detalj slike: KRK Art dizajn

Roman Mali UNPROFORac književnice Milke Kajganić iz Ciriha, Švajcarska, donosimo u nastavcima, svakog četvrtka. 

Inspirisan istinitim događajima za vrijeme rata u Krajini i Bosni od 1992.godine i demonstracijama žena po Švajcarskoj

Peti deo možete pročitati OVDE

GLAVA XVI

    Poslije tako dugih noći, došli su i dani odmora za Katu. Dogovorila je susret sa Draganom. Stigao je sa gotovim tekstom. A ni ona nije sjedila sve ove slobodne dane skrštenih ruku. Ispisala je izjave i ostavila prostor kojeg će ispisati kada se porodi dese. Čitali su po nekoliko puta napisane tekstove. Baš onako kako je Kata zamislila. Da budu u ulozi Srba, pa Hrvata,, pa Muslimana, pa javnog tužioca. Da otkriju koju riječ koju bi ovi gore navedeni mogli iskoristiti kao dokaz, ne daj Bože , za kakav krivični progon ovih žena. A u svim kaznenim zakonima imaju i sankcije za izrečene klevete i lažna svjedočenja. I dogovorili su strategiju kako završiti tekstove, ako se zloupotreba nečega pojavi.

   Kad su završili taj težak posao, odluče da odu do Migrosa, da sami sebe počaste dobrim ručkom. Jer, radilo se i Kata nije mogla biti u isto vrijeme i kuharica i novinar. Ispratila je dragog prijatelja  na voz hrabreći ga da će i njemu taj azilantski status brzo prestati i da će moći dovesti svoju suprugu i djecu.

   Došao je i šesti januar. Praznik Tri kralja koji se ovdje slavi sa okićenom jelkom i taj dan se ona miče i njeni ukrasi se pohranjuju do idućeg Božića. Za Srbe pravoslavce je Badnjak, dan uoči Božića. Veselila se tom datumu. Ide u srpsku crkvu da bude u crkvi u ponoć kad se zapaljeni badnjak nosa u plamenu oko crkve. Želi da naslika taj prizor, to pucketanje vatre, žiške i varnice na hrastovoj grani i da taj ugođaj prenese koliko je to moguće na list  papira uz slike u boji.

   Za vrijeme liturgije prota je mahao onim svojim kandilom i tamjanom i nešto joj pokaza kad je primjeti u drugom redu. Nije razumjela šta on od nje želi. A, po gestikulaciji je raspoznala da ga sačeka. Kad se badnjak ugasio, prišao joj je sa primjerkom novina u rukama.

   – Da li ti poznaješ našeg doktora Bukvića?– uzbuđenim glasom je postavio pitanje.

   – Poznajem.

   – Moraš pod hitno da stupiš s njim u kontakt, daću ti njegov telefonski broj.

   – Proto, već sam uključena u akciju.

   – Ono u vezi one žene muslimanke po vjeri za ono što ja pod ovim crkvenim krovom ne želim ni da izgovorim?

   – Da, tu smo, razgranata nam je mreža saradnika.

   – Pazi, da neko ne istrči.  Zavjetujte se na tajnu ćutanja. I kad sam već kod novinara, evo ti ovaj primjerak Pravoslavlja. Budi njihov saradnik. Pošalji ovaj izvješta j u njihovu redakciju. Najavio sam tebe. U tebe imam povjerenje, nemaš komunističke izraze kad izvještavaš o crkvenim događanjima. I dođi na jutarnju i ostani na ručku kojeg smo pripremili.

   Tek sada je vidjela veličinu tog prote Draška. Pričaju ljudi o njemu da je došao u ovu zemlju kao diplomirani pravnik i da je u Bernu završio teologiju. Protestantsku. Krenuo je u težak zadatak, da poslije ere komunizma uvede svoj pravoslavni narod u crkve, da se ljudi oslobađaju iz guste magle grijehova, da poste, da se pričešćuju čiste duše i zdrave pameti. Da budu druželjubivi uvijek na pomoći svojem bližnjem. Toliko je htio za početak. Ljepile su se te riječi za narod  koji je htio postati njegovo stado, a on će svojim pastirskim štapom da ga vodi do spoznaje da je Isus Hrist razapet na krstu zbog našeg smrtnog grijeha. Kada je objavio da želi da sagrade hram, počeli su stizati i dobrovoljni prilozi. Tim novcem je kupio nekoliko kioska, zaposlio ljude koji su prodavali vruće hrenovke i sendviče prolaznicima, od školske djece  do putnika koji su žurili  na voz. Tako se punila crkvena kasa. I skupilo se dosta novca da se otkupi prazna katolička crkva i priđe njenoj renovaciji da dobije konture Pravoslavlja. Kako je obnova napredovala, tako je i ushićenje  raslo, sve do onog momenta kada je oltar zasjao svojim ikonama. I tako je to bio početak širenja pravoslavne vjere u zemlji Švajcarskoj.

   Za vrijeme ručka, prota je išao od vjernika do vjernika i svakome je nešto prigodno rekao. Kad je stigao do Kate, uputio joj zvanični pogled i upitao:

   – Jesmo li mi ti? Dobro nas pogledaj!

   – Nismo, proto. Hvala vama što ste organizovali onaj televizijski prijenos.

   – Bog prostire put, tako se desilo.

 Priđe  i stavi svoju ruku na njeno rame.

   – Znam da ti je teško. Preteško. I Isusu je bio težak onaj krst što ga je nosio. Njegove muke su i naše. Izdržaćeš!– zvučalo je to više kao naređenje.

   – Proto, ništa ne razumijemo šta nam kazuješ,– javi se Boro, štec.

   – Nije vaše da razumijete. Ona me je jako dobro razumjela. I ja nju. I naš veliki problem kojeg ćemo uz molitvu Svevišnjem uspješno riješiti.

    Nadahnuta tim velikim riječima latila se posla. Napisala je prigodan tekst i još stigla do foto radnje. Dok je čekala ta dva sata dok slike budu gotove, navratila je u biro kod Neđe. Ispričali su sve detalje i ostaje i dalje da  svi događaji budu ovijeni tajnom. Vrijeme leti i doći će i taj mart i prvi termin poroda.

    Kad je poslala pismo sa slikama u Patrijaršiju, otišla je i do banke.  Pregledavala je stanje  konta. Zbrajala svoje izdatke i  računala hoće li imati dovoljno za svoj naum kojeg je čuvala ljubomorno samo za sebe. Živjeće i dalje skromno, ali će ostvariti ono što je naumila. Ne trebaju joj ni nove cipele, ni nove haljine. Samo izdatak za šminku.  U klinici su sve žene našminkane, to uprava od njih traži. I neizostavni osmijeh za svakog pacijenta.

 Da ljubaznost bude marketing klinike koja se bori sa konkurencijom za pridobijanje pacijenata.

   Šminkanje je bila obaveza koja je iziskivala samo desetak minuta. Nanosi se tečni puder na lice, sjene na oči, lajnerom se prelazi preko trepavica i onda olovka za rub usana, pa  prigodni ruž. Kada to sve uradi, uzima puder u prahu, prekriva podočnjake i sa onim, drugim tamnijem, ističe jagodice lica. Od parfema koristi samo Esther Lauder, švajcarski proizvod  kojeg poprska  oko svoje glave. Da ne bude napadan. Glavna sestra je uživala svako jutro kad dođe da pozdravi svoje manekenke, tako se izražavala ta Šveđanka gospođa Olsson.

  Kada je Kata bila u ulozi novinara, kretala se uvijek u pantalonama. Trebala je ponekad i čučnuti da bi uhvatila pravi ugao snimanja. A nije željela biti sputana ni u suknji ni u haljini.

   Iz redakcije je stigao nalog. Trebaju im reportaže, bar sa dva, poželjno i tri mjesta, kako se proslavlja pravoslavna Nova godina koja pada na 14.januar.

   Odmah je usporedila raspored rada i  uhvatila se telefona.  Iz Srpskog kluba Mladost potvrdiše da će im biti čast da se pojave u NOVOSTIMA. Predložili su i jednu porodicu sa Kosova i Metohije koji su pobjegli pred terorom Albanaca i našli novi dom u Obrenovcu.

Vesele se Novoj godini koju će prvi put, poslije deset godina strepnje za živote, moći opušteno da proslave. Pozvali su kumove i cijelo selo i za tu priliku iznajmili salu.

   Kata je ostala šokirana svjedočenjem tih patnika koje sve perfidne metode primjenjuju Albanci da bi ih otjerali sa svojih vjekovnih ognjišta. Razočarani u vlast i politiku koju  vodi taj njihov Sloba, rekoše joj da piše svu tu istinu koja se skriva od javnosti. I raspisa se Kata. Kad su za dva dana kupili novine, bilo je puno slika i par rečenica. Ne njenih, nego redakcijskih. O teroru i tom Slobi nigdje ni slova. Morala je ljutim čitaocima da objašnjava pojam medijske blokade.

    Onda je došao i  27.januar, dan Svetog Save, praznika sve školske djece. Otišla je opet sa fotoaparatom u Dopunsku srpsku školu da prati školski program. Djece ima u toj školi gdje se jednom nedjeljno održava čas srpskog jezika, gdje djeca uče pisati i čitati ćirilicu i upoznaju svoju domovinu. Tu, oko te škole, nesuglasicama nikad kraja. Oni tvrdi Jugoslaveni koji se busaju u prsa da su veliki , ne šalju djecu. Jer, vele, da im smeta prefiks onaj- srpska škola. Drugi to rado čine uspoređuju nicanje hrvatskih škola i učešćem njihove crkve jer se u tim njihovim školama kao predmet predaje i vjeronauka. Učiteljice upozoravaju roditelje da je ovdje dobra integracija , ali da ne smijemo zaboraviti svoje porijeklo, zavičaj, i svoj jezik, i pismo.

   Gleda Kata i pažljivo sluša te male ambasadore srpske kulture i kad primjeti čist naglasak, slika dijete i na kraju traži da dijete uslika i sa roditeljima. Da se vidi kako se ulaže u dijete,a da ostala djeca shvate zašto se njihov  drugar  pojavio u novinama. I zašto ga je Bosa kao konzul prigrlila.

    Uveče je stigla u Nova Park hotel. Na Svetosavski bal ljekara i zubara. Došao je i prota Draško. Sa svojim kandilom i mirisnim tamjanom, da od ovih časnih ljudi otjera svakog đavola. Održao je i govor, pun emocija o životu najvećeg crkvenog učitelja, pisca i prosvjetitelja Svetog Save koji je udario temelje samostalne Srpske pravoslavne crkve.

    I kad je prota završio svoj ritual, doktor Bukvić se nađe za mikrofonom. Govorio je o svojim kolegama i humanosti i pomoći koja svakodnevno stiže otadžbini  iz dijaspore.

   – Ovdje je među nama i naša novinarka Kata. Ona je i  diplomirani pravnik. Pa ću je pozvati da vas pozdravi i da vas obraduje lijepim vijestima.

   – Nisam se nadala doktore da ću se pojaviti pred publikom i mikrofonom. Ja bih vas molila da poslušate moj savjet: šaljete humanitarnu pomoć u sve dijelove naše zemlje Jugoslavije. Jeste da je sada krnja, ali moramo  i tu činjenicu prihvatiti . Ko ne može sa nama, neka odlaze, neka uživaju u svojoj samostalnosti i nezavisnosti koje su najavili  u Ustavu SFRJ. 

Divim vam se dragi naši intelektualci  kako ste se organizovali. Molim vas, da svaka vaša pošiljka ide preko Crvenog krsta Švajcarske jer ćete uzeti te potvrde i priložiti ih poreskim organima jer će vam se umanjiti godišnji porez.

Nastao je žagor, a potom pljesak. Jedino je doktor Bukvić ostao bez teksta. Zatečen, jer je očekivao nešto drugo.

GLAVA XVII

Iz zapećka svog života izvukla je Kata svoju misiju koja se približava kraju.  Priča joj Enisa razgovjetno  i radosno kako se jedan kenijski spermić uselio u njenu utrobu.  Kako je od posrnule žene stvorila buduću majku koja će se radovati trudovima jer zna da će iz te njene utrobe izaći to majušno ljudsko stvorenje. Danima i noćima je pratila  svoje srce i njegove udarce pitajući se hoće li moći voljeti nešto što joj priroda donosi. Kad god se taj plod pomakao, ona se preispitivala. Da li je srećna ili nesrećna osoba? Kolike žene sanjavaju da postanu majke? I kako u sebe primaju taj spermić i od nepoznatog, samo da bi zadovoljile taj majčinski poriv u sebi, da sebi produže život. Da ga ukrase dječjim smijehom i onim zubićima koji će joj donijeti radost rasta i odrastanja . Po  njenim zadnjim reakcijama Kata je zadovoljna. Od nje je psihijatar učinio čudo. Priča o dječjim krpicama, već se razumije i  u  dječje odjeće. Kata je zaokupljena mišlju kud s njom kad se porodi?

    Za razliku od nje, Sadeta je bezvoljna. Kad god doktor započne temu poroda, ona bježi govorom na druge teme.

Jednog dana izgubi on strpljenje i uputi joj direktno pitanje:

   – Kako se ti ovog djeteta želiš riješiti?

   – Želim ga mrtvog roditi.

   – Kako bi to bilo moguće?

   – Onako doktore, da mu pupkovinu omotamo oko vrata. Tako sam ja rodila ono moje mlađe.

   – Ti već imaš djecu?

   – Imam dvoje. Dva dječaka.

   – Pa gdje su ti djeca? Znaš li šta o njima?

   – Sa svekrom i svekrvom.

   – A gdje ti je muž?

   – Ne znam. Mobilisan je u našu vojsku. Otada mu se gubi svaki trag. Išao je svekar u komandu i rekli su mu da je  u borbenim jedinicama. Na frontu gdje nema telefona pa se ne može ni javljati kad to familija poželi.

   – Da li ih ti zoveš?

   – Razgovarala sam par puta. Kukaju da nemaju novaca i ja sam bila jasna. Ni ja ih ovdje nemam.

   – Imaš li ti svoje roditelje?

   – Imam. Majka mi zna za trudnoću. Razumije moj nezavidan položaj. Rekla mi je da ga rodim, da dođem s njim k njima. Gdje ima mjesta za mene, biće i za to dijete. Veli majka da je to ipak moje dijete, da ga ja nosim.

   – Šta će reći komšije?

   – Ma, biće tri dana divana, a onda će ušutiti.

    Fatima se dobrano udebelila, zaključila je Kata kada ju je obišla. Radi i skuplja novce za porod. Navratio je Nijaz i kad ju je ugledao, odmah  upita, umjesto pozdrava, čije je?

    – Moje nije srpsko!– drsko mu je odgovorila.

    – Zašto si se predomislila?

    – Slušaj ti, dosta sam ja bila glumica. Za vaše političke ciljeve! Ostavili ste me samu sa tih par bijednih maraka.

    – Kakvih par, jesi li ti svjesna šta pričaš?

    – Jesam, potrošila na putovanja po ovoj zemlji, sad je u jedan grad, pa u drugi. Imali ste svi vi auto, ali niko me ne upita, bi li me ko povezao. Kupovala sam  i karte i plaćala sama sebi ručak. Šta misliš da nisam primjetila kako se vi najedate, a samo jedan plaća. Otkud vam novac?

   – To nije tvoja briga. Iznevjerila si Alaha.

   – Ma daj, ne uzimaj u usta Alaha, kad to nije potrebno. I šta ti znaš od Alaha i sura. Ni koliko ih ima i šta u njima piše. Ostavi me, idi i ne pojavljuj se meni više na oči.

   – Kuda ćeš sa Srpčetom?

   – Nije srpsko, urazumi se,– i izgura ga iz svoje sobice.

    Vahida se dobro sklonila. Izlazila je u grad sa rodicom, kupovale namirnice i brže bolje se sklanjala od susreta  i razgovora sa nepoznatim ljudima.

    Oko njene zgrade igrala se djeca tog dana kada je Nikola došao. Vidio je da se djeca igraju skrivača i zaključi da su naša sa Balkana. Priđe im  i podijeli tablice čokolade. Tu se dječaci otvoriše i progovoriše. Sluša ih i ne vjeruje svojim ušima. Pa to su krajiška djeca. Onaj visoki reče kako mu je tvrd kušin. Da ne zaspati, pa mu majka stavlja smotano ćebe pod glavu. A tu riječ kušin donijeli su Talijani u Dalmaciju i narod više ne izgovara riječ jastuk, tu turska riječ. I kako koja vojska prođe njegovom Dalmacijom, tako i ostavljaju i poneku svoju riječ. Kišica je počela da pada i dječaci odluče prekinuti igru skrivača. Odali su i svoja vrata i ulaz. I onako u svojoj dječjoj naivnosti odgovoriše i kako se prezivaju.

   – Čika Nikola kad ćeš opet doći?

   – Sutra, ako želite još čokolade.

   – Dođi, a ja ću reći tati i mami šta mi je dao moj imenjak.

   – I ti si Nikola?

   – Ma tako mi se đed zove, pa tata veli  da se valja tako familija održavati.

   – Da li tata i mama rade i kad dolaze kući?

   – Tata radi do kasno, a mama ne radi. Slabo zna njemački.

   – Dolazim sutra i donosim čokolade.

   – Za danas je dosta, reče glasno Nikola, sjede u auto  i pravac u Aarau. Čekao je jedanaest sati, tako mu rekoše na recepciji, da Kata ima smjenu. Neka nelagoda prođe mu tijelom i on ne izdrža. Imao je onaj prvi model mobilnog telefona i pozva doktora Bukvića.

   – Dobro, šta planiraš sa tom djecom?

   – Ma, sa djecom ništa. Nego, imaš li ti doktore nekog kolegu tamo u Kantonalnoj bolnici da zaposlimo Nikolinu majku?

    – Ne znam, moram se raspitati. Porazgovaraj sa Katom, možda ona ima ideju.

   Šetao je  po onom bolničkom tapisonu i čudio se koja budala postavi ga da upija svu nečistoću koju nanesu posjetioci klinike. Da, ovako djeluje bolnica kao stan. Možda su ti Ameri prenijeli svoje iskustvo ovamo u Evropu.  A on misli da je riječ higijena svuda ista.

   Kata se iznenadi kad ga ugleda.

    – Kakvo iznenađenje nosiš?

Nakon što joj je ispričao susret sa djecom i u igri prepoznao zemljake, bio je direktan.

    – Možeš li ti zaposliti Nikolinu majku u bolnici?

    – Ima li vizu? Zna li njemački?

    – Čim je mali tu, znači da nije ilegalno. Slabo zna jezik.

    – Odakle su ljudi?

    – Moji Dalmatinci. Ispitivao sam djecu mogu li spavati, pa se mali izlanuo, rekao je kušin mu je tvrd.

    – Kakvo radno mjesto da joj tražim?

    – Pa ne direktora, Kato. Mislio sam čistačice ili pomoćne radnice u kuhinji ili još bolje u vešeraju. Treba nam neko da nam javi porod.

   – Nikola, da li ti je neko rekao do sada da si genije?

  Imam ideju. Ova Hospitaly firma je  za to odlična. Nećemo opteretiti Ljilju i izlagati je nevoljama.

   – Ne razumijem te.

   – Oni čiste bolnice i ima ih u St.Gallenu. Ti idi sutra opet tamo,  djeca te trebaju odvesti do Nikoline majke. Onako, znaš ti nas, raspitaj se kako žive, da li im je plata dovoljna za život. Kad ti se potuže da ne žive baš u izobilju, predloži joj da bi im ti pomogao da nađe posao. Onako, reci usput, da imaš mene. Da imam svuda veze i da pomažem besplatno našem narodu.

   – Šta da kažem, šta ti radiš?

   – Reci im da sam novinar i ništa više. Ne smiješ ni zucnuti o našem planu.

   – Hvala ti. Baš me oduševljavaš.

   – I ti mene. Ja ću sutra odmah da zovem  i dogovorim slanje dokumenata, a ti odradi svoj posao.

   – Mogu li te nešto pitati, ali da se ne uvrijediš?

   – Reci.

   – Kakav si ti novinar, a nemaš mobilni?

   – Šta će mi to?

   – Da budeš uvijek s nama  u kontaktu.

   – Biću ti iskrena. Ako bih ga imala, ovi moji bi me zvali svaki čas, da nekoga mijenjam.  Ovako imam kućni i meni ostane uvijek broj kome me zvao u mojoj odsutnosti. Kad oni zovu, ja ne dižem slušalicu. I kad dođem na posao, a oni, u očaju, nisam se javila. Znaju za moj izgovor, da sam negdje vani i poslije grada ja idem direktno na posao, ne ulazim u stan.

    Zadovoljna baci se na krevet čim je ušla u stan. Zaspala je onako obučena i bi joj čudno kad je sat zazvonio. Stiglo je novo jutro. Mora u prvu smjenu. Opet remećenje njenog bioritma. Mrzila je taj plan, da danas bude u  drugoj smjeni do jedanest uveče, a sutradan, već u sedam sati.

    Umjesto da u devet sati ode na kafu, ušla je u govornicu. Okrenula je brojčanik  i mahinalno se preksti.

Veza je uspostavljena. Traži od uprave firme da li mogu da zaposle jednu gimnazijalku kao čistačicu koja govori samo ruski jezik.

    – Ne zna ni naša metla njemački,– duhovito odgovori ljubazna žena.

   Onda je okrenula Nikolin broj.

    – Idi danas tamo, sve sam dogovorila. Javi se večeras. Čekam te.

    – Kad bi ti mogla otići onda sa njom?

    – Prekosutra, odmah. Do podne, mijenjam smjenu. Nikola, vrijeme nam leti.

    – Onda dolazim po tebe i vraćam te do dva popodne.

    – Kato, nešto si zamišljena danas?– upita je Erika, njena glavna sestra.

    – Kako ne bih bila! Šta rade kolegice, zašto ja moram kod svakog urološkog pacijenta mijenjati kateter?– na brzinu se snađe.

   – Šta predlažeš kao rješenje?

   – Da nam urolog, održi jedno predavanje o toj totalnoj operaciji prostate. Koliko dana ide to ispiranje i zašto i kako se začepe kateteri.

   – Nemoj se buniti, kolegice se šale s tobom. Nemaš muža pa vele, da ti damo priliku da i ti imaš penis u rukama.

   – Nagledala sam se ih, pa me baš i ne vuče volja da ih još i privatno gledam. I titram po njihovim jajima. Znaš zašto ne ? Bojim se da oni imaju stara jaja, a ja se ešerihije bojim.

   – Ti sve okrećeš na humor.  Ajde bježi, tamo ti neko zvoni.

   Kad je završila jutarnja smjena u četiri popodne, pozva Bosu.

    – Imaš li kakvih novosti?

    – Ne, sve je za sada mirno. Jesi li u kontaktu sa redakcijom?

    – Jesam. Mande kaže da će ići najava  silovanja u onom zadnjem broju pred prvi april. Već je i sastavio tekst i sada se prevađa.

     – Koji jezik?

     – Njemački, talijanski i engleski.

     – A francuski?

     – To mi reče juče Dragan, da obavezno moramo francuski. Ipak je to prvi jezik diplomatije. On bi izbacio talijanski, a ubacio francuski. Pored ta tri da bude i srpski i to ćirilica. Mande je rekao kako pošaljemo tako ćemo i objaviti.  U najavi neće biti spomenuta Švajcarska, samo Mazowiecki i njegovi izvještaji i dolazak crnih beba.

    – Nemojte previše otkrivati. A kad idu vaši izvještaju?

    – Sačekaćemo porode i onda lupamo po lažima.

    Bosa se nasmija.

    – Baš ste luda ekipa! Veselim se! Što god treba, samo zovi. I ako vam treba novaca.

    – Zoki već poslao za ovaj idući broj.

   Nikola je održao  svoja obećanja. Pojavio se u oko pet sati pred zgradom i kad vidje djecu, obradova se. Malo je strepio, šta ako se djeca ne pojave: da li da bude hrabar u lažima kad im pokuca na vrata.

   Mali Nikola je odmah prekinuo žmurku. Predstavio je malog Damjana, njegovi su Ličani. Mama mu se treba poroditi. Dobiće malu seku. A i on bi htio da ima nekoga, svejedno bato ili seka, samo da se ima s kim igrati. Njegova mama neće da rodi. Veli da će roditi kad bude imala posao. Dijete je danas skupo, ponavljala je.

   – Je li čika Nikola, je li  to tačno?

   – Jeste diko, skupo i preskupo. Zapamti šta ti kažem, preskupo. Nego, hoćeš li ti mene odvesti da upoznam tvoje ?

   – Neću, prije šest sati. Doći ćeš kad se tata vrati sa posla.

   – Zašto ne ranije?

   – Neću da tata pomisli da si ti mamin šoc.

   – A šta ti je  riječ šoc?

   – Ti ne znaš? To ti je ljubavnik.

   – Pa je l ` ima mama ljubavnika?

   – Nema ona, nego ona komšinica  u stanu do nas. Kad joj muž dođe s posla, čuje se uvijek svađa. Tata je otkrio tog Talijana  što uvijek dolazi k njoj dok joj je muž Portugalac na poslu. Oni govore nekim čudnim jezikom. Tata moj mislio da je albanski. Mama je rekla da je to neki talijanski dijalekt.

   – I ti znaš šta je dijalekt?

   – Znam, ja idem u srpsku školu.

Nikola pogleda na sat  i krenu za malim uz stepenice. Kad se našao pred ulaznim vratima, pogleda na natpis na zvonu. Ostade začuđen.

    – Mama, tata, evo sam vam doveo čika Nikolu. Mojeg imenjaka.

    – Uđite, uđite i sjednite, dobro nam došao zemljače.

    – Otkuda ste vi kad se Opačić prezivate?

   – Iz Like, iz jednog sela blizu Korenice.

   – Da vam se predstavim: i ja sam Opačić, iz Plavna kod Knina.

   – Otkud vi do nas?

   – Bio ovdje kod rođaka, tamo u onoj zgradi, pa krenuo ovuda do auta. Spazim dječake kako igraju žmurke, pa moram da priupitam, odakle su djeca? To je naša krajiška dječja igra.

   – Kako se zove rođak, znamo li ga?

   – Osmanović.

   – Ne, ne, ne poznajemo. Kad se ovdje doselio?

   – Skoro. Prije par mjeseci.

   – A gdje radi?

   – U Migrosu, ali u skladištu.

   – Ne, ne, ne poznajemo ga. Je l` to neki Musliman?

   – Ma nije. Nemoj više da ispituješ, nego daj kaficu da popijemo. Da nam snajka skuva. Možda smo i rod.

   – Priča mi je ćaća da Opačića svuda ima, od nas do Beograda.

   – Ma da, učeni ljudi pa otišli gdje ima bijeloga hljeba.

   – Šta ti govoriš hljeb?

   – Neću kruh, to je hrvatska riječ.  Reci mi, kako ti ono reče, kako se zoveš?

   – Marko, a žena mi je Draga.

   – Kako ste se snašli ovdje?

   – Nije loše, ali bi moglo i bolje.

   – Šta vam je? Kako bi moglo to biti bolje?

   – Ne radi mi Draga. Mali je uči njemački. Brzo shvaća, ali nikako da progovori. Gdje god smo tražili posao, svuda traže poznavanje jezika.

   – A bi li ona radila kao čistačica?

   – Ma bilo što. Ima ona  završenu ekonomsku školu. Bistra je i vrijedna. Samo da uđe u krug, lako bi ga savladala.

   – Hajde snajka sjedi tu pored mene. Bi li ti radila kao čistačica?

   – Ma bilo šta, samo da se plaća. I smjene ako treba.

   – Razmišljam ko bi ti mogao pomoći? Bi li ti putovala?

   – Kako misliš putovala?

   – Recimo, nađeš firmu u St.Gallenu, a ono moraš otputovati u kanton Thurgau.

   – Pa bih. Imam i vozačku.

   – Odlično. Pade mi na pamet jedno ime: znate li vi našu novinarku Katu?

   – Ne. Šta imamo tu i novinarku?

   – Da, našu, piše za naše kninske novine.

   – Je su li to one novine Reč?

   – Ne, to su novine Vuka Draškovića, a mi imamo NOVU RIJEČ. Niste ih nikad čitali?

   – Ne, gdje se mogu kupiti?

   – Samo  na Oerlikonu. U kiosku našeg Zorana.

   – Ma znam ga, bivšeg boksera. Kad dolaze novine?

   – Dolaze svake nedjelje i ujutro u ponedjeljak moraš poraniti da ugrabiš primjerak.

   – Da li bi ta Kata mogla ovim njihovim novinama začepiti usta?

   – Kako začepiti, zašto?

   – Slušaj brate moj: na poslu imam balije, svaki dan pričaju kako silujemo njihove žene. Onda za vrijeme posla odlaze i do Aaraua. Tamo imaju bazu. Sve njihove bule koje pljuju po nama, bez ukusa i mirisa.

  – Pitaću je. Ja sam s njom jako dobar. Ta nam žena puno vrijedi. Zaposlila je neke naše čak i na aerodromu.

   – Bi li mogao pitati i za moju Dragu? Reci koliko košta?

   – Ma ne uzima ona ništa. Jedna plemenita duša. A opasna Krajiškinja. Čitaj kako piše. Zbog nje su redovi pred kioskom.  Da li da je zovnem?

   – Kada?

   – Pa sada, da čuješ kako je odlučna.

Okreće Nikola  neprimjetno i oči. Pazi na svaku izgovorenu riječ. Da ne kaže ni previše ni premalo.

    – Kato, dobro ti veče, ja sam Nikola. Da li ti smetam?

    – Ma jok, kakva smetnja. Samo ti reci problem, slušam te.

    – Kako znaš da je problem?

    – Pa ne zoveš me  u svatove, to znam.

    – Imam ovdje jedne moje rođake. Žena mu ne radi.Bi li ti mogla malo pomoći. Ima vizu B i natuca njemački.

    – A šta bi radila?

    – Za početak bi i poslove čistačice. Bistra je i ima ekonomsku školu završenu.

   – Kako se zove?

   – Opačić Draga.

   – Je li ti to mene zafrkavaš?

   – Ma, moje prezime, vjeruj mi. Ali su Ličani. Nekad smo bili jedna loza. Pa valjda nisu na tom kninskom kamenu imali posjed, pa krenuli na sjever i zaustavili se kod Korenice i Udbine.

    – Kad bi se mogle vidjeti?

    – Veli ona danas.

    – Odlično, to mi već sve kaže o njoj. Hajde onda sutra.

    – Dolazimo nas dvoje k tebi. U osam?

    – Neka pripremi sve, od ausvajsa do školskih svjedodžbi. Dodjite u sedam, da joj mogu otkucati i životopis. Neka ponese i jednu sliku.

   Trlja Kata ruke, ide sve po planu.

   Tačno u sedam sati oglasilo joj se zvonce na vratima. Gleda  u došljakinju: Draga visoka, kršna, vide joj se krajiški dinarski geni. Pa Nikola onako tanak djeluje ko stabljika, travka pored nekog čička.  Kuva kafu i postavlja Dragi pitanje za pitanjem, sjeda za pisaću mašinu i kad izvuče papir, reče joj da kreću. Dan je kratak za sve poslove koje treba danas obaviti. Nikola ih vozi u filijalu.

   – Znate, žena je fleksibilna i odgovorna. Tako da možete računati na nju.

   – A kad bi mogla početi?,– upita šefica u birou.

   – Danas.,– iznenadi je Kata.

   – Sačekajte da vidim gdje treba?

   – Ona se ne boji krvi, posteljica i toga pa vam predlažem da je rasporedite na ginekologiju.

   – Zanimljivo. Zar se vi  novinari i u medicinu razumijete?

   – Da, znate ja pišem u novinama i o medicini. I o modernoj tehnologiji operacija. Ako primite ovu ženu danas u radni odnos, možete joj povjeriti i pipser. Ne stanuje daleko od bolnice. Može u svako doba i noći da dođe i očisti salu od krvi i da se ne proširi onaj miris zgrušane krvi.

    – Dobro, dobro. Onda ovako:ja idem s ovim još danas u policiju za strance, a nju odvedite sada u bolnicu, neka počne.

GLAVA XVIII

Radovao se doktor  Bukvić ovom nedjeljnom danu, prazniku kada i kalendarski dolazi proljeće. Oko njegove prakse sve procvjetalo. Žute se narcisi, visibabe spustile svoje bijele glavice, jaglaci se šire u svojoj šarenoj haljinici. Na jorgovanu pupoljci, za koji dan će zamirišati onim svojim opojnim mirisom. A taj jorgovan svojom lila bojom i gustinom cvijeta privlači i pažnju pacijenata. Svake godine mora starijim Švajcarkinjama odgovarati odakle donese to drvo. Priča im doktor sa sjetom na svoju rodnu Hercegovinu.  I na Trebinje, Gacko, na Nevesinje i tu prvu pušku koja puče i koja podiže srpski narod na ustanak. Treba skinuti tuđinski jaram sa leđa ovih gorštaka koji ni danas ne znaju objasniti odakle im ona visina i čvrstoća tkiva i staničja. Na kraju  doktor završava priču pitanjem da li znaju zašto su ti njegovi tako visoki?  Pa zato, odgovara, da preko Leotara, vide ima li u Dubrovniku kakvo slobodno direktorsko mjesto.

    Sa malenom motičicom okopava to cvijeće, uzima grabljice i usitnjiva tu tuđu zemlju koja mu nikada neće zamjeniti njegov sivi kamen, onu smokvu čije mlijeko su cijedili na one smeđe bradavice što napadaju nježne dječje rukice. Ovdje nema ni ovaca ni jaganjaca, nema onih pašnjaka gdje travku zna samo to stado naći, gdje ga pastir sa frulom brani  od pojave vukova. Ima on i sina, ima stan na Jadranskom moru, čamac usidren negdje uz dok, nježnu i dragu ženu, svojeg poslovnog i bračnog druga. A ima i svoju tajnu. Tu, da od svoje žene taji, šta će on učiniti za spas srpskog roda.

    Nije ga iznenadio poziv protestantskog pristera. Očekivao ga je, ali, koji dan kasnije. Ali, eto proljeća, eto buđenja novog života. Pa neka doveze Sadetu u njegovu ordinaciju. Čim se popela na ležaj, vodenjak je pukao. Bistra tekućina kapala je na pločice i pravila veliku lokvu. Tu pored pristera bila je i njegova žena, žena čije sijede vlasi govore da je zašla u penzionerske dane. I sama je bila rodilja. I u ono vrijeme kada je kao mlada pomagala  ženama da se kod kuće porađaju. Nije bilo ni babica ni doktora u švajcarskim brdima okovanim snijegom i ledom većim  dijelom godine.

   – Doktore, ja sam ponijela sve što nam treba. Bože koja nam vremena dođoše! Da rečem nekome da porađamo ženu u zubarskoj ordinaciji, rekli bi nam, da odemo posjetiti psihijatra. Da imamo vidne halucinacije.

   – To će ići brzo, treći joj je porod.

   – Da, razumijela sam je.

   – Jeste li odlučili kuda ćemo poslije s njom i djetetom?

   – Za sada kod mene. Imam sobu za njih dvoje. To je dalje naša briga.  Ona je ipak silovana. Danima.

   – Da, ali je sada psihički dobro. Hvala vam za to.

   – Bog nas gleda, doktore. Činimo dobro djelo.

   Dok su njih dvoje tako pričali, Sadeta se grčila u bolovima. Bez da jaukne kad naiđe trud.

   – Sadeta, boli li te? Možeš li ?

   – Boli doktore, ali uspijem i predahnuti.

   – Kad osjetiš pritisak na crijeva, digni ruku, da spriječimo pucanje međice.

   – Elastična sam doktore.

   I kad to izgovori, podiže obadvije . I ote joj se jauk uz strašno stenjanje. Gospođa Jolanda navuče sterilne rukavice  i gumenu pregaču. Ponavlja za doktorom- tiskaj, tiskaj, na srpskom.

   – Još sada, udahni, zadrži dah i idemo, idemo, tiskaj, tiskaj, evo glavice vani, tiskaj da izađu i ramena, evo ga,

 imamo bebče.

Kad je gospođa Jolanda posisala sluz iz bebinih usta, ona zaplače.

   – Doktore, je li crno jako?

   – Djevojčica je. Hoćeš li je? Da li da je umorimo?

   – Dajte mi je da je prvo vidim? Oh, pa nije crno!

   – Pogledaj je kako je slađašna! Tri kile, pedeset i četiri centimetra duga.

   – Da li se meni čini, ova njena bujna kosica je crvenkasta? A, kako ima bijele rukice!

   – Dobro si ocijenila. Germanska rasa Sadeta.

   – Onda sam ostala trudna sa jednim od plaćenika iz DDR-a. Ja se bojala crnih Tamilaca.

   – Hoćeš li je sada živu ili mrtvu?

   – Doktore, molim vas, živu.– zajeca tako snažno  da se doktoru naježi koža na podlakticama.

    – Dobro je, tako sam i priželjkivao.  Sposobna si da budeš majka toj ljepotici. Izrašće u plavokosu i plavooku djevojku. I ne daj je nikome! Nemoj da razmišljaš o usvojenju. Grizla bi te savjest. Dosta si propatila.

   – A kuda ću poslije? Ne smijem se vratiti u Bosnu.

   – To će gospođa Jolanda da organizuje. Nećeš ovdje među protestantima biti ni žedna ni gladna. Ni ti, ni tvoja curica.

    – Kako bih joj dala ime? O curici nikad ni pomislila nisam.

    – Sadeta, jedno iskreno pitanje: da li misliš da bi mi ubili tvoje novorođenče?

    – Da je bilo crno, zadavila bih ga  ja sama jastukom. Bila bi to moja osveta nasilju nad ženama.

   Nakon tih rečenica, doktor joj priđe, zagleda se u njene ruke, u blijedo lice i prozbori:

   – Junakinja si ti! Moraš se boriti dalje!

   – Doktore, smijem li vas nešto pitati? Jeste li vi Srbin?

   – Jesam Sadeta. Od glave do pete.

   – Zašto ste mi pomogli sve ovo vrijeme?

   – Ja sam ljekar, a ne političar. Pomažem i liječim ljudske boli, ali ih ne stvaram.

   – Kako ste to uzvišeno rekli! Kad ću vam se ja moći odužiti?

   – Sada, sada.

   – Kako?

   – Reci hvala na njemačkom!

   – Frau Jolanda danke. Danke Herr Doktor.

   – To bi bilo to. Prepusti se gospođi Jolandi. Uzimaj taj rječnik više u ruke, da  nemaš problema sa sporazumijevanjem.

   – Hoću, hoću, obećavam.

 Dok je Sadeta držala bebu na rukama,  gospođa Jolanda je dotjerala praksu  u prvobitno stanje. Pozvala je muža koji je stigao za desetak minuta. I odoše.

   Kad su zamakli,  doktor se vrati u ordinaciju i okrenu telefon.

   – Kato, odoše, odoše u istoriju!

   – Rodila znači?

   – Da, plavokosu curicu, normalne težine, malo podugačka.

   – Da li se opustila?

   – Jeste, ipak je zločinac bio Nijemac, plaćenik iz DDR-a.  Gospođa Jolanda će brinuti dalje o njima.

   – Doktore, hvala vam. Tako sam ponosna na vas.

   – Imam jednu molbu. Molim te da i mene zaštitiš u svojem pisanju. Ja sam samo obavljao svoj medicinski posao. Malo čudno, da zubar porađa. Ali šta ćeš, sve je ovo što nas zadesilo, čudno i nevjerojatno. Sam Bog zna zašto je to dobro.

   – Hoćete li zvati Bosu?

   – Moram li?

   – Neka iz vaših usta čuje sve pojedinosti.

   Kata je razmišljala par minuta o veličini tog čovjeka. I zapita se: da li bi jedan doktor Musliman tako pomogao srpskoj žrtvi?

   Ispisala je par rečenica i poslala redakciji fax. Neka krenu sa najavom silovanja pod lupom.

   Zazvonio joj je telefon, a ona nevoljno uze slušalicu.

   – Kato, zvao me doktor. Sve je dobro prošlo. Hvala Bogu što se obadvije osjećaju dobro.  Divim ti se, da sve držiš  u rukama. i pod kontrolom. Kako ćemo sa Vahidom?

   – I to je u punoj organizaciji.

   – Da li ti Nikola pomaže?

   – Ma, odradio najveći posao.

   – Dobro, javljaj se. Ostajemo u kontaktu.

    Pridrijemala je Kata. Probudi je neki šum. Ona iza nekog drveta proviruje hoće li se pojaviti vuk  ili lisica? Lišće nekako šumi, neobično, stvara joj strah. Ona skoči i pogled joj padne na faks. T o on šumi, stigla poruka iz redakcije. Mande javlja da kreću 25.og marta sa dogovorenom najavom.

Nastaviće se ...

Prečica do romana Milke Kajganić klikom na sliku!

#slika5006#strana2316#

PODELITE OVAJ TEKST NA: