijek bile ispucale, da je često zbog njenog nerada od ljutitog majstora dobijao batine i slično. U navedenoj galeriji junaka značajno mjesto pripada i Janjinoj mladoj supruzi iz drugog braka Juci, koja je oblikovana kao neostvarena ili bolje rečeno obmanuta pomodarka. Porijeklom je bila oficirska kćer, prije udaje je bila zaljubljena u mladića Jovana, za koga Janja podrugljivo kazuje da sjedi po "ceo dan u kafana i igra šervinclu", a pošla je za starijeg i neprimjerenog muža, kakav je bio Kir-Janja, jer se polakomila na njegov novac. Jucino pomodarstvo je više nagoviješteno nego što je ostvareno, a prepoznatljivo je u komičnim dijaloškim situacijama u kojima tobože poučava Katicu unterhaltovanju i ponašanju po posljednjoj modi.   

Među maskama aktivnih i pasivnih pomagača interesantno mjesto pripada i djevojkama Ljubi i Pijadi u Beogradu nekad i sad. Naročito je Pijadinoj karakterizaciji Sterija pristupio na originalan način. Ovu razmaženu prestoničku malograđanku Sterija karakteriše prevashodno iz jezičke perspektive, tako što pribjegava neobičnom postupku "fiziologizacije iskaza" u kojem junakinja namjerno izokreće riječi, umekšava suglasnike i izgovara ih poput djeteta jer je to bilo "po modi", što naročito ljuti ženu starovremenskih pogleda na život kakva je Stanija.

Pored raznovrsnih komediografskih tipova/maski i njihovog vještog preobražavanja u složene komičke karaktere, naročito značajnu ulogu u oblikovanju Sterijinog smijeha imaju komične situacije i jezička sredstvakomičnog. Potrebno je naglasiti da se u Sterijinim komedijama javljaju različiti oblici komičnih situacija, od onih najčešćih, kao što su ukrštanja naporednih nizova događaja, momenti iznevjerenog očekivanja, ponavljanja postupaka i događaja, preokreti, prerušavanja i zamjene ličnosti, do zabuna u ličnosti, magarčenja i fizičkih dosjetki i gegova, te komičnih amlifikacija i nagomilavanja različitih pojava i situacija.[4]

Naročito je to uočljivo u "malim scenama", gdje cjelokupan zaplet funkcioniše na razvijanju jedne ili dvije komične situacije. Na primjer, u Volšebnom magarcu imamo oblike tobožnjeg komičkog prerušavanja ili preobražavanja đaka i magarčenja lakovjernog seljaka, u Prevari za prevaru zaplet je zasnovan na neočekivanim preokretima i podvalama dvojice komšija i slično. U "velikim komadima" dolazi do nagomilavanja i ukrštanja različitih komičkih situacija, čime je komediografski zaplet značajno usložnjen, a karakterizacija komičkih junaka raznovrsna i neobična. U Tvrdici ili Kir-Janji, junaci sa statusom aktivnih ili pasivnih pomagača, kao što su Juca i sluga Petar, te naročito rezoner Mišić, varalica Kir-Dima, neprestano svojim postupcima, željama i zahtjevima, ali i vijestima o štetama koje su se dešavale u kući, podstrekavaju Janjino tvrdičenje i tako ga izbacuju iz životne ravnoteže. Supruga zahtijeva novi šešir, žice za gitaru, žali se da je prevarena jer joj je na prosidbi obećavano jedno a u braku je morala da živi krajnje skromno. Mišić traži dobotvorni prilog za proširivanje gradskog špitala. Kir-Dima uzima pozajmicu, zatim prosi Katicu, a da pri tome ne traži miraz i slično. Komične situacije u kojima sluga Petar donosi vijesti o kućnim štetama, kao što je rušenje šupe i uginuće Janjinih glasovitih konja Miške i Galine, samo zato što Janja nije htio da plati majstore, nego je sam, uz pomoć sluge Petra zidao štalu, utemeljene su na dramatičnim preokretima. Janja najprije očajno pati, a odmah zatim se oduševljava i lakovjerno smišlja nove špekulacije, kad mu je Mišić ispričao utješnu laž o novinskoj vijesti kako se tobože u Njemačkoj dobro plaća konjska mast za izgradnju luftbalona. U tom ushićenju Janja čak pravi planove da ode u Ameriku jer je čitao u "edno staro mudro grečesko knjiga da tamo ima toliko zlato i biser koliko pasulj u Evropa". Nagomilavanje brojnih šteta u skladu sa narodnom poslovicom da uvijek "tvrd više plati", kulminira na kraju u činjenici da su mu Čifuti podvalili lažne banknote i ukrali obligaciju o prethodnoj pozajmici koju je dao Kir-Dimi, sve do toga da ga Mišić plaši kako ga mora voditi u gradsku kuću na saslušanje i pogotovo do vijesti o tome da je Kir-Dima bankrotirao.

U tom bogatom vijencu raznovrsnih komičkih situacija svakako je bez premca scena u kojoj Janja u sobi broji i premeće novac i ushićeno razgovara sa dukatima. Sterija navedenu situaciju gradi najprije na principu komičkog straha, jer se Janja neprestano plaši da ga ne uhodi mlada žena Juca, a zatim  tehnikom oživljavanja stvari i komičkog dijaloga, koji opsjednuti škrtac vodi sa novcima, gdje je smjehotvorni efekat naročito pojačan jezičkim sredstvima i iskvarenom mješavinom srpskog i grčkog govora: "Moi krasni život! (Premeće novce, pa posle ustane i protegli se malo). Kako mi rasti srcu kad vidim moi lepi dukati, kad gledim moi krasni taliri i kad pazim veliki pakli sos banku! Što ću da mu dam? Ovo kaži: 'Nemoj mene, gospodar!' Ovo opet viče: 'Nemoj mene, ja sum lepa!' Škilji mali, nećim da vas prodam, oćim da vas kotim, više, sve više, ja, dovde! (Pokazuje vrh sanduka). Pak onda da legnim, da spavam slatko! Odite vi! (Uzme banke, pa broji)..."

Nagomilavanje raznovrsnih komičnih situacija dolazi do punog umjetničkog  izražaja i u zapletu komedije Pokondirena tikva. Najčešće su utemeljene su na suprotstavljanju uzvišenog i niskog, te neskladu između onoga što zabludjele osobe i varalice stvarno jesu i njihovog upornog nastojanja da se prikažu u nerealnom svjetlu. Sve to ima za posljedicu brojna iznevjerena očekivanja, komične zabune i zamjene, neprimjerena odijevanja i prerušavanja, nesnalaženja u novim okolnostima, ismijavanja i magarčenja, jezičke kalambure i slično. U tom smislu su naročito uspješne one komične situacije čiji je akter sluga Jovan jer se on uopšte ne snalazi u izmijenjenim okolnostima, a zatim neprestanim zabunama, te iskrenim odgovorima i podsjećanjima "majstorice" na stvarnu i skoru prošlost, razobličava i ismijava sve njene pomodarske ambicije. Jovan najprije ne pristaje da se odrekne učenja opančarskog zanata, ne pristaje da nosi smiješno "bedintersko" odijelo, zatim se opire novom imenu, tako da se umjesto "paorskog Jovan" nazove nekim modernim imenom, poput Johana, Žana ili slično.

Upečatljiva je komična situacija, utemeljena na ponavljanju tvrdnji i postupaka, te saopštavanju neprijatnih istina, u kojoj Jovan u Sarinom prisustvu uporno podsjeća Femu na njeno opančarsko porijeklo, na to kako je zbog nje dobijao batine od razljućenog gazde i slično. U komičnoj dijaloškoj situaciji Jovana i Svetozara Ružičića, koja je utemeljena na komičnom obrtu, Ružičić najprije dovodi u zabunu Jovana jer mu se obraća učenim i uzvišenim slavjanskim jezikom, a pošto ga ovaj ne razumije, pa još uz to pomisli da se radi o nekom Slovaku, to toliko razljućuje pjesnika i "vilozofa" tako da najednom prelazi na prost srpski jezik i šegrta/kućnog momka naziva "magarcem", a onda ga pita da li može da mu u varoši založi sat i burmuticu za deset forinti, koje je upravo kao vjerenički dar dobio od Feme pošto je odlučio da oženi nju, a ne njenu "nevospitanu" kćer Evicu. Slične komične preokrete pronalazimo i u dijaloškim scenama Evice i Ružičića, kada je djevojka bila primorana da se udvara poeti samo da bi doznala gdje se je zaturila burmutica sa dragocjenim lutrijskim lozom. Odmah iza toga, lakovjerni Ružičić pogrdnim riječima raskida vjeridbu sa Femom, naziva je "tristaljetnom Nestorovom suprugom", s druge strane izgleda mu kao "Rabenerova satira", a zatim traži da ustupi kćeri "sladost bračnago vjenca".

U Zloj ženi dominira komična situacija prerušavanja i zamjene identiteta, usljed fizičke sličnosti mlade i goropadne grofice Sultane i čizmareve žene Pele, na kojoj je utemeljena motivacija cjelokupnog komediografskog zapleta. U navedenoj komediji Sterija insistira i na komičkim situacijama utemeljenim na grubostima i fizičkim dosjetkama, u kojima čizmar Sreta poučava preobraženu ženu Pelu, a zapravo se radi o grofici Sultani. Nasuprot tome, Pelino nesnalaženje u ulozi Sultane zasnovano je na komičkim situacijama snebivanja, straha i zabune u novim i neprimjerenim okolnostima.

Za Steriju možemo kazati da je bio pravi majstor jezičke ili verbalne komike,[5] tako da u njegovom djelu nema gotovo nijednog ozbiljnije izgrađenog komediografskog junaka koji nije jezički obilježen i individualizovan na potpuno originalan način. Naročito omiljen Sterijin postupak jezičke komike jeste upotreba različitih govornih idioma i idiolekata, te miješanje uzvišenog slavjanskog sa prostim narodnim govorima (Aleksa u Laži i paralaži i Ružičić u Pokondirenoj tikvi), zatim tobožnja upotreba izobraženog francuskog i njemačkog jezika, a zapravo se radi o užasno iskvarenom srpskom jeziku i pogrešnoj upotrebi pojedinih fraza iz stranih jezika (Fema i Sara u Pokondirenoj tikvi). Na sličan način, kroz iskvarenu mješavinu grčkog i srpskog jezika, govorno je individualizovan kir-Janja u Tvrdici. U govornoj karakterizaciji Jelice iz Laže i paralaže, koja je školujući se u Beču dobro naučila njemački jezik, ismijano je odnorođavanje i zaboravljanje maternjeg jezika.  Sterija u komičku svrhu rado koristi i rogobatnu upotrebu "profesionalnog jezika" (Doktor Makarijus u Simpatiji i antipatiji, Doktor filosofije u Sudbini jednog razuma). U pojedinim primjerima uspješno upotrebljava i "postupak fiziologizacije iskaza". Na primjer, govor Pijade iz komedije Beograd nekad i sad, utemeljen je na namjernom, u ovom slučaju infantilnom umekšavanju suglasnika, dok se u kazivanju Feme i Sare, a zatim i Jovana i Vasilija u Pokondirenoj tikvi,manifestuje kao govor junaka koji je potpuno lišen smisla. Pokušavajući tobože da govori francuskim jezikom, Fema izgovara takve besmislice da je istinski niko ne razumije, ali je u tome prate Jovan i Vasilije samo da bi je odobrovoljili i postigli određene ciljeve. U komičnom dijalogu Feme i Jovana to izgleda ovako: "Fema: Les tružes. Vidiš kako je lako. Jovan: Sapr đabl sundier susunprprpardon". Na sličan način razgovaraju i Fema i Vasilije: "Fema: Da vidimo. Les fines, les lamors. Vasilije: Lius, pius, bonus, azinus, porkus, mus urbanus".   

Ako svemu tome dodamo i brojne komičke laži (Aleksa i Mita u Laži i paralaži, Sara i Ružičić, te Evica, Fema i Mitar u Pokondirenoj tikvi, notaroš Mišić u Tvrdici), kalambure ili "igru riječi" (Kir-Janja u Tvrdici, Fema, Ružičić i Jovan u Pokondirenoj tikvi), "razgovor gluvih" (Kir-Janja i sluga Petar u Tvrdici), pogrešno razumijevanje učenih ili slavjanoserbskih riječi (Mita u Laži i paralaži Aleksin izraz "abije" razumije kao "gurabije", jer je neprestano gladan, Evica u Pokondirenoj tikvi Ružičićevo "boginjo", razumijeva kao da je ona boginjava i slično), poslovičke iskaze i narodne izreke (Mitar u Pokondirenoj tikvi, Kir-Janja u Tvrdici), uobičajeni komediografski "govor u stranu" (Kir-Janja i Juca u Tvrdici, Fema u Pokondirenoj tikvi), komička poređenja, aluzije, persiflaže, invektive, aforizme, ironiju i parodiju, koji su zastupljeni u gotovo svim komadima, te komična imena (Aleksa kao baron Golić u Laži i paralaži, a zatim i Žutilovi, Smrdići, Šerbulići (od vlaškog šerb u značenju zmija), Lepršići u Rodoljupcima), individualne govorne karakteristike (uzvici, kletve, poruge, psovke, zakletve i slično), u čemu naročito prednjači izobražena gospođa Fema ot Mirič iz Pokondirene tikve, vidjećemo da se u Sterijinim komedijama pojavljuje široki registar jezičkih sredstava komičkog, koja doprinose značajnom bogatstvu i obilju njegovog smijeha.

Ovdje ćemo detaljnije izdvojiti uspješne primjere parodiranja slavjanskih pseudoliterata, te srpske pseudoklasicističke poezije i pjesnika "odadžija", iz Pokondirene tikve, koje Sterija ostvaruje kroz karakterizaciju lika Svetozara Ružičića. Ovaj komediografski varalica kazuje uzvišenim poetskim jezikom, prepunim elemenata našeg pseudoklasicizma, tako da je on više u nebeskim nego zemaljskim prostorima. U njegovim stihovima "nebo grmi, zemlja strepi", a zatim se pominju Parnas, Apolon, Afrodita, Junona, Leda, Hekuba, Kupidon, Gracije, da bi sve to najednom parodirao banalnim i vulgarnim pjesničkim temama, poput stihova o "velkomožnom trbuvu", koji gladne pjesnike tjera da pjevaju, a djevojke da se udaju za starkelje i mladiće da se žene babuskerama.

Pored toga što je parodirao lažno rodoljubivo pjesništvo, kroz građenje lika pseudoliterate i rodoljupca varalice Šandora Lepršića, Sterija je u Rodoljupcima parodiji dao dodatna značenja i preobrazio je u moćno sredstvo društvene satire. Zelenićka u rodoljubivom zanosu koristi mnoge tada aktuelne fraze slavjanskog besjedništva, preuzete iz novinskih članaka: "Ah, dim tuđeg elementa davio nas je mnogo godina! No danica je i našoj narodnosti svoje bagrjanošarno lice pomolila; samo ne treba ni mi da spavamo. I koliko god muški za Srpstvo rade, toliko triput više našem polu ova dužnost na srdcu ležati mora". U komediji Pokondirena tikva oblike parodiranja opisa ženske ljepote, kakva je bila aktuelna kod trubadurskih pjesnika, pronalazimo i u Jovanom iskazu u kojem Ančicinu ljepotu veliča i opisuje kroz neobična poređenja sasvim neprimjerena toj vrsti ženske ljepote: "Nos joj je kao struk karanfila, obraz crven kao karmažinska koža, a kosa crnja nego našeg mačka rep".

Kad je riječ o komičnim poređenjima najčešće su utemeljena na neočekivanoj podudarnosti ili različitosti i neprimjerenosti poredbenih elemenata. Dominiraju komične personifikacije i antropomorfizacije, tj. davanje stvarima ljudskih osobina. Karakterističan primjer je Kir-Janjin odnos prema dukatima. Suprotna poređenja su utemeljena na davanju životinjskih osobina ljudima. Tom komičnom tehnikom je prikazana Kir-Janjina ljutnja na suprugu Jucu: "Ti si ono mačka što predi za furuna, a gledi što ći da kradi. Ti si onu Ezopovu lisicu što viči: 'Cili mili, Kir-Janja!'A ovamo mu metiš štranga za vrat". Treći oblik komičnih poređenja insistira na postupku reifikacije ili postvarenja, tj. poistovjećivanja živih bića sa stvarima. Na primjer, Svetozar Ružičić upoređuje Femu sa Rabenerovom satirom i slično.

Najviše komičkih poslovičkih iskaza, te komičkih narodnih izreka, Sterija je ponudio u komedijama Tvrdica i Pokondirena tikva, a najčešće ih kazuje Kir-Janja na grčkom jeziku, želeći time da naglasi superiornost grčkog naroda u pameti i mudrosti. Sterija insistira na onim iskazima koji su vezani za skromnost, umjerenost u svim oblicima životnih zadovoljstava, a pogotovo za kritiku rasipništva i pomodarstva, te za glorifikovanje štednje, čuvanja i sticanja novca, čime je na vješt način oblikovan karakter tvrdice, kakav je bio Kir-Janja. Pored toga što poslovice izgovara na grčkom jeziku, Janja ih obavezno i najčešće veoma slobodno prevodi na srpski jezik. Među njegovim najomiljenijim poslovicama je Pan metron ariston, što u doslovnom prevodu znači "Svaka je mera najbolja", a Sterijin junak je prevodi na svoj način kao "Sve sos mera, sve sos, mera!" Takva je i poslovica Anev idrotos će pono uden, što u doslovnom prevodu glasi "Bez znoja i napora ništa", a u Janjinoj interpretaciji glasi "Ko neći da probira, neći da profitira!" Interesantno je da na kraju Mišić, kao komediografski rezoner, upravo kroz naglašavanje srpske poslovice Skup više plaća! poučava i ismijava Kir-Janju upravo onim jezičkim sredstvom kojim je on uporno poučavao i savjetovao sve oko sebe. Kad je riječ o narodnim izrekama, omiljena je o tome kako će da prave Janju od blata, kojom Janja neprestano plaši  ukućane, a pogotovo mladu ženu Jucu, kako će se kajati ako ga ne bude slušala ili ako bude ostala bez njega.

U Pokondirenoj tikvi sam naslov komedije ima oblik komičke narodne izreke, a kasnije je parafrazira na kraju komedije Femin brat Mitar, samo da bi što efektnije ismijao svoju zaluđenu sestru: "Nema ti gore nego kad se tikva pokondiri". U prethodnim iskazima i Fema rado koristi izreke. Na primjer, kad se ljuti na kćerku Evicu zato što ne prihvata novi način života, u jednom razgovoru sa Sarom naglašava kako joj stoji kao kost u grlu, a zatim žalopojke proširuje i kazuje da se Evica "drži svoga paorluka što je od oca primila, kao pijan plota" i slično.

U Sterijinim komedijama je prisutna i komička upotreba uzvika, poruga, psovki, kletvi, zakletvi i slično. Komički uzvici su naročito karakteristični u Kir-Janjinim afektiranim žalopojkama i ljutnjama na ukućane i na slugu Petra, zatim na Čifute koji su ga orobili i prevarili i slično. Kad se ljuti na suprugu Jucu što zahtijeva novi šešir, uzvikuje: "U, hu, hu! Pa, pa, pa! Novu šešir!" ili "Pi, pi, pi, kako mi daje vatra u moju srcu!" Kad sazna da mu je krov na šupi srušen, te da su mu stradali konji, uzvikuje na grčkom jeziku: "Kirije imon!", u značenju "Gospode naš!" Brojne lančane nevolje koje su ga pratile i donosile mu novčanu štetu, Janja prati uzvicima: "O, tihi, o keros!", u značenju "O sudbine, o vremena!", ili uzdasima: "O, talas ego!" u značenju "O, jadan ja!" Kad su ga pokrali Čifuti, Janja uzvikuje: "Kaimeno, kaimeno!", u značenju "Teško meni!" Na kraju komedije, kad je doživio kulminaciju nesreće, Janja uzvikuje: "Ahara, Kir-Janja, ahara, ne ahara, nego ahamna!", u značenju "Zlo i nevolja" i slično.

Femina afektiranja u Pokondirenoj tikvi, te brojni uzvici, posljedica su pogrešne pretpostavke da se u svijetu "noblesa" mora izražavati upravo na takav način, a poruge, psovke i kletve, samo razotkrivaju njenu "nevospitanost" i prostakluk. Kad je saznala da će se udati za "vilozofa" Ružičića, Fema najprije uzvikuje "Oh, oh!", a odmah zatim uzdiše "Alabunar, alabunar", što predstavlja iskvarenu verziju francuske riječi alabonheur, u značenju "u dobri čas". Femin rječnik je i prava riznica poruga i psovki. Kćerki Evici bez imalo obzira kazuje da je "kukavica", "drnda", "mućurla", "paorentina", "kukolj od paora". Na sličan način se odnosi i prema slugi Jovanu i naziva ga "medvedom", "budalom", "gurbijanom" i slično. Kad se napokon sjetila francuskog izraza "madam", u razgovoru sa slugom Jovanom u kojem mu objašnjava šta je njegova nova dužnost, Fema to propraća i sočnom psovkom "vrag im materi!" i slično.

Ni Kir-Janja u Tvrdici ne bira poruge koje će izgovoriti supruzi Juci i slugi Petru. Supruzi bez imalo obzira govori "škilji", u značenju "pseto", te "kučko prokleto". Slugu Petra naziva "gumari", u značenju "magarac" ili "ugursuz", a kad je saznao da mu je isteklo vinsko sirće, onako potpuno raspamećen traži nesrećnog slugu i uzvikuje: "Di-i Petru? Di-i hidru paklenu? Di-i Kerveros kod Plutu? Di-i da go taki truim?" U Janjinom rječniku često se pojavljuje i psovka "Ton djavolon!", u značenju "Do đavola!" Kad sumnjiči Jucu da je prisluškivala dok je tajno brojao novac, Janja izgovara i kletvu: "Ne Znaiš, ubio ti strela od grom, kad si slušila na vrata!" Samo da bi ubijedio notaroša Mišića da nema novca, Janja izgovara i lažnu zakletvu: "Prokleto ono dukat, da mi gori na pupku, ako imam!"

Pravu riznicu poruga, prijetnji i psovki izgovara Sultana u Zloj ženi. Sobnu služavku Persidu potpuno bezrazložno naziva: "lenjiva traga", "Lucifer", "špion", "Hijeno ženska!", "sestro Luciferova", "strvino ženska!". Kućnome momku Stevanu prijeti da će mu "stakletom rascopati glavu", da će mu "zube izbiti", "prekinuti jezik", "iščupati jezik", zatim ga goropadno naziva "ugursuzom", "đubretom" i slično. Mužu Triviću kazuje da je "poslednji čovek na svetu!", da je "harsuzin", Sretu čizmara naziva "bezobraznikom" i "nitkovom", "psinom", "skotom", upućuje mu psovku "trista te vraga odnelo", a za njom i kletve: "Mazali te turpijom, dabogda!", "Trista te vraga odnelo!" i slično.

Sterijine komedije, azatim prevashodno i Sterijin komediografski postupak, upućuju na logičan zaključak da je njegovo djelo neiscrpna riznica smjehotvornih oblika u kojima se ravnopravno smjenjuju zajedljivost i dobroćudnost, vedrina i pesimizam, podsmješljivost, ali i groteskna, tragikomička i melanholička slika svijeta. Oblikujući dinamične i vješte komičke zaplete, stvarajući raznovrsne komičke situacije, gradeći neobične komičke maske i preobražavajući ih u najboljim primjerima u individualne komičke karaktere, a zatim slikajući i  cjelovite društvene grupe i njihove naravi, te naročito insistirajući na obilju jezičkih komičkih sredstava, na aktuelnim smjehotvornim idejama, pojavama, ljudskim slabostima i manama, Sterija je stvorio komediografsko djelo koje je po svemu bilo i ostalo uzor, te odredilo odlučujuće smjernice razvoja ovoga žanra u kasnijoj srpskoj književnosti druge polovine 19. vijeka.                         

[1]U novije vrijeme najpotpunije o tome je pisao Sava Anđelković, Sterijinih 80 komičkih likova, Književna opština Vršac, Vršac, 2003, str. 7-323.

[2]Izlažući osnovnu dramaturšku strukturu Sterijinih komedija, Josip Kulundžić je u ogledu "Sterijini tipovi" izložio srodnu klasifikaciju komičkih junaka: "glavni nosilac poroka" (Jelica, Fema, Kir-Janja), "komični antipodi poroka" (Marko Vujić u Laži i paralaži, Femin brat Mitar u Pokondirenoj tikvi, dok Juca u Tvrdici ne bi sasvim odgovarala ovoj dramskoj funkciji), "rafinovani izrabljivači poroka" (Aleksa u Laži i paralaži, Sara i Ružičić u Pokondirenoj tikvi), "pasivne pravednice" (Katica u Tvrdici, Evica u Pokondirenoj tikvi, a djelimično i Marija u Laži i paralaži), te "pravedni i čestiti ljubavnici" (Batić u Laži i paralaži, Vasilije u Pokondirenoj tikvi, a djelimično i Mišić u Tvrdici). Josip Kulundžić, "Sterijini tipovi", Letopis Matice srpske, knj. 344, sv. I, Novi Sad, 1935, str. 34-42.

[3]O značenju navedenog pojma opširno piše Vladimir Jakovlevič Prop, Problemi komike i smeha, preveo Bogdan Kosanović, Književna zajednica Novog Sada-Dnevnik, Novi Sad, 1984, str. 54-59.

[4]Navedeni pojmovi dati su u značenju koje im određuje Anri Bergson u knjizi O smehu, esej o značenju smešnoga, preveo Srećko Džamonja, Izdanje Svetislava B. Cvijanovića, Beograd, 1920.

[5]Opširno o tome: Irena Cvetković, "Verbalna komika u Sterijinim komedijama", Komično u kulturi Srba i Bugara/Komičnoto v kulturata na Sъrbi i Bъlgari, Filozofski fakultet Univerziteta u Nišu-Univerzitet Sv. sv. Kiril i Metodij u Velikom Trnovu (Bugarska), Niš-Veliko Trnovo, 2005, str. 169-190.

PODELITE OVAJ TEKST NA: