detalj slike: KRK Art dizajn

Drugi dio ogleda možete pročitati OVDJE

KOMEDIOGRAFSKI SMIJEH KOSTE TRIFKOVIĆA

III - dio

Prof. dr Goran Maksimović

Iako se Trifković pokazao kao pravi majstor stvaranja komediografske intrige, pa da ponešto u tome i pretjera, na kraju uspijeva da održi neophodni kontinuitet započete vesele igre. I baš u saglasnosti sa kasnijom Frajevom definicijom najčešćeg komediografskog raspleta, sve se okončava "obrednom svečanošću na kraju",[1] koja se u ovom djelu ostvaruje kroz tri venčanja, da bi u komediografskom epilogu, Malčika dobila i ulogu rezonera koji neposredno poučava publiku: "I tako se sve sretno svršilo! Da li uvek tako biva? Ja sam birala i našla sam para na pozornici; u životu češće se događa da izbirač nađe - otirač"(144).

Struktura komičnog zapleta u komediji Ljubavno pismo, za koju je inače Pavle Popović s mnogo opravdanih razloga tvrdio da je "jedno remek-delce, savršeno u svom rodu",[2] utemeljena je na neočekivanom ukrštanju dva naporedna niza događaja. Prvi zaplet je organizovan oko ljubavnog pisma koje je djevojka Evica, sestra doktora Vase Vidića, uputila svome mladiću Milanu, a drugi zaplet je utemeljen na oproštajnom pismu koje tek oženjeni advokat Laza Dražić uputio svojoj bivšoj ljubavnici Evici. Do ukrštanja ta dva nezavisna niza događaja dolazi sasvim slučajno, zato što su se ta dva pisma našla u različitim džepovima kućnog ogrtača doktora Vidića. Evičino pismo je u ogrtač stavio sanjivi sluga Jovan, pošto mu ga je Evica dala kako bi ga isporučio mladiću Milanu. Jovan je naročito volio da se odmara nakon ručka u gospodarevom kućnom mantilu, tako da je to bio razlog što je preuzeto pismo zaboravio i nije ga dostavio na potrebnu adresu. Sa druge strane, Dražićevo pismo je u drugi džep istog mantila stavio doktor Vidić, pošto mu ga je u najvećem povjerenju dao njegov prijatelj, advokat Dražić, da ga krišom prilikom jedne od ljekarskih posjeta, dostavi njegovoj bivšoj ljubavnici, koja se slučajno zvala isto kao i Vidićeva sestra Evica. Vidićeva supruga Marija, koja je i inače bila ljubomorna na njegove ljekarske vizite po ženskim kućama, slučajno zapaža da je njen muž nešto krišom stavio u džep mantila, te da je u sred dana upalio svijeću, na kojoj je inače prethodno zapečatio preuzeto pismo, i tako počinje zaplet sa mnogo neočekivanih preokreta i saznanja, ali sa srećnim završetkom.

Dalji tok komičnog zapleta utemeljen je na smjenjivanju komičnih laži. Najprije Vidić laže Mariju, zbog čega ona kasnije pretura po njegovim džepovima i pronalazi ono prvo, pogrešno pismo, koje je napisala Vidićeva sestra Evica, tako da je sigurna da je muž vara i da je ta Evica neka njegova ljubavnica. Istovremeno, neutješna Marija se povjerava Dražićevoj ženi Sofiji, ali je ova hrabri tako što ismijava i omalovažava muškarce, a samim tim i minimizira razmjere Marijine nesreće. Dodatnim komičnim peripetijama, doprinosi i neobično ponašanje advokata Dražića, koji se odnosi krajnje licemjerno prema prijatelju koga je sam uvalio u nevolju. Pošto je saznao za Marijine muke i uvjerio se da ni ona, ni Sofija ne sumnjaju da je to njegovo pismo, Dražić najpogrdnijim riječima govori o doktoru Vidiću, naziva ga bekrijom, besramnikom, te nagovještava da će raskinuti prijateljstvo s njim. Međutim, po Vidićevom povratku kući, dolazi do novog komediografskog preokreta, pošto je doktor razjasnio da se radi o Dražićevom, a ne njegovom pismu. Sad je Sofija očajna i nesrećna, a Marija je sa neskrivenom ironijom tješi na sličan način kako je i ona nju prethodno tješila, tako što umanjuje čitav problem i naglašava da se ne vrijedi jediti zbog toga i kvariti apetit, a to što Dražić ima ljubavnicu samo je "znak da u njegovom srcu ima mesta za dve"(164). Kasnije se slučajna podudarnost imena Vidićeve sestre Evice sa imenom Dražićeve ljubavnice, pokazuje kao spasonosno rješenje za komediografski rasplet. Vidićeva sestra priznaje da je ona uputila pismo svome mladiću, čime se sve prethodne sumnje ljubomornih supruga rasprše, a šaljiva igra se završava "obrednim slavljem" i ugovaranjem svadbe.

Trodjelna struktura komičnog zapleta Ljubavnog pisma dosljedno je izvedena, zahvaljujući prije svega razvijenoj ekspoziciji utemeljenoj na opširnom monologu Vidićevog sluge Jovana, koji razmišlja o prevrtljivosti ljudske sudbine, a naročito o nezamjenjivoj ulozi koja pripada slugama u ustrojstvu svijeta i života. Ta svojevrsna komediografska igra prije stvarne igre, naročito je značajna zbog komične situacije quiproquo, tj. presvlačenja Vidićevog kućnog mantila i nehotičnog ostavljanja pisama u džepovima tog mantila, koja će kasnije izazvati niz nesporazuma i zabuna u ličnostima junaka. Zahvaljujući razvijenoj ekspoziciji, uvodni ritam vodvilja je naglašeno usporen, da bi se u središnjem dijelu, u komediografskom zapletu od treće do četrnaeste pojave, događaji smjenjivali nevjerovatnom brzinom, uvlačeći sve junake u niz komičnih nesporazuma i zabuna.

Srećan komediografski rasplet, zasnovan na ugovaranju braka Evice i Milana, praćen je i uobičajenim Trifkovićevim postupkom razgradnje pozorišnih iluzija i vraćanjem publike u stvarni i prozaični život. Vidić se kao svojevrsni komediografski rezoner obraća publici i na Marijino pitanje odgovara da će se Milan i Evica uzeti, jer to "mora biti na kraju svake šaljive igre!"(169).         

Za Trifkovićeve komediografske junake sa jedne strane možemo reći da su  tipski likovi, koji po mnogo čemu podsjećaju na komične maske evropske komedije od antičkog doba do savremenih dana, ali su to sa druge strane i tipični predstavnici svoga doba, svoje sredine i nacionalne grupe. Mislimo, prije svega, na srpske građanske porodice u Novom Sadu iz sredine šeste i sedme decenije 19. vijeka. Raznolika galerija Trifkovićevih junaka može se posmatrati kroz nekoliko osnovnih komičnih maski. Najbrojnije su "maske ljubavnika i ljubavnica", zatim slijede "maska žene koja je izgubila ravnotežu", te "maska patrijarhalne odanosti". Svemu tome bismo mogli dodati i neke posebne, trifkovićevske komične maske, poput maske "omladinca", tj. sljedbenika uzvišenih ideala pokreta Ujedinjene omladine srpske, te maske "berberina", kao jednog od tipičnih predstavnika duhovno ograničene malograđanske atmosfere u Novom Sadu iz sedamdesetih godina 19. vijeka. Ako svemu tome dodamo i već tradicionalne tipove junaka evropske komedije (senexiratus, milesgloriosus, alazon, dosjetljivisluga, lakrdijaš i slično), vidjećemo da je Trifkovićev postupak oblikovanja komediografskih junaka bio veoma osmišljen i neobično funkcionalan u osnovnoj strukturi komičnog zapleta.

Saglasno sa kompozicijom Trifkovićevih komedija, komični junaci su pretežno ostvareni tehnikom paralelizama i simetrija, a njihova individualizacija u potpunosti je podređena vođenju komičnih zapleta. Zato se i može naglasiti da su Trifkovićevi junaci skicirani kratkim i brzim potezima, da među njima nema izrazitih nosilaca "negativnih principa", kao kod Sterije ili kasnije Nušića, da nose slična ili identična imena (Kata i Jeca u Francusko-pruskom ratu i Izbiračici; zatim Milan i Marija u Francusko-pruskom ratu i Ljubavnom pismu; sluga po imenu Jovan pojavljuje se u Izbiračici i Ljubavnom pismu i slično).

Trifković komične junake pretežno oblikuje tehnikom udvajanja ličnosti ili paralelizama, te stvaranja komičnih parova. Pri tome, komično podjednako proizlazi iz sličnosti, ali i razlika među junacima. Takvi su, na primjer, Petrović i Popović u Francusko-pruskom ratu, takve su i njihove žene Jeca i Kata. Takvi su Steva i Spira Grabić u komediji Čestitam. Takvi su Vidić i Dražić, te njihove žene Marija i Sofija u Ljubavnom pismu, takvi su i Sokolović i Jeca u Izbiračici i slično.

Likovi Petrovića i Popovića iz Francusko-pruskog rata, nastali su simbiozom tri tipa komičnih junaka: "strogog oca" (senexiratus), "hvalisavog vojnika" (milesgloriosis), te tipa "kapetana" iz comedia dellarte. Osnovna funkcija prvog tipa junaka je da spriječi mlade u ostvarenju njihove ljubavi, što Petrović i Popović svojom žestokom svađom zbog politike upravo i čine. Kad je riječ o drugom tipu junaka, o tzv. "hvalisavom vojniku", čija je osnovna karakteristika neumjerenost u veličanju najčešće izmišljenih vojničkih podviga i razmetanje tobožnjom hrabrošću, iz njega je proistekao drugi, veoma blizak tip komičnog junaka, koga možemo nazvati ostrašćenim politikantom. Radi se o specifičnoj osobi koja je "više od reči nego od dela",[3] koja povazdan čita novine i uz čašicu bistri svjetsku politiku, glasno zagovara ideje partije (ili vojske) na čijoj je strani, ali kad te ideje na bilo koji konkretan način valja ostvariti u neposrednom životu, povlači se i posvećuje novim strastima. "Raspredaju tako nadugo i naširoko svoje kafanske strategije, a njihovi pravi duhovni vidici ne prostiru se dalje od poslednjih kuća novosadskih."[4]

Komično kod navedenog tipa junaka proističe iz preuveličavanja nesaglasnosti između riječi i djela. Naspram krupne rasprave o veličini francuske ili pruske vojske, naspram kazivanja o bitkama, o ratnim strategijama, o naoružanju i vojskovođama, radi se u suštini o potpuno pasiviziranim ličnostima, koje nisu sposobne ni za najbeznačajnija djela i aktivnosti. Smjehotovorni karakter Petrovića i Popovića proističe iz njihove suštinske sličnosti. Prema tačnim zaključcima Vladimira Jakovleviča Propa svaka sličnost između dvije osobe je komična, a kad se uz sve to još i svađaju, onda to proizvodi pravu eksploziju smijeha. "Ovaj umetnički postupak dobro je poznat talentovanim klovnovima: oni često nastupaju udvoje, tako što su onoliko koliko treba jednaki i koliko je potrebno različiti, ali se stalno međusobno svađaju, prepiru i čak tuku zbog sitnica".[5] Jedina razlika među njima je u tome što su pristalice suprotnih zarađenih strana, Petrović je "zakleti Prus", tj. nalazi se na strani Prusa, a Popović je "simpatizer Francuza", što je opet motivisano njihovim socijalnom statusom, Petrović je bogati zemljoposjednik, a Popović penzionisani državni činovnik.

U komediografskom raspletu, navedeni komični tipovi su obavezno razobličeni, a njihove strasti ili slabosti ismijane, što je djelimično saglasno sa književnom konvencijom o tome da "hvalisavac mora biti raskrinkan, ismijan, prevaren i na kraju i istučen".[6]

U komediji Školski nadzornik karakter nezadovoljnog i brižnog učitelja Petrovića nastaje modifikovanjem različitih komičnih maski. Radi se, prije svega, o maski "strogog oca", jer se suprotstavlja udaji kćerke Savete za mladog preparandistu Stanka sve dok ovaj ne dobije državnu službu. Potom se radi i o oblicima maske "hvalisavca", zato što se Petrović pred suprugom Katom uporno "junači" i iskazuje nezadovoljstvo zbog bijednog statusa učiteljskog staleža, a kad se pojavi školski nadzornik, pred kojim bi to trebalo da kaže, ušeprtlja se, uplaši i zbuni, tako da mu od negdašnje hrabrosti ne ostane ni traga.

U komediji Izbiračica maska "strogog oca", transformisana je u tip "brižnog oca", koji ima suprotnu ulogu, pa umjesto zapreka na putu do ostvarenja želja mladih, preuzima funkciju "aktivnog pomagača", a ostvarena je u liku Malčikinih roditelja, Sokolovića i Jece. Prilikom oblikovanja ovoga para komičnih junaka, koji izgleda postoje samo zato da bi udovoljili zahtjevima i željama svoje kćerke, Trifković ima na umu da komičnim sredstvima afirmiše poučnu ideju kako su roditelji pogrešnim vaspitanjem, popuštanjem i povlađivanjem, a povremeno i bračnim džangrizanjem, oblikovali štetan karakter svoje kćerke, te podstakli njenu razmaženost, samoživost, uobraženost i sujetu.

Imajući u vidu činjenicu da se Trifkovićeve komedije uglavnom bave temom ženidbi i udadbi, nimalo ne iznenađuje što su maske "ljubavnika i ljubavnica" najzastupljenije. U navedenu grupu komičnih junaka spadaju: Marija i Milan iz Francusko-pruskog rata; Steva Grabić i Mara iz komedije Čestitam; Saveta i Stanko iz Školskog nadzornika; zatim Malčika, Saveta i Milica, Tošica, Branko i Štancika iz Izbiračice; Evica i Milan, a dobrim dijelom i Vidić i Marija, te Dražić i Sofija iz Ljubavnog pisma. Činjenica je da su među njima samo Malčika i Tošica potpunije karakterisani, dok su ostali junaci uprošćeni i u potpunosti podređeni funkciji, koja im je bila namijenjena u komediografskom zapletu, tj. dominaciji intrige i komičnih situacija nad karakterima. Zato je i potrebno naglasiti da se ovaj tip Trifkovićevih komičnih junaka može podvesti pod onu kasniju tačnu ocjenu da "često i nisu neka zanimljiva čeljad",[7] da nalikuju jedni drugima, da im je karakter neopredijeljen i neutralan prema svim situacijama, što im i omogućava krajnje ostvarenje ljubavne želje.

Kad je riječ o tipičnim muškim predstavnicima ove komične maske (Milan iz Francusko-pruskog rata, Stanko iz Školskog nadzornika,Branko i Štancika iz Izbiračice, Milan iz Ljubavnog pisma), može se zaključiti da su slični, da su njihovi karakteri nerazrađeni, te da se Trifković i nije posebno trudio prilikom njihovog oblikovanja. Nešto naglašenija razlika je prisutna između Branka i Štancike, jer je Branko predstavljen kao omladinski aktivista i novinar, a Štancika kao ponjemčeni salonski zavodnik i pomodar. Piščeve simpatije su svakako na strani Branka, dok je Štancika oblikovan sa dosta ironije i karikiranja, pogotovo u nijansiranju njegovog govora, koji je prepun tuđica i klišetiziranih fraza karakterističnih za tadašnji malograđanski bonton.

Ženski dio maske "ljubavnice" može se posmatrati kroz dvije skupine. U prvu grupu, koja je inače mlađa varijanta maske "patrijarhalne odanosti", spadaju Marija iz Francusko-pruskog rata, Saveta iz Školskog nadzornika, Saveta i Milica iz Izbiračice i Evica iz Ljubavnog pisma. Navedene junakinje sadrže slične karakteristike, romantične su, odane i iskrene, kad je potrebno odvažne i hrabre, bliske su viziji romantičarske "idealne drage". U drugu grupu modifikovane maske ljubavnice, spadaju žene koje su izgubile ravnotežu i iskočile sa normalne linije života, a najznačajniji predstavnik je Malčika iz Izbiračice, kao najpotpuniji Trifkovićev komediografski karakter.

Nesumnjivo je da preteču ove Trifkovićeve komediografske junakinje možemo pronaći najprije u Sterijinoj Sultani iz komedije Zla žena. U osnovi se radi o tipu koketne, sebične, sujetne i razmažene udavače, koja vjeruje da se čitav svijet okreće upravo oko nje, čemu su presudno doprinijeli njeni roditelji poniznim ponašanjem i pogrešnim odnosom prema njenim hirovima i željama. Takva razmažena jedinka predstavlja u porodičnom okruženju centar svijeta, tako da je na sve načine tu poziciju željela da nametne i u odnosu sa spoljašnjim svijetom, što je na kraju imalo za posljedicu njeno komično ismijavanje i oporu pouku.

U građenju Tošičinog karaktera, Trifković se služi tehnikom karikaturalnog preuveličavanja. Na pomalo grub način, ismijavaju se mladićevi fizički nedostaci, veliki nos, klempave uši, naglašava se da je "toliko kratkovid da ne vidi ni koraka ispred nosa"(107). Svemu tome su pridodate i neke unutrašnje, psihološke osobine, nespretan je, lakovjeran i infantilan, ali nosi neskriveni optimizam i upornost, pomiješane sa vedrom veselošću, koja kod gledalaca izaziva simpatije i blagonaklonost. Sve to upućuje na mogući zaključak da je u Tošičinom karakteru ostvarena posebna simbioza dva komediografska tipa, "komičnog optimiste"[8] ili "lakrdijaša", sa komičnim "neotesancem" (agroikos).[9] Prema Frajevoj tipologiji komičnih junaka, lakrdijaš neumjerenim ispadima "doprinosi ugođaju svetkovine",[10]tako da u njegovu porodicu spadaju i dvorski zabavljači, lude i klovnovi, dok se sa druge strane neotesancu svi podsmijavaju i izrugivaju, trudeći se na svaki mogući način da ga namagarče.

Steva Grabić iz komedije Čestitam, a zatim i Vasa Vidić i Laza Dražić iz Ljubavnog pisma pripadaju komičnom tipu koji bismo uslovno mogli podvesti pod masku "nevjernih muževa", što predstavlja standardan tip u vodviljima, ako imamo u vidu činjenicu da je bračno nevjerstvo česta tema ovog komediografskog žanra. Steva Grabić bi se prije mogao okarakterisati kao neodgovorni i nesavjesni muž, jer robuje strasti kockanja i krišom provodi noći po kafanama, te zanemaruje mladu ženu sa kojom se vjenčao svega dvije nedjelje ranije. Vasa Vidić i Laza Dražić kao komični par funkcionišu na principu kontrasta i antipodnih moralnih osobina. Vidić je predstavljen kao iskrena osoba i odan muž i prijatelj, spreman uvijek da pomogne u skladu sa svojom liječničkom profesijom, dok su mu jedine mane rasijanost i zaboravnost. Advokat Dražić je potpuna suprotnost, sebičnjak, lažljivac, nepouždan muž, a karakter mu je oblikovan tehnikom karikaturalnog preuveličavanja komičnih laži, kojima uvijek pribjegava kada se pojavi opasnost da bude razotkriveno njegovo tajno pismo upućeno ljubavnici.

Komičnu, deheroizovanu masku "omladinca", koji je proćerdao ideje svoga pokreta i postao kafanski deklamator ispraznih nacionalnih, političkih i uopšte slobodarskih ideala, Trifković je najdosljednije realizovao u liku Spire Grabića iz komedije Čestitam. U istoj komediji pronalazimo i efektnu epizodnu karakterizaciju berberina Joakima Sapuna, koji nosi masku malograđanskog zavodnika i lakrdijaša, a na sve životne situacije gleda sa izvjesnom infantilnom vedrinom i optimizmom.  

Kao što je to uobičajeno za vodvilje i komedije intrige u Trifkovićevim komadima dominiraju raznovrsni oblici komičnih situacija, od ponavljanja i neočekivanih preokreta, do zamjena ličnosti, prerušavanja, zabuna u ličnostima, do fizičkih dosjetki i gegova. Najbrojnije su varijante komičnih ponavljanja, bilo da su realizovane kroz ponavljanje dijaloga, dijelova rečenice, pojedinih riječi ili fraza, do multipliciranja pojedinih scena, te hipertrofiranja izvjesnih karakternih osobina junaka.

Kad je riječ o komičnim situacijama, multicipliranjem pojedinih scena Trifković usporava zbivanja i odlaže realizaciju komičnog zapleta, tako da zahvaljajući tome, s jedne strane, pojačava napetost i iščekivanja publike i čitalaca, čime doprinosi postizanju maksimalnih komičnih efekata, a sa druge strane dobija potrebni umjetnički prostor za dodatno motivisanje pojedinih postupaka junaka, za potpuniju karakterizaciju njihovih portreta i slično.

U Izbiračici je ponavljanje komičnih situacija naročito značajno u trećoj pojavi drugog čina kada sva trojica zainteresovanih mladića šalju pisma u kojima prose Malčiku. Prvo pismo, i to u stihovima, uputio je Tošica direktno Malčiki, drugo pismo uputio je Štancika gospođi Jeci Sokolović, dok je treće pismo poslao Branko Malčikinom ocu, gospodinu Sokoloviću. Navedene situacije ne bi po sebi bile smiješne da Tošičino pismo nije bilo sročeno nespretnim stihovima, te da se ne pojavljuju konkurenti prema kojima Malčika ima više naklonosti, ili im se bar ne podsmijava na onaj način kako je to činila prema Tošici. Tehnikom komičnih ponavljanja situacija i radnji, sa neočekivanim preokretima, prikazane su i scene u kojima Malčika prisluškuje Savetin i Brankov sentimentalni razgovor, iz koga jasno razlučuje da je Branko zaljubljen u njenu rođaku Savetu, a zatim i sličan razgovor Milice i Štancike, nakon čega joj ne preostaje ništa drugo nego da se brže bolje opredijeli za Tošicu i da prihvati njegovu proševinu.

U Francusko-pruskom ratu sadržani su kombinovani oblici komičnih ponavljanja, dijaloških situacija i dijaloških karaktera, prilikom prikazivanja rasprave, a zatim i žestoke svađe Petrovića i Popovića, u koju se kasnije sa istom strašću uključuju i njihove žene, Kata i Jeca. Najprije se Petrović i Popović svađaju oko toga da li je francuska ili pruska vojska bolje opremljena naoružanjem, da li je hrabrija i snažnija na frontu, da bi kasnija svađa poprimila lični ton i dovela do međusobnog vrijeđanja zbog porodičnog porijekla i društvenog statusa, jer je Petrović bio zemljoposjednik, a Popović penzionisani državni činovnik. Interesantno je da u navedenoj dijaloškoj situaciji, kroz komentare novinskih članaka, Trifković izlaže i veoma uspješan portret znamenitog njemačkog vojskovođe Ota Fon Bizmarka.

U Ljubavnom pismu najuspješniju komičnu situaciju zasnovanu na ponavljanjima i neočekivanim obrtima, pronalazimo u prikazu raspoloženja Marije i Sofije pošto su posumnjale da ih muževi varaju. U jedanaestoj pojavi najprije jadikuje Marija, kad je na osnovu pronađenog pisma posumnjala da je muž, Vasa Vidić, tobože vara, a krajnje neiskreno je tješi Sofija, jer je sigurna da se to njoj ne može desiti sa njenim mužem. Međutim, kada se u dvanaestoj sceni pojavio Vasa Vidić i razjasnio nesporazum, tj. da pronađeno pismo nije njegovo nego Laze Dražića, dešava se neočekivani preokret u raspoloženju žena. Sada Marija tješi prijateljicu gotovo istim onim riječima koje je prethovno Sofija koristila, ali sa naglašenom ironičnom konotacijom.

U Francusko-pruskom ratu veoma uspješnu situaciju ponavljanja i umnožavanja sličnih scena, uz sve to zasnovanu i na komičnom obrtu, pronalazimo u insceniranoj svađi dvoje vjerenika, Marije i Milana, čime urazumljuju zaslijepljene roditelje i vraćaju ih na normalnu liniju života, a time omogućavaju i ostvarenje svoga vjenčanja.

Posmatranje geneze komičkih žanrova (od Aristofana i Plauta, preko Šekspira i Držića, Molijera i Gogolja, pa se do naših dana), potvrdilo je činjenicu da su najzastupljenije tehnike oblikovanja komičnih situacija zamjena ličnosti (quiproquo) i zabuna u ličnosti (erorinpersona). Bergson je navedene dvije komične tehnike podveo pod isti termin interferencije serija: "Jedna situacija je uvek komična kad u isto vreme pripada dvema serijama potpuno nezavisnih događaja i kad može da se protumači odjednom u dva sasvim različita smisla".[11] Jedan mogući smisao i značenje pripada junacima u djelu, tj. glumcima na sceni, a drugi, stvarni smisao i značenje, pripada publici, tako da komično proizlazi upravo iz ukrštanja tog mogućeg i stvarnog smisla i značenja. Publika poznaje stvarni smisao zato što se pisac, u krajnjem slučaju i reditelj, potrudio da joj situaciju predstavi iz više uglova, dok komediografski junaci na sceni znaju samo za jednu stranu te komične situacije, čime su uslovljene i njihove pogrešne reakcije. "Mi polazimo od tog pogrešnog suda ka ispravnom, kolebamo se između mogućeg i stvarnog značenja; i to naginjanje našeg duha između dva suprotna tumačenja javlja se u zabavi koju nam nesporazum daje."[12]

U Školskom nadzorniku brojne zabune kod učitelja Petrovića, njegove žene Kate i budućeg zeta Stanka, izaziva notarošev pomoćnik Pisarević, koji im donosi vijest o iznenadnom dolasku novog školskog nadzornika, ali usljed govorne mane mucavosti izaziva nesporazum, zahvaljujući kojem i nisu dočekali posjetioca na pravom mjestu. U Izbiračici takve komične nesporazume uglavnom pronalazimo u Tošičinom nespretnom ponašanju, uslovljenom kratkovidošću ili trapavošću. Zbog kratkovidosti je prilikom dolaska kod Malčike, poljubio ruku slugi Jovanu, umjesto gospodinu Sokoloviću. Prilikom igranja "zaloga", Tošica se umjesto na Malčiku, "baci" na gospođu Katu. U komediji Čestitam do neočekivanog zapleta i nesporazuma dolazi usljed pisma koje je nezadovoljna supruga Mara napisala svome mužu Stevi Grabiću. U Ljubavnom pismu cjelokupan komediografski zaplet je izgrađen na komičnom nesporazumu koji su izazvala dva pisma ostvaljena u džepovima Vidićevog kućnog ogrtača.

Presvlačenje kao sredstvo za oblikovanje quiproquo situacije, Trifković je upotrijebio u uvodnoj sceni Ljubavnog pisma, u kojoj sluga Jovan presvlači gospodarov šlafrok i zaboravlja u jednom džepu Evičino pismo. Nešto kasnije isti ogrtač oblači Vidić i u drugi džep nespretno skriva Dražićevo pismo. Vidićeva žena Marija, pronalazi Evičino pismo, što izaziva sve kasnije nesporazume i sumnje. Davanje istog imena Vidićevoj sestri i Dražićevoj ljubavnici izaziva zabunu u ličnosti, a zamjena pisama poslužila je kao sredstvo za ostvarenje tog nesporazuma. Kad je riječ o pismima, potrebno je imati u vidu da su ona nezaobilazni dio Trifkovićevog komediografskog postupka, jer podjednako služe i kao sredstvo za pokretanje i stimulisanje zapleta, ali i kao efikasan mehanizam komediografskog raspleta. Za pokretanje zapleta u Izbiračici zaslužna su tri pisma. U komediji Čestitam pojavljuje se jedno pismo i jedna Novogodišnja čestitka. U Francusko-pruskom ratu novinski članci su osnovni motivatori zapleta i slično.

Specifičan metodu motivisanju komediografske intrige u Izbiračici čine prisluškivanja, bez kojih radnja ove komedije ne bi uopšte mogla doživjeti rasplet. Tošica u petoj pojavi drugog čina prisluškuje razgovor Milice i Savete, na osnovu čega saznaje da su zaljubljene u Štanciku, odnosno Branka, što odmah prenosi mladićima, kako bi ih eliminisao iz borbe za Malčiku. U trećem činu, nakon što je prisluškivala zaljubljene razgovore Štancike i Milice, te Branka i Savete, Malčika donosi odluku da se uda za Tošicu.

Komične situacije utemeljene na postupku izrugivanjanamjere, polaze od nečega nepredviđenog, neočekivanog ili neprijatnog što se dešava u životu junaka, nasuprot njihovim najboljim namjerama ili planovima. U najvećem broju takvih komičnih situacija u Trifkovićevom djelu, glavni akter je Tošica. Na primjer, u drugoj pojavi prvog čina Izbiračice, Tošica donosi buket cvijeća na poklon, ali mu on zbog trapavosti ispada baš u trenutku kad je namjeravao da ga preda Malčiki. U navedenom slučaju, izrugivanje namjere predstavlja "rezultat neke u čoveku skrivene inferiornosti, koja se naglo razotkriva, pa to izaziva smeh".[13] Bez obzira na izrugivanje može se reći da je navedeni smijeh dobroćudan, a junak kome se smijemo izaziva u nama i neskrivene simpatije.

U nekim drugim primjerima izrugivanja namjere, a najubjedljiviji je onaj u kojem probirljiva i hirovita Malčika dobija "otirač", smijeh je praćen i priličnom dozom zajedljivosti i zluradosti. Malčika doživljava poraz od svojih suparnica, Savete i Milice, zato što je odugovlačila sa odgovorom na pisma, što je bila pretjerano samouvjerena, samozaljubljena, te što u krajnjem slučaju nije bila sposobna nikoga da voli.

Može se reći da su jezička sredstva komičnog u Trifkovićevom komediografskom postupku u drugom planu, da ih ima nedovoljno, te da su potpuno skrajnuta pred oblikovanjem komičnih situacija i komičnih maski junaka, ali su opet sa druge strane povremeno toliko naglašena da su uključena i u same naslove komedija. Najupečatljiviji primjer pronalazimo u naslovu Izbiračice, koji je proistekao iz poučno-šaljive narodne izreke "Izbirač uvijek nađe otirač!"

Najčešće sredstvo Trifkovićeve jezičke komike su ponavljanja pojedinih riječi, dijelova rečenice i govornih fraza, sve do ponavljanja čitavih rečenica. "U komičnom ponavljanju reči postoje, jedan na suprot drugome, uglavnom, dva člana: jedno prigušeno osećanje koje se odapinje kao opruga i jedna ideja koja se zabavlja time što ponovo prigušuje osećanje."[14] Na primjer u uvodnoj pojavi prvog čina komedije Izbiračica uočljivo je ponavljanje glagola jediti. Kroz dijalošku raspravu Malčikini roditelji, pred vječito nezadovoljnom kćerkom, uzajamno se optužuju da su krivi što se Malčika "jedi", tako da tim povlađivanjem značajno doprinose njenom pogrešnom vaspitanju i oblikovanju namćorastog karaktera. Na sličan način se u dvanaestoj pojavi komedije Ljubavno pismo imenica "pismo" ponavlja dvadesetak puta. Radi se o poznatoj sceni u kojoj doktor Vasa Vidić objašnjava kako se Dražićevo pismo našlo u njegovom kućnom kaputu. Naročito je dragocjeno što je svaki učesnik te rasprave navedenu imenicu izgovarao sa drukčijom emotivnom obojenošću. Sofija tu riječ izgovara razdraženo i bijesno, Dražić bojažljivo i ispitivački, Marija ironično i ljubopitljivo, Vidić smireno i sa pouzdanjem čovjeka koji nikad ne laže i slično.

U Ljubavnom pismu pojavljuju se i drugi oblici verbalne komike. U petoj pojavi, kada Dražić dolazi da zamoli Vidića da vrati pismo njegovoj bivšoj ljubavnici, dijalog se neprekidno prekida i odlaže, jer Vidić zapitkuje Dražića zbog čega ovaj zaboravlja gdje je stao i šta je prethodno htio da kaže. Otuda Dražić neprestano ponavlja isto pitanje: "Gde sam ono stao"(152), a Vidić mu odgovara na isti način: "Pitao si me jesmo li sami i ja ti rekoh da jesmo"(152).

U komediji Školski nadzornik stari učitelj Petrović u više navrata ponavlja uvodnu besjedničku frazu iz govora kojim želi da se obrati novom školskom nadzorniku, a koji je na brzinu prepravio od negdašnjeg govora kojim je prije deset godina dočekao vladiku Platona Atanackovića. Usljed zbunjenosti, straha i nepripremljenosti, učitelj pravi lapsuse, tako da njegov govor potpuno gubi smisao i poprima oblike komičnog postupka "fiziologizacije iskaza". Nešto slično, u istoj komediji, pronalazimo i u dijalozima opštinskog činovnika Pisarevića, ali je to uslovljeno njegovom mucavošću.    

Na planu verbalne komike Trifković se služi i različitim oblicima parodiranja viskoparnih ljubavnih izjava kojih je još uvijek bilo dosta u književnosti Trifkovićevog doba. Naročito je to prepoznatljivo u Francusko-pruskom ratu u dijalozima Milana i Marije: "Još me pitate? Zar bih ja bio sin vredan Vas, još ne bih znao kamo me zove poziv moj?! Kamo na drugo mesto, nego tamo gde junaci krv svoju prolevaju hrabro braneći otadžbinu svoju..."(41). U komediji Čestitam su to galantne fraze berberina Joakima Sapuna, koje upućuje Grabićevoj sobarici Sofki, pošto joj je otpjevao popularnu pjesmu Berberi su prvi ljudi: "No, šta veliš? Nije li tako, draga moja Sofi? Ti ćutiš, kamenita steno, i ništa ne veliš, a ja velim da se to ide dalje... Draga Sofi, kaži gospodinu svome da ću kroz po sahata opet doći da ga, to jest, obrijem. A sada zbogom..."(53). U Izbiračici se pojavljuje kroz upotrebu sentimentalno-romantičnih fraza tipa: "Ljubim ruke, gospođice Malčika. A krasota. Ova haljina vam stoji ne može bolje!"(108).

U Izbiračici moguće je pronaći i zametke anegdota, a najupečatljivija je ona koju Malčika kazuje Saveti, u prvoj pojavi prvog čina, o tome kako je Tošica poljubio ruku slugi Jovanu umjesto njenom ocu Sokoloviću. U Francusko-pruskom ratu nailazimo i na dijaloške kalambure ili "razgovor gluvih", u kojem komično nastaje kao posljedica nepostojanja logičke povezanosti među replikama. Dešava se to u uvodnoj sceni, u kojoj svaki junak govori svoje ne shvatajući i ne slušajući drugoga. Petrović se toliko zadubio u čitanje vijesti sa ratišta u novinama da uopšte ne obraća pažnju na to šta ga pita njegova žena Kata. U Ljubavnom pismu nailazimo na česte i veoma uspješne oblike aparté govora ("u stranu", "za sebe"), kad ustrašeni Dražić komentariše vijest o pronađenom pismu u Vidićevom kućnom ogrtaču. Navedeni oblik jezičke komike manifestuje se u različitim funkcijama, kao glasno iznenađenje usljed saznanja da je pismo otkriveno, a zatim i kao pokušaj ironičnog ismijavanja situacije u kojoj se našao njegov prijatelj Vidić. U Ljubavnom pismu dominiraju i brojne komične laži, u koje se naročito zapetljavaju advokat Laza Dražić, a s njim i nedužni Vasa Vidić. Poznato je da "nerazobličena laž ne može biti komična",[15] ali se razobličavanje može odvijati u dvije ravni. U prvoj ravni lažov se razotkriva samo publici, što je slučaj sa Trifkovićevim junacima, tako da je komični efekat umanjen, dok se u drugoj ravni razobličavanje lažova odvigrava na samoj sceni od strane drugih aktera, pri čemu je komični efekat bolji i praćen je eksplozijom smijeha.

Ironija kao oblik prikrivenog ismijavanja, često se pojavljuje u Trifkovićevim komedijama, i to kao rezultat ponavljanja situacija u kojima se razotkrivaju pravi odnosi među akterima. Poznato je da komično u ironiji proističe iz suprotnosti izrečenog i mišljenog, tj. direktnog i prenesenog značenja: "Ironija rečima iskazuje jedan pojam, a podrazumeva se, (ali se ne iskazuje rečima) drugi, sasvim suprotan. Rečima se iskazuje nešto pozitivno, a podrazumeva se nešto sasvim suprotno, negativno. Tako se putem ironije uvijeno iznose nedostaci onoga o kome (ili o čemu) se govori".[16] Najbolji primjer pronalazimo u Ljubavnom pismu, u poznatim scenama u kojima se prijateljice, Marija i Sofija, uzajamno "tješe" zbog nevjerstva muževa, a zapravo se podsmijavaju jedna drugoj. U Francusko-pruskom ratu ironičnim komentarima glavnih junaka otkrivaju se njihovi stvarni međuodnosi, ali i sam stav pisca prema malograđanskoj sredini, njenim navikama, lažnim manirima i sličnim slabostima.

Pozicija Koste Trifkovića u srpskoj književnosti bila je dragocjena, jer je za svega pet godina bavljenja originalnim komediografskim radom (1870-1875), uspostavio onaj odlučujući kontinuitet u razvoju ovog žanra i u eposi srpskog romantizma, koja nije bila naročito sklona komediji, a zatim i zato što je postavio temelje vodvilju, koji je do tad bio gotovo nepoznat u originalnoj srpskoj književnosti. Uprkos tome što je živio kratko i što mu je književno djelo ostalo nedovršeno, ogroman i nesputan talenat Koste Trifkovića kao komediografa prepoznaje se između ostalog i u tome sa koliko lakoće je prepoznavao komediografske teme u svakodnevnom životu, sa koliko dragocjenog umijeća je gradio komične zaplete, koliko vješto je uspio da uspostavi djelotvornu simbiozu između različitih komičnih maski junaka, raznovrsnih komičnih situacija i raznorodnih jezičkih sredstava. Pri tome je od svega toga sačinio jedinstvenu simfoniju vedrog, dobroćudnog i relaksirajućeg, humorističkog smijeha.

Trifkovićev komediografski postupak predstavlja izraz odličnog osjećanja scenske vještine, zbog čega je s pravom nosio epitet majstora pozorišne igre, a njegovi zapleti obiluju vodviljskom dinamikom, brzim pokretima i smjenjivanjima događaja i ličnosti, što presudno doprinosi vedrini i bezazlenosti doživljaja umjetničkog svijeta. Kao ona dragocjena i kreativna spona između "dubokog i sumornog" Sterije i "bujnog i svestranog mediteranca" Nušića,[17] Trifkovićev smijeh sadrži vodviljsku nesputanost i gromkost, sa tek usputnom i blagom dozom podsmijeha i ironije, te sa nenametljivim poukama koje bi trebalo da nas učine makar malo boljim, ili bar srećnijim, što imamo snage da se smijemo sopstvenim manama i sebičnostima.

 KRAJ

---

[1] Northrop Frye, nav. djelo, str. 186.

[2] Pavle Popović, nav. djelo, str. 53.

[3] Northrop Frye, nav. djelo, str. 197.

[4]Vasa Milinčević, Kosta Trifković – život i rad, nav. djelo, str. 235.

[5]Vladimnir Jakovlevič Prop, nav. djelo, str. 53.

[6] Northrop Frye, nav. djelo, str. 189.

[7] Isto, str. 190.

[8]Vladimir Jakovlevič Prop, nav. djelo, str. 126.

[9] Northrop Frye, nav. djelo, str. 200.

[10] Isto, str. 199.

[11]Anri Bergson, nav. djelo, str. 47.

[12]Isto, str. 48.

[13]Vladimir Jakovlevič Prop, nav. djelo, str. 84.

[14]Anri Bergson, nav. djelo, 37.

[15]Vladimir Jakovlevič Prop, nav. djelo, str. 102.

[16]Isto, str. 111.

[17]Vasa Milinčević, "Scenski artizam Koste Trifkovića", nav. djelo, str. 28.

PODELITE OVAJ TEKST NA: