detalj slike: KRK Art dizajn

Roman Mali UNPROFORac književnice Milke Kajganić iz Ciriha, Švajcarska, donosimo u nastavcima, svakog četvrtka. 

Inspirisan istinitim događajima za vrijeme rata u Krajini i Bosni od 1992.godine i demonstracijama žena po Švajcarskoj

Treći deo možete pročitati OVDE

GLAVA X

Kata se zahvalila Zorićima na gostoprimstvu i požurila na bus kako bi stigla do svojih koji su izbjeglice u Beogradu. Tih par dana provela je slušajući patnje tog izbjeglog srpskog naroda iz gradova gdje su ostavili sve i  samo u prtljažniku auta ponijeli ono najnužnije.  To su bili dokumenti, radna knjižica, diplome, lična karta i pasoš. Neki su u strahu i panici, uspjeli ponijeti i slike. Uspomene na prohujala vremena mira. Znaju da povratka u rodnu Hrvatsku nema i da ga neće biti. Zavidjeli su svim Srbima koji se nalaze u Krajini. Zgusnuti su, zajedno su, biće ih teško pregaziti, jer su vojska i još uvijek ista država Jugoslavija. A ti urbani Srbi, ne znaju ko je ko u velikom gradu. Izgubljeni u gomili, ali prebrojani i označeni kao Srbi  na čijim vratima je ispisano ono slovo "U" crnom bojom. I tako, od Umaga do Dubrovnika,dužinom Jadrana, protjeraše ustaše oko trista hiljada Srba. Zaposjeli su njihove stanove, kuće, sva ta sindikalna odmarališta u koje uđoše da bi lupanjem po namještaju iskalili sav svoj bijes protiv Beograda, ćiriličnog pisma i svega što se srpskim može nazvati.

    Odahnula je onog momenta kad se ponovo našla u avionu u Budapesti. Kad je avion probio one kumulus oblake, uzela je fotoaparat i slika svu tu bjelinu koja se kao ovčice na paši nalaze ispod ovog mlaznog diva.

    Kad je ušla u stan, ostala je začuđena. Na podu je pronašla povelike decimetre pisanog teksta iz faxa. Čita nadopunjeni Draganov tekst i vidi da naslov Experti  umjesto političara, da pogađa baš u centar zbivanja. Zatim uzima u ruke tekst  nepoznatog pošiljaoca. Traži neko da odmah, bez odlaganja, stupim sa njima u kontakt. I nečitak potpis nečije prakse. Onda  i ta još jedna poruka. Piše Bosa, da se joj  odmah  javi, čim se vrati.

   – Boso, evo me.

   – Kako je bilo? Jesu li te momci sa znatiželjom primili?

   – Jesu  i divno su me dočekali.  I ispratili. Nosim sobom litru prave šljive , domaće sa Banije pečene.

   – Kad možeš do mene? Hitno je!

   – Pa mogu i sada.

   – Nisi umorna?

   – Ne. Sutra i za vikend radim, i to drugu smjenu, do jedanaest uveče.

   – Imamo još jedan slučaj. Znaš li ti doktora Bukvića?

   – Ne.

   – Dolazi, idemo direktno njemu u praksu.

   – E, pa to je ovaj faks.

   – Znači, javio se, dala sam mu tvoj broj. Dolazi i idemo k njemu.

   Bacila je pogled na putnu  torbu, izvadila onu u novine umotanu staklenku i u njoj rakiju. Premjesti je u ruksak, otpi gutljaj ananas soka i već je bila izvan zgrade. Razmišlja o nenadanom susretu. Ta koja se javila je sigurno poodmakla trudnoća pa zatražila ljekarsku pomoć. Baš je znala kome će se obratiti. Ako je neko do zavidnosti organizovan u dijaspori, to su ljekari i zubari ovdje u Švajcarskoj. Imaju svoje udruženje, svoj statut i upravu. Druže se iz mjeseca u mjesec. A kad dođe kraj godine, da se opuste, organizuju doček Nove godine. Tu razmjenjuju iskustva, na pomoći i ispomoći su kolegama. Njihove prakse rade danonoćno. Klijenti su im uglavnom Švajcarci koji znaju da cijene njihovo znanje u brzom postizanju tačne dijagnoze. Onda dolazi praznik Sv. Save.  Uoči praznika organizuju svetosavski bal u Nova Park hotelu. U svečanim haljinama i odijelima ta krema ovog visokog društva u parovima se kreće podijumom uz zvuke starogradske beogradske muzike. Orkestar uvijek dolazi iz Beograda.

   Kad uvedoše sankcije Jugoslaviji, njihovo društvo se stavi na raspolaganje u prikupljanju i otpremi humanitarne pomoći u sve dijelove zemlje. Dobili su dozvolu UN i svaka je pošiljka bila propisno obilježena za nesmetan prijevoz. Sa Srpskim kuluturnim društvom iz Dübendorfa dobili su dobrovoljce koji su uvijek vozili te nakrcane kamione. Vozili su se kreveti, i novi, i stariji za bolesnike sa mogućnošću podizanja i spuštanja kako bi sestrama bio olakšan posao. Tu je bilo i rentgen aparata, ultra zvukova, monitora za praćenje vitalnih funkcija, pa sve do invalidskih kolica i drugih ortopedskih pomagala. Rat je, svega je premalo. Od antibiotika i drugih ampula do plombi i anestetika. Znaju  ratnu hirurgiju koju su kao predmet izučavali na fakultetu i onaj predmet opštenarodne odbrane, da znaju kako se trebaju povezati sa teritorijalnom i civilnom zaštitom. Zato je bilo najviše kutija sa zavojnim materijalima, onim za prvu pomoć na frontu za zaustavljanje krvarenja. Samo njima poznatim kanalima, dolazili su i do sanitetskih vozila koja su opremljena za sve hitne slučajeve i gumama tako da su se mogla približiti i do  fronta i položaja boraca. Kad je trebalo odlučiti kuda vozilo poslati, prevladavali su prioriteti. Tu im je uprava uvijek bila jednoglasna. Najprije Knin i Krajina, a potom Banja Luka i njeno okruženje. Uz vozača dobrovoljca, koji ostavlja ovdje svoj posao na tri dana, ide obavezno neko u pratnji iz područja kud se pomoć šalje. Zavičajna pomoć, zvali su svaku otpremu. A ona koja je išla u Srbiju, od Subotice do Vranja i Leskovca, bila je samo humanitarna pomoć sa neophodnim lijekovima i traženjima koje su faxovima dostavljali.

     Za doktora Bukvića saznala je Kata više kad je sjela u auto diplomatskih oznaka. Hvalila je Bosa njega kao patriotu, rođenog Hercegovca, koji je bio neposredni sakupljač humanitarne pomoći. Nije mu bilo teško da ode po nove bolesničke madrace, da iz banja gura invalidska kolica. On nije znao da naređuje, on je svojim primjerom pokazivao da se vrijeme treba što prije iskoristiti. Jer ne znaš, kome antibiotik može spasiti bataljak od odrezane noge, spriječiti infekciju. I svima poslije operacije, da se dade protuupalni lijek. I kad je trebalo naći frižider da se transportuje inzulin, kao spas života dijabetičarima. Kada je u rukama nosio hrpu papira sa traženjima, vagao je prioritete. Ona bolnica u Petrovoj gori treba da ima dovoljno medicinskog instrumentarija jer rade baš u ratnim uslovima, bez struje i vode. Ranjeni pristižu i noću i danju, agregat za struju radi, ekipa spašava nečiji život. Pa tek se onda pomoć šalje u njegovo Trebinje ili Nevesinje. Tu je čvrsta teritorijalna odbrana Republike Srpske.

   Dočekao ih je na vratima svoje ordinacije. U to već zimsko vrijeme mrak se poodavno spustio. U čekaonici još je sjedila jedna starica.

  – Molim vas, uđite u ovu sobu. Ispričajte me za koji minut. Ovdje imam samo kontrolu proteze kod ove starice. Vi do tada popijte kaficu, serviraće vam ova moja asistenkinja.

   – Imaš li ti Kato osjećaj da smo kod doktora? Osjećaš li ti taj miris lijekova?

   – Ne, ja sam na to navikla. Zato se obavezno tuširam  čim završim smjenu.

   – Vidi, vidi, ove flajere! Poziv za druženje u našem klubu u Schaffhausenu. Piše da je humanitarnog karaktera susret nakon što će održati godišnju skupštinu kluba. Hoćeš da idemo tamo?

   – Kada?

   – Na Dan Republike.

   – Moram da vidim da li radim.

   – Zamjeni smjenu. Hoću da i ti dođeš da čuješ našu neslogu. Već su nas zvali. Hoće da konzulat riješi njihove svađe. Klub se do sada zvao Jugoslavenski zvučnog naziva 25.maj. Mnogi se ne slažu i žele baš na ovoj godišnjoj skupštini da ime promijene.

    U tom pričanju nisu ni primjetile da je vrijeme isteklo i da se doktor pojavio na vratima.

 Skinuo je onaj svoj bijeli mantil sa sebe i sjeo u stolicu protežući ramena.

   – Boso, rekao sam ti da imam važnu vijest za tebe. Radi se o ovim ženama Muslimankama što iz dana u dan se pojavljuju po televiziji i novinama. Izgleda mi da ništa drugo vojnici ne rade, samo siluju kao da  imaju odredi samo za te namjene. Ne mogu otvoriti televizor, a da ta ista lica ne prepoznajem. Jeste li vi, kao diplomatija, šta do sada učinili?

   – Ja sam sastavila  protestno pismo i poslala na nekoliko adresa njihovim novinarima. Ništa nisu poduzeli, čini mi se da su još oštriji u napadima na srpsku vojsku. Evo tu je Kata, ona je isto zvala redakcije i pisala jedno uljudno pismo njihovoj SDA.

   – Šta, tim Muslimančinima!

   – Ne, ne, krivo si čuo tu skraćenicu. SDA je u Švajcarskoj skraćenica za njihovu novinsku agenciju, Schweizerische Depeche Agentur. Ne bosanka SDA, partija Alije Izetbegovića.

   – Aha, sad razumijem. Ja sam bio u nedjelju u crkvi. Kad je bogosluženje završeno, otišli smo na kafu. Meni je prišla jedna žena, oko trideset i  sedam godina. Rekla mi je bez okolišavanja da  joj je prota rekao i pokazao na mene, da joj mogu pomoći jer ima zdravstvenih problema. Odvojili smo se i ona mi je bila direktna. Rekla je da je neudata, a trudna. Ne smije se kući vratiti jer je "izgubila obraz", da je silovana. Pažljivo sam je saslušao. Pričala mi je kako su je strani plaćenici silovali. Ne zna čije dijete nosi. Zna samo jedno, da će roditi dijete crne kože. Bila je u koloni tih žena koje hodaju od grada do grada, prikazuju se kao paćenice, traže sažaljenje i osudu. Rekla je Sadeta da je bila svjedok kad je srpski bradati vojnik silovao djevojčicu od petnaestak godina. Kad se isčupala iz njegovih kandži, prekstila se i rekla da joj Sveti Savo pomogne. Znači, i naši siluju, i to svoje. Šta zna taj bradati ko je ko? Sigurno je bio i pripit i  agresivan, sa oružjem u ruci i koja bi mu se žena suprostavila? Zato je uvidio svoju zabludu i pokosio je. Da nema svjedoka za to svjesno učinjeno djelo. Sadeta mi se kune da ona nije ni riječ progovorila. Ne može lagati kad je ona u pitanju. Osuđuje sve te žene koje se i Alaha ne boje. One su glupače i naivne, ne znaju  da su samo oružje laži u ratu.

Onda je i rekla šta želi. Da je porodim i da dijete ugušim tako što neću prerezati pupčanu vrpcu i dijete neće zaplakati. Ne vidi ona nigdje svoju budućnost. Ako se javi Švajcarcima, one žene će sve učiniti da je istjeraju. A ne želi izgubiti azilatski status i tih 13 franaka što dnevno dobija u tom smještaju. Razmišljam glasno kako joj pomoći. Pa sam Boso tebe nazvao. Razmišljao sam kako bi mogli ovu ženu uzeli za svjedoka i dokaz da sva silovanja nisu samo Srbi počinili? To kazneno djelo je prisutno u ratovima na svim meridijanima. Ona bi nam mogla saprati blato sa naših časnih vojnika.

    – Dobro razmišljaš doktore. Dovela sam ti našu Katu, novinara. Ona piše i za ratnu kninsku redakciju. Predaj je njoj, ali nemoj reći da je novinar. Kata je inače i medicinski radnik. I ima već dva takva slučaja, otkrili ih naši ljudi. Sve se kockice poklapaju. Kad očekuje  porod?

    – Krajem marta.

    – Odlično, biće to naše ratno protuoružje.  Ti pronađi načina da njih dvije upoznaš. Reci joj da njenu trudnoću treba ipak neko voditi. Zaplaši je zatajenjem bubrega, otocima na nogama, velikim srčanim pritiskom.

   – Vidi, vidi, ja mislim ti konzulka, a kad tamo, ti neki doktor.

    – Nosila sam dvije trudnoće pa znam šta sam sve prošla. Da nije bilo ljekara, odoh ja u eklampsiju. Noge mi bile natečene kao balvani, klade, jednake u skočnom zglobu kao i oko koljena. Pritisak otišao u glavu, nepodnošljivo zujanje u ušima, crvenilo u licu kao da me najžešće sunce opali. Jela sam skroz neslano. A ono bljutavog okusa. I da ti još to kažem, udebljala sam se dvadeset i pet kila. Kad sam se porodila, odmah sam skinula petnaest. Doktor je odahnuo, a i ja sam tek tada mogla normalno da prodišem.

   – Odlično ti to opisa. Kako ćemo dalje? Kata će dolaziti i mjeriti joj pritisak i puls i slušati bebine otkucaje srca. Ja bih predložio da uzmemo i one trake za mokraću, da joj pregleda i bjelančevine i krv  ima li ih u urinu. Ima tu još jedan problem. Nije osigurana. Vi znate da se ovdje pazi na datum trudnoće i poroda. Neće Krankenkassa preuzeti troškove.

   – Imam ideju,– javi se Kata. Kako bi bilo da ih probamo zaštititi preko HEKSA?

   – Da, to bilo odlično. Ipak je to protestantski crkveni humanitarni organ.

   Dogovor je pao da doktor kontaktira Sadetu i da s njom dogovori termin posjete. Da se susretnu u njegovoj ordinaciji. Da to tako bude kao zvanično i da joj otkloni svaku sumnju u dobronamjernost. Svoju je priču ispričala doktoru i zaplakala je gorko kad joj obeća da će joj pomoći kao svojoj rođenoj sestri.

   Kata je tek u slijedeći petak došla. Rukovala se i snažno stisnula Sadetine ispružene ruke. Ona je počela da plače. Kad se smirila, ispričala je svoj tužnu priču. Sa svim detaljima kao što je ispričala i doktoru. Sa sobom je donijela i tablete koje uzima po savjetu psihijatra.

    Pedantnost i savjesnost bile su Katine jače strane kad god je bolesnika imala  u prvom kontaktu, a ta sigurnost je ulijevala povjerenje. Kad mjeri pritisak, ne pumpa nekoliko puta onu manžetu kao da nije dobro čula otkucaje srca. To kod nje ide automatski, samo jednom se živa penje uz stupac, ona popušta pritisak u pumpici i otkucaje sluša. Prvi kao sistolički i drugi kao dijastolički. I zapisuje vrijednosti u karton kojeg je donijela. Zadovoljna govori da je za sada sve u granicama normale, da traka pokazuje da bubrezi odlično rade. Polegla ju je na ležaj i uzela onu drvenu trudničku slušalicu. Prelazila je njome preko cijelog stomaka.

   – Beba se rita, osjećaš li ? Čuj kako mu jako udara srce.

   – Osjećam ja te pokrete i svaki put se preznojavam. Onda osjetim i slabost. Moram leći. Otplačem svoju sudbinu i jedino tako mogu zaspati.

   – Kad uzimaš ove tablete?

   – Kako kad. Doktor je rekao mogu i do tri dnevno.

   – Probaj naći neku zanimaciju za dan, a uveče obavezno uzmi jednu prije spavanja. Znaš li plesti, heklati?

   – Znam.

   – Otiđi sutra u grad u robnu kuću. Idi na četvrti sprat tamo gdje ti je posteljina i jastuci. Iza imaš odjel gdje ti piše hobby. Imaš sve za ručni rad. I igle i konce, vunu i  vunicu. Ako budeš plela ili heklala, to će te opustiti. Savjetujem ti da siđeš na prizemlje. Tamo imaš dječje igračke i slikovnice. Kupi drvene bojice i slikovnice koje treba bojati. Dok budeš to radila, živci  će se opustiti, duša laknuti. Lakše ćeš zaspati. Usput ćeš naučiti ponešto i njemačkog jezika, od seljačkog dvorišta do trgovina jelom i pićem.

   – Hoću, poslušaću te. Kako si ti razumna, hvala ti.

   Kata pokupi sve one svoje stvarčice, pokuca na vrata i kad se doktor pojavi, ona mu raportira da je sve u najboljem redu. I da je savjetovala okupacionu terapiju.

   Zašao je za vrata u namjeri da ih zatvori  i Kata ga ugleda kako desnom rukom pokazuje slušalicu telefona. Klimnula je glavom  i napustila praksu.  

GLAVA XI

  Bosa je ipak htjela da bude glavni koordinator, da se i nju nešto pita. Rekla je jasno i odrešito da to više nije ni pitanje Kate, ni  novina. U pitanju je državnički posao. Ima tu puno prostora za djelovanje na diplomatskom nivou. A ona je za to nadležna. To je usmeno rekla doktoru Bukviću, a on je to Kati prenio. Čudila se Kata zašto tu istu rečenicu nije njoj rekla.

    – Hoćeš li odustati?– bio je doktor znatiželjan.

    – Nema odustajanja. Ne razumijem ja šta tu diplomatija ima. Zašto već sada ne pišu protestne note toj Komisiji za ljudska prava u UN?

    – To sam je i ja pitao, a rekla je da nema argumenata.

    – Ne volim takav ni rad, ni saradnju. Neka ona onda komunicira sa tim ženama!– ljutito reče Kata.

    – To ni slučajno! To će voda odnijeti, ako se oni uključe.  Velika se tajna otvara i molim te da vas dvoje budete istrajni. Krivičnu odgovornost utvrđuju pravnici, a ne diplomate. Meni se sviđa onaj naslov kojeg ćete najaviti: Silovanje pod lupom. Reče ti na tri jezika?

    – Da, doktore. Ne znamo ni mi istinu, a ovako ćemo zainteresovati i strane medije za slučajeve.

    – Imam jednu molbu: neprikosnovenu. Da onu scenu sa silovanjem Srpkinje ostavite. Raspitao sam se koja je vojska tamo. Nisu Arkanovci, to su oni koji su naknadno došli,  oni obrijani, što ih ona spominje. Silovatelji su bili neki iz paravojne formacije.  Ima ih svuda, od Sarajeva i Romanije do Manjače i Dinare. Ulaze i u sela  i prisiljavaju ljude da im dadu hrane i rakije. Pa tako polupijani  obilaze slobodni teritorij željni slave i ličnog isticanja. Misle što su naoružani do zuba, da su sila. To ispoljavaju štektanjem njihovim mitraljezima. I tako se raspoznavaju i ljudi ih se klone. Ne žele s njima imati posla.

   Vrijeme prolazi i stiže Dan Republike. Kata se iznenadi kad je ugledala Bosin fax sa vremenom i mjestom sastanka. Kako je tu subotu trebala raditi drugu smjenu, zamolila je kolegicu da se zamjene. Vikend je, manje je pacijenata, ali i manje personala. Ipak je uspjela da radi do jedan sat, da prođe ručak i podnevna terapija.

   U dva popodne već je bila u vozu, a u tri pred konzulatom.  Sjela je u taj crni auto sa kožnim sjedalima i razmišljala o toj ženi. Tako malo je znala o njoj, ali se zato nije prevarila u  njene organizatorske sposobnosti.

   Vozač je uspio migoljiti kroz kolonu auta koji su se kao čičak naredali na cesti. Stigli su par minuta prije četiri sata. Sala kluba bila je popunjena do posljednjeg mjesta. Domaćin, predsjednik Jovica, ih je odveo za stol  odakle su imali pregled na sve stolove. I počeli su sastanak.

    Izvještaj o proteklom radu, stanje blagajne, njihovi izdaci i prihodi, aktuelno bankovno stanje i gotov novac u kasi. To je išlo brzo i bez suvišnih komentara. Sada je na tačka na redu, biranje nove uprave.  Diže se jedan brkajlija i zatraži da se prije biranja članova uprave, prodiskusuje o imenu samog kluba. Kad ga predsjednik upita, šta je tu sporno, on svoj stav obrazlaže da je 25.maj umro onog dana kad i drug Tito. Nema više štafete, nema Dana mladosti. Nema više ni Jugoslavije pa zašto da se taj pridjev dalje koristi. Nastala je graja. Više niko nikoga nije slušao. Razgovori su bili sve bučniji, nadvikivanje koje je odzvanjalo salom.

   Bosa se pridigla, pogledom preleti po sali i narod prisutni se utiša.

   – Ja sam došla večeras ovdje da slavimo i proslavljamo Dan Republike, da ovo veče bude u duhu našeg bratstva i jedinstva, kao najsvetlije zvijezde naše revolucije. Zato vas molim, da se dogovorimo i u miru raziđemo. Za taj vaš nesporazum već sam obavještena i zato sam tu.

   – Ma ko je tebe zvao ovdje?– opet će brkajlija. Došla si ovdje da nam pričaš o državi koje više nema, da pričaš o bratstvu i jedinstvu, a Hrvati su već očistili svoju državu od nas Srba.

  – Istina je da se država SFRJ raspala, ali je iza nje ostalo još republika.

  – Slušaj ženo, to možeš ići kao sa referatom na komunistički kongres, a nemoj molim te, ovaj ovdje narod sluđivati. Mi izginusmo od davanja. Te svojima da prežive, te bolnicama da mogu liječiti narod, te ratni porez, te davaj pare za naoružanje. Zašto se JNA povukla iz Slovenije, Hrvatske i Bosne, a ostavila sve naoružanje.

Pobjegli su kao pacovi ostavši goloruk narod. Ja sam ocu poslao hiljadu maraka da može kupiti sebi pušku, da odbrani kuću od ustaša. Na Kordunu i Baniji domaćin prodaje kravu ili junicu da bi mogao kupiti pušku i stotinjak metaka.

    – Otkuda si ti?– uspije Bosa da mu se ubaci u riječ.

    – Ja sam Dalmatinac, iz Knina, ako baš hoćeš. A ti?

    – Ja sam iz Like.

    – Pretpostavljam iz Sjeverne, iz partizanskog legla. Inače ne bi mogla biti to što danas jesi. E vidiš, sestro, da te ja, tvoj brat Srbin, poduči nečemu što ti nisi u školi učila. Vi ste bili Titovi partizani i zato ste svi klani i gorjeli. Vjerovali ste Partiji i komunistima koji su zbacili kralja sa vlasti. Vi ste sjedili u Jajcu kad ste rijeku Unu pretvorili u državnu granicu. Nestade srpski narod. Postade manjina u Hrvatskoj. A u toj, nekad srpskoj Bosni, moj narod postade manjina u sendviču, između Hrvata i muslimana, kažem muslimana i pišu se malim slovom. Jeba ih maršal Tito koji im Ustavom iz 1974.godine dade nacionalnost pa mi buni dijete koje ne zna da li da ih pišem malim ili velikim slovom. Čitaš li ti novine, gledaš li ti televiziju u ovoj zemlji? Evo šta imamo od braće muslimana: gomile njihovih žena koje paradiraju po ovoj zemlji i hvale se koja je više silovana od Srbina. Vjeruješ li ti njihovim izjavama? Da te na nešto podsjetim: znaš li ti zbog čega je sve to laž? Sve izmišljotina, sve Gebelsova ratna propaganda. Prikazati borce za slobodu u što ružnijem svjetlu. Evo, iz ovih riječi ti razaberi šta je istina. Poznato ti je da muslimani ne jedu svinjsko meso niti koriste svinjsku mast za kuvanje. Zato koriste ovčetinu i ovčiji loj. Jeftino je, a ukusno. A ima još nešto: kad to jelo uđe u želudac, loj uđe u krv, u kožne pore i te bule smrde po tom loju. I nema tog Srbina koji bi začepio nos, a uzjašio na bulu.

   Tu se prolomi veliki aplauz.

 Brkajliju podigoše na stol i on mahne rukom da se svjetina utiša.

   – Još sam nešto htio kazati, molim vas za tišinu. Vi znate gospođo konzulko da bule nose dimije. Dok bi nju naš Srbin skinuo, dotle bi mu penis spao, da izvinite na ovakvom slikovitom prikazivanju mogućeg spolnog akta i od jebačine nema ništa.

   Kao da su to samo čekali, smijeh se pojavi svima na usnama. Nazdravlja se govorniku, konobari trče i poslužuju goste. Predsjednik pokušava da se nastavi skupština, ali se njegove riječi gube u smijehu koji ne prestaje. Niko više ne spominje ni ime kluba i hoće li ga mijenjati ili ne.

   – Ma pustite me, viče konobar u bijeloj bluzi. Neka narod pije na račun jebačine, baš je dobra atmosfera večeri.

   I muzika je zasvirala. Jedno užičko kolce,  koje podiže narod sa stolica. Pleše se i znoji se, a predaha nema. Iza tog kolca, ono vlaško, živahno do pojave iznemoglosti. I kad se plesači vratiše na mjesto, moglo se prozboriti po koju riječ.

   Bosa se uozbiljila, njoj tu ništa nije bilo smiješno. Kata se smijala, išla sa fotoaparatom do stolova, slikala sve moguće poze, od onih što su dizali tri raširena prsta u vis do onih koji su namještali kokardu na svojoj crnoj šubari.

   Stiglo je  naručeno jelo i za Bosin stol. Jele su njih dvije tu pljeskavicu sa kupus salatom, otpijale gutljaje mineralne vode Knjaza Miloša koju za ovu priliku dovezoše  iz Srbije.

   Kad su pojele, Kata ozbiljnog lica upita Bosu:

   – Šta misliš kakvo će slavlje biti kad se prvi crnčić rodi?

   – Ma onda će skakati po stolovima. Znaš li ti onog brkatog?

   – Ne, ne znam ni kako se zove.

   – Ovo ti je četničko leglo. U ovom klubu ima nešto Ličana, ostalo su Dalmatinci. Knjinjani. Kad izađemo van, pokazaću ti njihovo boćalište. Tu se oni rekreiraju. Mislila sam da je to složno društvo. A vide podjela. Hajdemo sada, dosta smo bile.

   Kad su izišle van, prolomio se opet pljesak. Nisu koraknule ni deset metara, kad neki čovjek iz tame izroni i obrati se Bosi:

   – Boso, kuda brže? Ja požurio da te nađem. Uđimo unutra, imam nešto važno da vam pričam.

   –  Ja krenula, nemam namjeru se vraćati. Umorna sam. Idem što prije  u krevet.

   – Ali te molim, da se vratite. Od nacionalnog je interesa.

   – Pričaj, slušam te ovdje.

   – Duga je to priča. Neću ovdje na hladnoći, neću da mi se riječi smrznu. Ajde, ja plaćam kafu, da se osvježiš. Ko ste vi?

   – Ja sam novinarka, došla sam popratiti skupštinu.

   – I ko je predsjednik?

   – Nije izabran jer se skupština od smijeha raspala.

   – Imam i ja nešto duhovito. Ovamo dođite, u ovo ćoše, gdje nam muzika ne smeta.

   – O moj Nikola, kako si ? Jesi li bio u rodnoj Lici?

   – Bio Boso. Rodili krompiri i kupus, ima blaga i živine, ne boje se naši zime. Kažu da će i ove godine biti duga i oštra.

    – Kad pomislim na onu velebitsku buru koja ledi sve do kostiju, ne ide mi se tamo.

    – Nemoj to tako gledati. Znaš li ti kako se lijepo suše i kobase i šunke. Imaće domaćini čime da počaste goste. Kad ćeš ti tamo?

    – Imam ovdje posla preko glave. Mislila sam bar za novogodišnje praznike, ali me ovdje  neki poslovi vežu tako da ne smijem otići.

    – Znaš li ti kad će prestati ova medijska kampanja protiv našeg naroda?

   – Hoće, hoće, za par mjeseci, samo se strpi.

   – Šta ti to reče? Za par mjeseci? Znači neko vam već dojavio?

   – Šta dojavio, ne razumijem?

   – O onoj gaduri buli što nas tako obruka.

   – Ne znam o čemu pričaš?

    – Evo tebi novinarko nešto za naslovnu stranu, za ekskluzivno: ta bula što je bila jedna od glavnih na njihovoj televiziji,  tražila  je od  našeg konobara u Davosu da je spoji sa nekom našom babicom. On je rekao Sari, servirki. A Sara je naše banjalučko dijete, moja  komšinica.  Rekla je svojoj majci  problem. Majka je s njom došla k nama i kad smo čuli da ona traži babicu, znali smo da će se poroditi. Da je trudna. Po njoj veli mala ne bi se moglo zaključiti da je zbog toga nesrećna. Rekla je maloj da je ostala sama, izmanipulisana od ljudi koji su tražili od nje da plače pred kamerama.

   – Odakle je?

   – Iz Sarajeva.

   – Znam koja je! Boso, imamo je! Ta je velika glumica, to je ona što je plakala ,  da su je Srbi u Sarajevu silovali. Imam njenu sliku.

   – Otkuda je znaš? – zbunjeno upita Nikola.

   – Ma da vam otkrijem tajnu: ja sam njih sve slikala dok su paradirale fotoaparatom sa televizije. Izradila sam slike i podijelila našim ljudima. Ovo je mala zemlja, lako im možemo otkriti gnijezda.

   – Pričam ja sa mojom ženom o tome, a ona mi veli koliko će njih ostati trudne. Koliko će Srpčića biti, da li onako kao Mujo u vicu. Rađa Fata sina i on se zove Haso, pa umre. Iduće godine Fata opet rađa Mujicu i on umire. Kad je treću godinu rodila, Mujo naredi da se mali Dragan zove. Pobuni se Fata da neće djetetu dati srpsko ime, Mujo joj odgovori, pa neka i oni malo umiru.

    – Svašta narod izmisli,– uz smijeh izgovori Kata.

   –Kada smo već kod humora, da vam još nešto ispričam. Moje tetke prijateljica Dragica živjela sa mužem Radom i kćerkom Sokom u vojnom stanu u Splitu. Rade je bio pukovnik JNA u penziji kad se zaratilo. Kako je mržnja bila velika i neprestalnih prijetnji, po Radu dolazi iznenada mali vojni helikopter i odvozi ga u Beograd. Nije bilo više mjesta za njihovu kćerku koja je u radila pri vojsci kao diplomirani socijalni radnik. Tako da je ostala sa majkom. Dok je kćerka radila,  dolazile su vrle Dalmatinke i maltrerirale Dragicu. Najprije riječima, a potom su je počeli tući, za kosu vući, nos čupati, ruke lomiti. Sve radnje da je zaplaše i da ode iz grada, iz vojnog stana. Tako je Dragica izdržala osam mjeseci i onda  se njih dvije, po mrklom mraku, gube iz tog primorskog grada. Čim su došle, ovog proljeća u Beograd, gdje su se snašle, Soka  se učlanjuje u Radikalnu Šešeljevu stranku. Dragica se upoznaje sa Radom Ratković koju je jedna Hrvatica iz Vinkovaca uspjela da istjera iz njenog stana u Osijeku. Rada dolazi u Zemun  i upoznaje Soku  i ispriča joj cijeli slučaj, kako je i zašto dospjela u Srbiju.  Rada sumnja da se ta  Hrvatica krije u Zemunu. Odmah su je našli i pokucali joj na vrata. Kad ju je Rada prepoznala, Soka se sjeti torture što je njena majka osam dugih mjeseci durala, pa krenuše njih dvije da čerupaju tu Hrvaticu. Čupale su je za kosu, otkidale nos, uvrtale uši, tukle rukama gdje god su stigle. Onda su joj pokušale i ruke u laktovima da polome. Kad su se zasitile, otišle su. Ta žena je pozvala policiju i kako su znali Radino ime, odmah su ih privele inspektoru u policiju. Pita inspektor Soku da li je istina da su je tukle, ona odgovara na svako pitanje potvrdno.

   – Još nisam u praksi tako nekoga imao, da priznaje svoje krivično djelo. Odakle ste?

   – Ja sam dijete Kordunaša Cimeše pukovnika i majke Dragice Ličanke. Ja sam njoj samo uzvratila sve one batine što je moja majka trpila osam mjeseci u Splitu.

  – Dobro, od ovoga nema ništa– reče inspektor, zgužva papir, pa ga onda ponovo ispravi i pocijepa u komadiće.

   – Kako se zove taj inspektor i kad je to bilo?– pita Kata.

   – Bilo je to ovog proljeća, a inspektor se zove Dodik Milorad, imenom.

   Bosi ta priča ne dotakne ni djelić njene duše. Ozbiljna lica i pomalo naređivačkim tonom reče Nikoli da mu je naredni zadatak da spoji Katu sa Sarom i da ih on lično odveze tamo. I da Kata ovoga puta bude u ulozi babice. Baš onako kako je ona tražila.

   Nije trebalo dugo čekati. Sutradan joj je zazvonio telefon. Zove Nikola da se dogovore može li sutra,  bar do Winterthura, glavne željezničke stanice, a tu će je  njih dvoje sačekati.

    Put je bio dobro isplaniran. Nikola će sjediti u holu hotela gdje Sara radi, a  Kata će sama biti sa Fatimom. Da se sačuva tajnost podataka, tako je Sari objasnila koja se bunila zašto da i ona ne čuje šta ta lažljivica govori sada kada su je nevolje pritisnule uza zid.

GLAVA XII

Čim je Kata  nakon kucanja otvorila vrata hotelske sobe, ugleda poznato lice. Da, to je ona. Pun današnji pogodak.

   – Dobar ti dan draga moja. Ja sam Smilja, medicinska sestra primaljskog smjera,– i ispruži ruku koju Fatima prihvati nekako labavo. Taj trenutak iskusnoj Kati ne promaknu. Kad se ljudi rukuju i ako  ne stisne tuđu ruku, s tim osobama ne znaš kad je podne, a kada noć.

   – Odakle si Smiljo?

   – Sa Plitivičkih jezera.

   – Ma nemoj mi reći, stanuješ na slapovima?

   – Tako mi se selo zove.

   – Jesi li ti Hrvatica?

   – Nisam. Ja sam Jugoslavenka.

   – Voliš li Tuđmana?

   – Ja samo volim našeg druga Titu. I našu lijepu zemlju Jugoslaviju.

   – Dobro mi onda došla. Ja volim naše bosansko Jajce. I one slapove koji su konkurencija tvojim Plitvicama.

   – Nije konkurencija, to su prirodne ljepote koje su nam prirasle srcu.  Sara mi reče da trebaš babicu. Ja sam njihova komšinica. Otvori se, reci mi problem pa ćemo ga zajedno rješavati.

   I tu Fatima ispriča svoju priču. I kako se posvađala sa aktivistima SDA jer su joj obećali deset hiljada njemačkih maraka ako ih prati u njihovim aktivnostima. Kako je neki od njih dio novca odvojio za sebe, a njoj dali  manji iznos od dogovorenog, to je kod nje izazvalo revolt. Bila je njihova glumica. Plakala pred kamerama, što joj nije bilo teško. Sama pomisao na njene zarobljene u opkoljenom gradu Sarajevu, gdje ne možeš ni hljeba ujutro nabaviti, tjeraju je da zaplače. Došla ovamo u skijaške centre i obišli su i Davos,  Arosu i St. Moritz.  Od novca je odvojila sumu za kupovinu skijaškog odijela. Skije je dnevno iznajmljiva, a aktivisti su joj uspjeli naći hotelsku sobu koja je služila za potrebe personala. I koju je plaćala dvijestotine franaka mjesečno. Zbog straha za svoje, ne znajući da li su živi, održavala je vezu sa Nijazom, isto Sarajlijom koji ju je upozoravao da se manje skija, a više novca ostavi za sutra. Tako da se puno ne pojavljuje u javnosti, da je ne bi neko prepoznao. Zna on za njenu ljubav prem skijanju i svim  tehnikama, ali ovo nije njihova Jahorina.  Ovo su strme crne staze pune leda gdje je pad i ozljeda nepredvidljiva. Tražila je od Nijaza da joj nabavi malo turske, one bosanskog mirisa, kafe. Kad joj donio tih stotinu grama, nije se mogao suzdržati, da je ne upita, da nije slučajno trudna? Od tada ga ne zove. A kad taj sivi telefon zazvoni, ona ne diže slušalicu.

   – Dobro, sad znam istinu.

   – Da li me osuđuješ?

   – Ja sam došla da brinem o tebi i tvojoj bebi, a ti imaš savjest pa se bori s njom, ako te to opterećuje. Ajde u wc i pomokri se u ovu čašu što sam je donijela.

   Dok je Fatima  bila  odsutra, Kata  osjeti da je ova mlada djevojka inteligentna i školovana.

   – Reci mi Fatima, imaš li ti dovoljno novca ?

   – Misliš, za porod?

   – Da. Imaš li kakvu vizu?

   – Imam ovu izbjegličku. Poslaće mi Abdul za porod.

   – Odakle ti je dragi?

   – Iz jedne  afričke države.

   – Da  pogađam, iz Libije?

   – Ne.

   – Šta je radio kod nas?

   – Studirao je orijentalistiku.

   – A ti? Šta si ti studirala?

   – Filozofiju, vidi li se to?

   – Da, filozofiraš i igraš se sudbinom. Gdje ćeš roditi tamnoputo dijete?

   – Kako znaš da će biti tamnoputo?

   – Pa ljudi su iz Afrike tamnije boje kože od nas Evropljana. I Alžirci i Marokanci. Ja ipak tipujem da ti je Abdul Libijac. Gadafi je svojim građanima omogućio školovanja u Titovoj Jugoslaviji.

   – Pa nije Abdul crn, onako je kože kao kafa, ali si u pravu, tamnije je puti. Kaži koliko košta porod, da pripremim pare?

   – Ajdemo najprije od  periode, kad si je zadnji puta imala? Kad očekuješ porod?

   – Znam tu računicu, sedam dana preko periode, manje tri mjeseca, tako, oko desetog aprila.

   – Odličnooo, aprilska djeca – od radosti izreče Kata.

   – I ti se veseliš, čemu?

   – Biće to pravi ovan, u horoskopu ljudi puni energije i inteligencije.

   – A to si mislila.

   – Za sada je sve u redu. Ti si mlada i zdrava i ja mislim da ćeš na svijet donijeti zdravu bebu. Evo ti moj broj, da me zovneš kad ti zatrebam.

   – Nemoj ići, molim te. Ostani još malo sa mnom.

   – Šta te muči još? O porodu ćemo kad dođe vrijeme za to.

   – Koliko sam ti dužna za ovu posjetu?

   – Jedan lijepi osmijeh, molim.

   – Znam ja kako ću ti se odužiti. Ti si nešto najsjajnije što sam ovdje upoznala. Hvala ti sestro.

    Nikola je već izgubio strpljenje čekajući. Popio dvije kafe, prošetao snježnim stazama diveći se  gorskoj službi kako čiste te snježne lavine koje svakodnevno nanesu smetove. Kad je ugledao Katu, zaprepastio se. Prošao je mimo njih dvije i dobro pogledao Fatimu  koja nije ni lice zaklonila u skijašku kapuljaču. Ušao je u auto i krenuo. Zaustavio se  nakon deset metara od Kate i nje očekujući kad će se razdvojiti. I onda krenu Kata u suprotnom smjeru. Kuda će ova sada?– zapita se glasno.

   Primjeti da Kata u ruci ima ključeve i njima vitla po vazduhu i shvati da ona ne želi da se on pojavi kao vozač.

   Okrenu auto i krenu lagano za njom. Ide ona na parkiralište. Tu se Fatima odvoji od nje i on pritisnu gas.

   – Ova nikako da se od tebe odvoji!

   –  Da, rekla sam joj da sam došla autom. I izvadila ključeve u nadi da će shvatiti da odlazim.

   – Da, vidio sam pa sam probao razmišljati tvojim mozgom, šta namjeravaš. Dobro je sve ispalo. Nego, kazuj sestro šta si nanjušila?

   – Tata je neki Libijac ili Alžirac.

   – Odlično. Jebem ti, koji smo mi narod! Sposobni da na bijeloj ženi napravimo crno dijete.

   – Ma neće biti baš crno.

   – Ma kako neće, oni su kao izgorjeli u odnosu na nas. I šta ste se dogovorile? Hoćeš li je ti porođati?

   – Nismo još došle do toga. Ljuta je na svoje, ove iz SDA što su je kao mečku  vodali po švajcarskim gradovima.

   –  Kad se očekuje porod?

   – Oko 10-og aprila.

   – Au, baš na taj datum. Možda rodi malog ustašu. To je njihov praznik.

   – Nemoj tako, molim te. Djevojka je školovana, to je veza  iz ljubavi mladih studenata.

   – Pa kad je tako, zašto nije to rekla pred kamerama? Nego plače tamo i krokodilske suze roni.  Vozim te kući direktno, radiš nešto veliko za naš srpski narod. Biće ti mnogi zahvalni. Kad ponovo trebaš otići, zovni me, vozim te. Ne možeš  sve troškove sama snositi. Dozvoli mi da i ja  dadem svoj mali doprinos do razotkrivanja laži i pojavljivanje istine.

      Tako je, puna emocija, Kata stigla u stan. Našla je faks od Benetttona. Pita je Sandra da li je može ovih dana nazvati. Jer ima odličnu ideju.

     Kad je sutradan  čula da se Sandra bavi idejom da naslikaju tri djeteta kako plaze jezik, da  jedno bude bijelo sa njemačkom  facom, jedno skroz crno, a jedno da bude kosooko, oduševila se. Potvrdila je  da se tako i kod nas djeca rugaju odraslima. Sandra predlaže da taj slajd stavi u dijelove novina gdje će biti njihove izjave. A ima još jednu ideju: da stavi dvoje djece na nošu, da jedno bude bijelo,a drugo crno, da crno pruži prstić u bijelo, a jedan prst da bude na njegovoj punoj crnačkoj usni.

    – Može, može, stavićemo i tekst gdje mali crni kazuje da mu je otac bosanski Srbin,a da nikome to ne smije reći.

   Tu se obje nasmijaše. Sandra obeća da će slajdovi biti gotovi do Božića i da će joj poslati sa onim riječima Bon Natale.

Nastaviće se ...

Prečica do romana Milke Kajganić klikom na sliku!

PODELITE OVAJ TEKST NA: