detalj slike: KRK Art dizajn

Roman Mali UNPROFORac književnice Milke Kajganić iz Ciriha, Švajcarska, donosimo u nastavcima, svakog četvrtka. 

Inspirisan istinitim događajima za vrijeme rata u Krajini i Bosni od 1992.godine i demonstracijama žena po Švajcarskoj

Četvrti deo možete pročitati OVDE

GLAVA XIII

     Kad je glavna sestra pravila plan rada, Kata ju je obradovala. svojom fleksibilnošću. Radiće za Božić noćnu, tu smjenu koju niko neće jer svi hoće ići na ponoćku. I sve Božićne i Novogodišnje praznike da je planira. Sama je tu, pa će joj  dobro doći i rad i za svaki sat praznika i noć po pet franaka. Tako će skupljati i odvojiti novce za ono što namjerava, a to će joj biti veliki  izdatak. A do tada mora još puno raditi. Kako na tom redovnom poslu, tako i ovamo na novinarskom zadatku.

   Enisu nije ispuštala iz vida i nadzora. Obradovala se zadnjoj kontroli jer je psihijatar rekao da je ona sada potpuno stabilna, da se nosi hrabro  svojim problemom i da ne treba uzimati više ni jednu tabletu. I da je i za bebu poželjno što manje hemikalija. Da to zamjeni voćem i povrćem u svakodnevnoj ishrani. Po njegovom savjetu može sada da piše pisma svojima i neka najavi trudnoću, bez ikakvih detalja. Neka u pismo stavi bar jednu papirnatu novčanicu. Njeni će to shvatiti da je našla posao i da ima i za sebe i eto i za njih. Za zrno kafe, kako mi to Balkanci znamo reći.

    O Vahidi nema vijesti. Ona joj je sigurna. Tamo u njenom kantonu nema drugih klinika do Kantonalne bolnice. Kad se približi termin poroda, organizovaće  posjetu.

    Za Sadetu brine doktor Bukvić. On je uspio preko protestantskog  pristera da joj nađu posao u okviru crkve. I da dobiva neki franak. Smještena je u azilantski dom gdje ima toplinu dragih žena sa kojima je sklopila prijateljstvo.

    Sa Fatimom ide teže. Udaljena je dobra tri sata vožnje. A ona je vrlo inteligentna osoba. Zadnji put je Kata opet otišla sa Nikolom. Dok je on nezainteresovano gledao  kroz prozor čije staklo prekri snježna oluja, u sebi je likovao. Vjeruje u Katu i Bosu, u njihov borbeni krajiški duh i energiju i veseli se danu kad će mediji da objave istinu. Da padnu sve izgovorene laži i da oni, kao Gastarbeiteri sa Balkana, ne budu prozivani na svojem radnom mjestu. Priča se  da  naši dobivaju otkaze, a ne znaju razlog. I to momentalni, bez obrazloženja, ali sa podatkom iz ausvajsa gdje piše da dolaze iz zemlje Bosne i Hercegovine.

    Ovog puta je Kata otišla sa Fatimom u njenu sobu. Na stolu je imala Večernje NOVOSTI. I to nekoliko izdanja, što Kata odmah primjeti.

   – Da te pitam nešto sestro, poznaješ li ti ovog novinara što piše sve iz Švajcarske sa inicijalima K.M.?

   – Nemam ja vremena za novine, ja radim u smjenama, trebam se odmoriti ujutro kad radim noćne. Gdje bih ja došla kad bi se dizala ujutro da bi ulovila našu štampu.

  – Imaš li ti sestru?

  – Imam. Zašto pitaš?

  – Bio je neki dan snimak o nama na švajcarskoj televiziji i ja mislim da sam tebe vidjela tamo.

  – A neee! To si ti vidjela moju sestru, mi smo blizanke.

Nisam ja bila nigdje na tim vašim demonstracijama. A da ona je, to sam sigurna. Ona svuda zabada svoj nosić. Nego, da ja tebe nešto pitam. Vidjela sam tebe u novinama, kako ti se ti nađe tamo?

   – Skijala sam se, tamo oko Titove vile. Našli su tamo mrtvog čovjeka, pa su nas opkolili policajci i sve odveli na saslušanje.

   – Šta Tito tu ima vilu?

   – Da,  pravu brvnaru, chalet,  kako je zovu. Pričaju ljudi da nema tamo Jovanke, ali ima stalno neka posluga. Iz dimnjaka cijelu zimu izlazi dim i to godinama tako.

  – Pa koje u toj vili, jesi li saznala?

  – Kažu da dolaze neki političari iz Beograda. Vidjela je komšinica jedan mercedes sa Yu naljepnicom i čula da pričaju nekim nerazumljivim jezikom. To je izjava za ovu godinu.  Ima u kući neka podebela žena i svaki put kad je Švajcarka oslovi sa dobro jutro, ona pobjegne u kuću.

   – Nisi mi odgovorila šta će ti naš novinar?

   – Kad se porodim, da kažem istinu.

   – Kome, da kažeš?

   – Pa našima.

   – Fatima, urazumi se, ko su to naši?

   – Naša raja.

   – Ti trebaš da zoveš švajcarske novinare, da oni objave  istinu i tvoje kajanje.

   –  Mislila sam da to budu NOVOSTI, ipak njih čitaju još uvijek svi naši. Možeš li mi pomoći?

   – Mogu, ali u nečem drugom. Ti si puna energije i kondicije. Kako bi bilo da nađeš sebi ovdje neki poslić? Ti novci što si dobila od tih svojih ekstremista se tanje svakim danom. A od ove izbjegličke pomoći ne možeš dosta toga sebi priuštiti. Hajde, na posao!

   – Ma gdje da ga nađem?

   – Oblači se,– oštrim tonom joj  naredi.

   Prošle su dugačkim hodnikom i pojaviše se na recepciji. Kata zatraži informaciju gdje može dobiti guvernantu hotela. Ljubazni joj momak odgovori, da sjednu tamo, a on će pokušati da je pipserom pozove. I stvarno, nakon desetak minuta pojavi se jedna crvenokosa, oko pedeset godina elegantna dama. Crvenih usana i  u istoj nijansi lak na noktima. Govorila je njemački jakim francuskim naglaskom. Zna ona za Fatimu, ali nije znala da traži posao. Ima posla koliko hoćeš, reče bez ustezanja. Sezona je i mjesta ima i  u kuhinji, u praonici, u spremanju soba turistima. Pita je zašto do sada nije progovorila njemački? Da bude manje glumica na televiziji, a više radnik na nekom poslu. I da ne prima državni novac kao izbjeglica, njihov novac, to naglasi.

    Zacrvenila se, dok joj je Kata prevađala.

   – Hoćeš joj reći za trudnoću?– bojažljivo izusti.

   – Kako god ti želiš, reci, ti si tu da izgovoriš riječi.

   – Reci joj, neću više ništa da krijem.

   – Rado bi ona prihvatila svaki posao, ali znate, ima ona jedan problem. Ona je trudna.

   – Pa šta onda! Gdje bismo mi došli da su nam sve trudnice nezaposlene! Čula sam ja kako govori engleski, neka se potrudi da ode u knjižaru i kupi sebi rječnik. Ako sretne u sobama turistu sa njemačkim jezikom. Je li to u redu?

   – Eto, dobi ti posao sobarice!– uzviknu Kata.

   – Recite joj, da sav bakšiš stavlja na stranu i da tim novcem opremi bebu kad se rodi. Na posao, sada, nemamo vremena da ovdje držimo konferenciju.

   Kata i sama shvati situaciju. Nije uspjela ni da joj izmjeri pritisak, a već je ova žena odvede.

   Nikola je zinuo od iznenađenja.

   – Pa za džabe smo išli.Pokondiriće se. Gubimo je.

   – Ma nismo, Nikola. Žena je dobila posao.

GLAVA XIV 

   Bosa je tog  Badnjeg dana i te 1992.godine nervozno šetala po svojoj kancelariji u konzulatu. Nije svojstveno Kati da kasni.  Mora da joj se nešto nepredviđeno desilo. Da je nisu ovi ekstremisti otkrili? Možda je neko u lancu ove tajne otvorio prerano dušu pa ovi saznali?  Spoznaja da se sada bavi istraživačkim novinarstvom je umiri. Sjedne na onu kožnu fotelju i pokušava umiriti to nervozno srce čiji puls osjeća čak u sljepoočicama.  I ta lagana glavobolja  koja je prati zadnjih mjesec dana. Bila je zbog toga kod ljekara koji joj objasni da se ona, kao žena, nalazi u klimakteriju i da su te glavobolje, posljedica tog neminovnog stanja.

    Razvukla je usne u osmijeh kad se njena vrata otvoriše.

   – Uh, što te nema? Već me svakojake misli obeshrabriše.

   – Ćuti, od iznenađenja nisam mogla dalje. Morala sam redakciji poslati malo vijesti. Pogledaj ove slajdove!

   – Uh, šta je dobro ovo ! A ovo! Ja danas samo vičem uh, uh! Baš pravo iznenađenje! Bravo za tu Sandru! Kako te je dobro razumjela! Šta ćeš pisati   ispod slike ove, djece sa isplaženim jezicima?

    – Ništa, slika sve govori. Napisaću ispod ove gdje su djeca na nošama.

    – Odlično. Koliko će stranica biti tekst?

    – Planiramo četiri.

    – Auh, alaj ćete to majstorski odraditi. Moram ti nešto reći i priznati. Mislila sam da ja napišem tekst, popratni, onako sa diplomatskim prizvukom. Ali sada kada vidim tvoju ideju, odustajem.

   – Nemoj se ljutiti Boso, ovo su novine. Nas dvoje smo ipak i pravnici i novinari. Ja tu više slušam Dragana. On ima advokatsko iskustvo. Na zadnjoj stranici ćemo napisati šta nam govore dati primjerci i to će biti njegova zadnja riječ. Pledoaje kojeg svaki čitalac mora prepoznati bez obzira ko je, odakle i  kako je obrazovan. Ti nam i dalje ostani u koordinaciji. Trebamo te. I ti ćeš dobiti primjerak novina, pa reaguj. Nas dvoje ne ulazimo u tvoju kompetenciju.

   – Hoćete li imati novaca za štampu?

   – E , to je pravo pitanje. Nadam se da ćemo skupiti dobrovoljne priloge, kao i do sada.

   – Tu ja mogu da pomognem. Zvaću te naše klubove.

Koliko vam treba?

   – Za dosadašnji tiraž treba oko dvije hiljade i četiri stotine franaka.

   – Kako ćeš te novce poslati i kako će novine doći?

   – Novce šaljemo po vozaču  koji nam i dovozi novine. To je Vukašin dogovorio sa Erom Ojdanićem, onim pjevačem. To je njegov autobus. Vozači se jave našem Zoranu i on ide na autobusnu stanicu svake nedjelje i preuzima novine.

   – I onda ih prodaje tamo u njegovom kiosku.

   – Da, baš tako.

   – To sam ja njega našla. I s njim dogovorila i javila Vukašinu, našem Mandi. Znaš šta bi ti mogla učiniti, da se zahvalimo tom čovjeku, za sve što za nas čini?

   – Reci.

   – Da napraviš jednu reportažu o njemu. Zoran je pravi Krajišnik. Njegov otac Radulović je Knjinjan, a majka je Banjalučanka. On je bio naš sportaš– bokser. Čovjek velikog srca. Najveći humanitarac.

   – Hoću. I to prvom prilikom.

   – Hoće li to urednik pustiti?

   –  Ma kako neće! Zahvalni smo mu.

   – Kako je Fatima?

   – Lijepo , radi.

   – Šta reče?

   – Radi, kao sobarica.

   – Je l` vidiš kako to njeni rade?

   – Ma kakvi njeni! Ja sam je zaposlila. Isti dan kad sam je spojila sa guvernantkom hotela.

    – Ma ti su čudo! Zna li šefica da je ona trudna?

    – Rekle smo joj. Prešla je preko toga. Njima trebaju radnici. Napomenula joj je da sav bakšiš kojeg nađe u sobi da odvoji za bebu koju čeka.

     – Neka fina Njemica.

     – Nije Njemica, ima jak francuski naglasak. I neko francusko ime.

     – Opasna si, ja to pet dana ne bi primjetila.

     – Moram ja znati s kim imam posla. Ti ideš za Beograd?

     – Sutra letimo. Karte su mnogo jeftinije, praznik je. Svi slave, a nama dobro dođe. Ipak, muž i ja i dvoje djece.  Hvala ti Kato , uljepšala si mi dan. Tako sam srećna što te imam. Imamo, moram se ispraviti.

     Kata pogleda na sat i odluči da odmah ode na Oerlikon, u tu poznatu Friesstrasse gdje Zoran drži kiosk.

 U njenom ruksaku još se nalazi i fotoaparat. Taman da ga naslika i da za ove božićne dane pripremi reportažu. I za oba dvije redakcije. Zaslužio je to taj naš bokser da ga ljudi upoznaju  sa tom plemenitom dušom.

     – Ma ne bih ja,  u novine, nemoj mene. Bolje da pišeš  o našim doktorima i zubarima. Oni su velikani.

   – Ja sam poslušna. Mene je k tebi poslala naša konzulka. Ja ti ništa više ne znam. Samo da mi odgovoriš na postavljena pitanja i da mi dozvoliš da te naslikam.

   – Kad tako sklapaš ruke, meni ne preostaje ništa drugo nego da pristanem.

   – Pričaj mi malo o svojim korijenima, pa kud te život odnese i kako te ovdje donese. Pa onda pričaj o svim tim godinama i paketićima što kao Djed Mraz   šalješ tamo našoj dječici. Da zaborave na rat i da im iz očiju nestane strah.

     Tu ga baš pogodi. Priča o djeci, pa o djeci, pa nikako da se vrati na početak priče.

   – De čovječe kreni od korijena. To čekam.

   – Ne mogu, moram od onoga što me tišti. Moja Seka i ja nismo mogli imati djece. Zato sam se predao dječici. Sva srpska djeca su i moja djeca. To je moja deviza, ona životna, da tako pružim ljubav onim najmlađima koji iskreno i najiskrenije vole.

   – Dobro, evo si rekao i naslov.

   – Koji?

   – Sva srpska djeca su i moja djeca.

   – Pa gdje će to da stane?

   – Ma staće u dva reda, ne sekraj se, pričaj.

   I tako se Zoran oslobodi i ispriča svoju životnu priču, od one kada je kao dječarc trčkarao i penjao se po kninskoj tvrđavi do planine Manjače gdje je bio kao izviđač. Onda je otac dobio premještaj u Požarevac. Stanovao je u komšiluku porodice Milošević. Gledao je malog Slobu koji je u školu išao sa bijelom košuljom i kravatom i  njegovog brata Boru koji je bio više prljav nego čist. Voljela su ta požarevačka djeca fudbal i redovito išla na igralište. Bora je uvijek bio na golu. Bacao se na šutiranu loptu, nabacivao to blato na sebe i onako umazan ulazio na vrata svoje majke Stanice koja nikakvim savjetima nije sina mogla odvratiti od te za djecu omiljene igre.

   Onda je pričao i o svojoj bokserkoj karijeri. Došao je i do nekih medalja i pokala koja mu sva stoje uredno poredana na polici u dnevnoj sobi. Životne želje ga odvedoše u Švajcarsku i nakon osvojenog prvog mjesta u svojoj kategoriji, dobi ponudu da dođe ovdje i bude trener nacionalne ekipe. I ne žali što dođe. Vješto je izbjegao pitanje, kako gleda na vladavinu tog istog Slobe, dječaka sa kravatom. Na kraju se ipak odao. Komunisti, pretežno Srbi, su napravili najveću grešku onog dana kada su zabranili povratak kralju i kada su drugovi zasjeli u  fotelje iz kojih ih nikakva sila više neće izbaciti. Raduje ga što se Krajina referendumom izjasnila da je Republika i da ostaje u svojoj Jugoslaviji. U zemlji za koju su Krajišnici dali svoje živote i ostali bez ognjišta  i svojih crkava. On je vidi kao monarhiju sa princem Tomislavom na čelu, a cijeli zemlju kao Ustavnu monarhiju na čelu sa princom Karađorđevićem koji se mora vratiti na Bijeli Dvor. U gruntovno vlasništvo njegovih predaka.

   – Ja se ispriča, šta će od toga biti objavljeno?

   – Sve, od riječi do riječi. Ima tu mnogo vizija običnog čovjeka. Možda tako  progledaju neki, pa se stvori stranka koja bi se u Skupštini zalagala  za te tvoje ideje.

   – Radovalo bi me.

   Požurila je nazad, da još malo prilegne, bar od sedam do devet uveče. I svaki put kad je radila noćnu smjenu je malo, kako ona kaže, odkunjala uveče .

GLAVA XV

    Glavna sestra klinike je vodila briga o popunjenosti kreveta i svako jutro, oko deset sati, je imala sastanak sa svim glavnim sestrama  odjeljenja gdje su raspoređivali pacijente, a njih je dobivala od privatnih ljekarskih praksi. Svi ljekari su imali poseban ugovor sa klinikom gdje oni popunjavaju ležajeve.  I onda oni preuzimaju svu brigu o svojem pacijentu. Od vizite , preko operacija, do svih intervencija i naravno sve do otpusta. U ime njih, uprava klinike šalje pacijentima račun, a oni sami dalje na svoju Krankenkassu. Ovdje važi pravilo da takva vrsta komunikacije osigurava tačnost pruženih usluga koje su svakom pacijentu date na kontrolu. Kad ih pregleda, on uplaćuje deset procenata od naznačene sume tom istom zdravstvenom osiguranju.

    Kad dolaze praznici, gleda se da što manje pacijenata bude u bolnici. Švajcarci su konzervativan narod, vole svoju porodicu i svaki trenutak koriste kako bi bili svi članovi na okupu. Naročito da tako skupno proslave i Božić i Uskrs, ta dva vjerska praznika koje u isto vrijeme slave i protestanti i katolici ove alpske zemlje.

  Ovu kliniku izgradili su Amerikanci po svojoj metodologiji i marketingu. Ušao je američki kapital u ovu zemlju i naišao na bojkot. Mjesecima je klinika zjapila prazna. Ljudi su se bojali američkih cijena i njihovog pristupa bolesniku, gdje radi tehnika, a gdje se gubi onaj prisan kontakt između doktora i pacijenta.

   Podsjetilo je Švajcarce na one njihove dane iz devetnaestog vijeka kada su ljudi iz kantona Glarusa jeli travu sa livada da bi preživjeli. Onako krhki i siromašni spas su potražili u Americi do koje su i tri mjeseca parobrodom stizali. A tamo  su radili svuda gdje se tražila radna snaga, od polja i žita do gradnje željeznica. Skupljali su dolare, slali svojima kako ne bi presvisnuli od gladi. Za tom rijekom siromaha otisnuo se i protestantski prister koji više nije mogao podnijeti pritisak katoličkih popova . Tamo su počeli osnivati naselje koje su prozvali po starom kraju i nazvali ga Glarus. Procvat industrije donio je i procvat ideja. Tako su se organizovali i  donose kapital kojeg ulažu u prvu tekstilnu fabriku i koja zapošljava i žene. Rukovodstvo prati sve linije proizvodnog pogona, gledaju se i uslovi rada i rađa se ideja da se donese Zakon o radu. Vješti sastavljači su poredali pravne norme tako da do danas nema potrebe da se taj zakon mijenja ili nadopunjuje. Isto dugovječan zakon, kao i njihov Ustav.

   Zna Kata za ove detalje kada je sva znatiželjna proučavala istoriju ovog naroda koji je podijeljen na kantone sa tri službena jezika i gdje ljudi u miru i slobodi žive i tolerantni su na svoje razlike koje ih  razdvajaju.

   I tako, šetajući od kantona do kantona, saznaje i za vjerski rat koji se u srednjem vijeku vodio između protestanata i katolika. Reformator iz Geneve Calvin se uspio svojom reformacijom spojiti sa Zwinglijem koji je djelovao u kantonu Zürichu. Taj veliki preokret proširili su do Njemačke  i njihovog reformatora Luthera. Kako je taj dugogodišnji rat bio žestok i krvav govori i podatak da je Zwingli i sam bio predvodnik  ratnika i da je svoj život položio za oslobađanje svojeg naroda iz kandži Vaticana i njihove katoličke vjere.

    Tu noć je napisala dirljivu reportažu o tom Zoranu i njegovoj plemenitoj duši i ujutro je poslala u redakciju. Tekst je preuredila i za NOVOSTI i tekst je otišao u Frankfurt. Za njihovo evropsko izdanje.

   Sasvim slučajno saznala je od Bose da su kninske novine uzbudile neke krugove u Beogradu i njihov sadržaj stigao i na radni stol tog Miloševića. Naredio je kuriru da svaki petak, kad novine izlaze, donese ih svježe, još neosušena slova, na njegov stol.

  Nakon duge noći, jedva je dočekala jutro i tuširanje toplom vodom koja na nju djeluje kao najbolji sedativ. Dizala se oko dva sata. Pila sama svoju boncampo kafu i planirala dan. Snijeg vani vitla svoje pahulje, a grad još uvijek spava u prazničkoj mirnoći. Oko četiri popodne će ručati, pogledati malo programe na televiziji, prošetati uz rijeku Aaru onom šljunčanom stazom i donijeti po koji kamenčić na patikama u stan.

  Zvala je nekoliko puta kolegu Dragana. Htjela mu je reći za slajdove i neka planira put k njoj. Da osmisle kompletan tekst. Naročito onu zadnju stranu koju moraju sa vizijom da sastave. Da sve bude spremno do zadnjih rečenica kojima će objaviti porode i pojedinosti do kojih tada dođu. Sačekala je još vijesti na njemačkom kanalu ZDF-u i opet utonula u san. Spavala je do deset sati. Naglo skočila, brzo se obukla i  stigla u tih pola sata stići na vrijeme u kliniku.

   Dočekala su je samo tri pacijenta. Jedan sa zapletajem crijeva, jedan infarkt srca  i jedan sav polomljen od teške saobraćajne nesreće. Sva sreća što je glavna sestra ocijenila da tu ima posla i za trojicu pa ih je smjestila sobu do sobe. Da noćna nema potrebu prevaljivati i kilometre hodajući dugim bolničkim hodnikom.

   Monitoring je svuda priključen, svaki čas pipsa, nestabilne životne funkcije. Tako iz sobe do sobe, cijelu noć. Jedva je u dva sata uspjela pojesti jedan muessli sa jogurtom. Dobro  bi joj došla i  šalica kafe, ali ne smije ni do kafeterije doći. Odahnula je ujutro u sedam sati kad je predala raport da su sva trojica preživjela ovu tešku noć , zajedno sa njom. Dok se onako umorna i pospana vukla do stana, razmišljala je o tom svojem teškom poslu, o neprospavanim noćima,  bioritmu nakon odrađenih noći. Privlačila ju je ideja da promjeni struku. Da nađe negdje posao pravnika. Onda se sjeti svoje vize. Godišnja je B i nju ne može nigdje prenijeti pune četiri godine od dana izdavanja. Onda se sjeti te činovničke stolice i sjedenja, sjedenja. Njena dinamičnost bi se ugasila, postala bi troma sa velikim apetitom i zasigurno bi se pretvorila u jednu debelu ženu. A njoj je stalo do njenog izgleda. Da ostane onako vitka i pokretljiva sa stvaralačkom energijom u svojim četrdesetim godinama. Ovaj sestrinski posao joj omogućuje da se bavi poslovima novinara kojeg je zavoljela sa svim svojim izazovima. Da, izazov veliki je ispred nje. Hoće li uspjeti? Sva četiri slučaja da prati i da ih objavi. Željela je iznad svega da dobije na objektivnosti, ali je znala da će se Srbi prvi pobuniti protiv nje što objavi onu scenu gdje se mlada djevojka krsti nakon silovanja. Bilo je tog, reče joj doktor Bukvić, i neka se znade i ta  mračna strana prljavog rata.

   Bilo je tu u tom novinarskom pozivu dosta događanja. Nije bilo potrebe za demantijima, bilo da je pisala o politici, društvu, sportu ili  o nekoj temi koju je uvijek iznova nalazila i do savršenstva opisala. Bilo da piše ćirilicu ili latinicu, bilo srpskim ili hrvatskosrpskim. Raduje se svaki put kad objavljeni tekst pregleda i ustanovi da lektor kod nje nije imao ispravki. Jedne prilike dobila je telefonski poziv iz redakcije iz Frankfurta. Došao je doajen novinarstva i urednik Pavlović iz Beograda. Htio je nju bar preko telefona upoznati.

   – Ja sam zadivljen tvojim pisanjem. Ono što me fascinira je tvoje poznavanje žrtve. Opisuješ to sa medicinske i pravne strane. Nemaš premca nigdje. Izrastaš u vrhunskog viktimologa. Savjetujem ti da ostaneš pri toj grani i predviđam ti blistavu karijeru. Naravno, piši i druge teme i dalje, nemoj da ove moje riječi shvatiš sada kao neko ograničenje. Imaš punu slobodu i dijapazon biranja tema. Ako ti mi pošaljemo radni nalog da negdje odeš, nemoj to smatrati miješanjem u tvoj uhodan posao. Želimo samo biti aktuelni i rado čitani. Ovom prilikom ti želim  uputiti i jedan savjet: ako ti se neko zamjeri. Kad budeš o njemu opet pisala, piši koga on predstavlja bez navođenja njegovog imena i prezimena. To najviše boli, ali je to neizbježna kazna svakom onom ko se novinaru zamjeri.

    Tu se Kata dobrano zasmija. Da, već je imala dvije takve situacije i smišljavala kako da im se osveti pisanjem. Sada je dobila i recept, i lijek, i srdačno se zahvalila na svemu.

   Vrijeme do Nove godine je prošlo u napornom i dalje noćnom radu.  A tu noć, kad se svima čestita, nikada neće zaboraviti. Tačno u ponoć došla je delegacija klinike da i nju obiđu. Donijeli su prepunu korpu slatkiša, kikirikija, šampanjca i ananas. Išli su od  noćne smjene po odjeljenjima do dežurnih u operacionim salama. Kod čestitanja nisu zaboravili se zahvaliti za uloženi napor kako bi njihova klinika bila poželjna kod bolesnog stanovništva.

Nastaviće se ...

Prečica do romana Milke Kajganić klikom na sliku!

#slika5006#strana2316#

PODELITE OVAJ TEKST NA: