detalj slike: KRK Art dizajn

Prvi deo možete pročitati ovde.

SIMO MATAVULj I BOKA KOTORSKA

Goran Maksimović

Đuro Kokot

Prve utiske o Herceg Novom i Boki Kotorskoj, Matavulj je iznio u pripovijeci Đuro Kokot, o čemu rječito svjedoči u Bilješkama jednog pisca: „Daleko od Boke, poslije dvadeset godina, pošto izmijenih još dvije postojbine, pošto preturih preko glave mnogo štošta, ja sam te prve utiske iz Boke iznio u priči Đuro Kokot i u spisu Boka i Bokelji. Ko je pročitao Kokota (u zbirci Sa Jadrana) taj će se sjetiti da pripovijeda neki sjeverni Dalmatinac, tobože bogat bolesnik, koji je došao u Novi da zimuje. Pričajući svoje prve utiske, tobožnji bolesnik upliće i komični događaj sa Đurom Kokotom, koji se događaj doista i desio, samo dvije godine docnije... Doduše, mnogo je mojih priča koje su ležale u glavi po dvadeset i više godina, ali neće biti nijedne od njih koja bi kao Kokot čitaocu činila utisak da je postala odmah, neposredno sa živijeh ugleda...ˮ[1] Prvo izdanje, pod naslovom „Čudo sa Đurom Kokotomˮ, pripovijetka je imala u časopisu Preodnica, 1891. godine, da bi iste godine pod današnjim naslovom bila preštampana i kao treća priča u zbirci Sa Jadrana. Dvostruka pripovjedačka namjera (kazivanje prvih utisaka o sredini i ljudima po dolasku u Novi i Boku, te kazivanje o čudnovatom izlječenju Đure Kokota), učinili su pripovijednu kompoziciju fragmentarnom i labavom, zasnovanom na trinaest epizoda, koje objedinjuje umetnuti dramatizovani pripovjedač. Sveznajući narator oglašava se nakratko samo u uvodu: „Ovo mi je, pričao Mile L., najmlađi poslanik u našem saboruˮ (409). Takva pripovjedačka distanca omogućava Matavulju i povremene poetičke eksplikacije i djelotvorno komentarisanje narativnog postupka: „Kad bih sad stao opisivati sve ostale znatnije ljude, sve ostale kapetane, pa onda svećenike, učitelje, trgovce, zanatlije, čitaocima bi to bilo dosadno i, s razlogom, bi zapitali: ʼA kamo taj Đuro Kokot?ʼ Boga mi, do njega ima još govora. Nemojte se ljutiti, - jer ne umijem da pričam no kako mi je u glavi vezano jedno za drugo, a kome ni za što drugo nije stalo no za Kokota, neka ga traži pod njegovijem slovomˮ (419).

U ekspozicionom dijelu pripovijetke upravo dolazi do izražaja kazivanje o bokeljskoj sredini i njenim ljudima. Narator nas najprije upoznaje sa pripovjedačkim ambijentom i poput putopisca daje deskripciju zadivljujućeg kolorita bokeljskog podneblja, a zatim se osvrće na neobične ljude s kojima se susretao i koji su bili žive znamenitosti („stari morski vukˮ kapetan Đorđe, suludi Petar Suma, načalnik Ješo J. i sl.). Njihove epizodijske karaktere, Matavulj oblikuje iz prospektivne i retrospektivne ravni. Matavuljevi naglašeni opisi bokeljskog podneblja, koji su dati u uvodnim dijelovima ove pripovijetke, a u kojima dominira impresivna geografska slika čitavog zaliva, a pogotovo neobični kontrasti između mora i morskih obala, sa jedne strane, te okolnih brda i planina, koje su okruživale primorje, sa druge strane, predstavlja jednu od najranijih pripovijednih deskripcija jadranskog podneblja u srpskoj književnosti.

Prospektivno kazivanje utemeljeno je na neposrednim opservacijama dramatizovanog naratora, proisteklim iz susreta i druženja s njima. Kapetan Đorđe živio je u svijetu svojih pomorskih uspomena, a istinska njegova životna strast bila je „prepoznavanje vjetrovaˮ i razgovor o njima: „Kadgod po dvadeset puta za jedan čas čuo bih od njega iste riječi: ʼA šta ti misliš, koji je ovo vjetar, a? Ovo je grego levante, ali ja ti kažem da će domalo udariti ʼlebićadaʼ. Samo zapamti, molim te, da sam ti kazʼo, pa ćeš vidjeti jesam li pogodio!ʼ Dođe drugi, a kapetan opet: A šta misliš koji je ovo vjetar,ʼ itd.ˮ (412). Druga velika strast starog kapetana je razgovor o politici. Starcu su šiljali iz čitaonice beogradske novine i Glas Crnogorca, iz kojih bi on utuvio svaku pojedinost, "sve od az do ižiceˮ (413), pri čemu je sa naročitim zanosom govorio o lijepoj srpskoj budućnosti. Petar Suma je bio bokeljski jurodivi, luda i pijanica, koji je živio od milostinje mještana. Gospodar Ješo J. bio je „najglavnije lice u varošiˮ, ogranak ugledne porodice, obrazovan u Trstu, pa stoga i varoški načalnik ili kmet. Marko Car potvrđuje da se radilo o istinskoj ličnosti Jefta Gojkovića, koji je i u stvarnom životu obavljao funkciju "načelnika ercegnovskog".[2] O tome da su brojni junaci ove pripovijetke bili zapravo stvarne ličnosti potvrđuje i Matavuljev đak iz Pomorske škole u Herceg Novom, Veljko Radojević (1868-1959), u pismu koje je poslao iz Herceg Novog Simu Matavulju u Beograd, 16. juna 1892. godine: "Ko ne poznava Jefta (Ješa), Marka, Gliga, Musu (Sumu), Nakićenovića (mladog bogoslova) i druge, neka pročita Đura Kokota, eto mu vjernijeh slika istijeh, pa kad ih srete u putu, javiće im se kao svojim starim poznanicima".[3]

Retrospektivno kazivanje i predočavanje životne predistorije junaka zasnovano je na posrednim iskazima, utemeljenim uglavnom na pričanju Stane i Milice, sestara u čijoj kući je narator bio odsjeo. „Žitijeˮ kapetana Đorđa bilo je po svemu uzbudljivo. Na moru je odrastao i starost dočekao, a važio je za jednog od najčuvenijih kapetana bokeljskih. Međutim, koliko je god u poslovima bio srećne ruke, bio je nesrećan u porodičnom životu, a žena i djeca su mu pomrli od kuge „za njekoliko danaˮ dok je on bio daleko od kuće na okeanu: „Đorđe se od jada nije htio vratiti, premda je imao čim živjeti, no je lutao po nevjernom moru dokle ga godine ne sahrvaše, pa dođe doma da čeka smrt...ˮ (412). Petar Suma je bio valjan krmar na velikim jedrenjacima, a pošto se poslije desetak godina plovidbe vratio u zavičaj i potrošio svu „zašteduˮ u popravku kuće, otišao je na prokopavanje Sueca sa ostalim Bokeljima i Crnogorcima. Tamo je za dvije godine prilično zaradio, jer je kao znalac jezika dobio mjesto nastojnika. Nesreću mu je donijela pojava kolere, zbog koje su radovi na kanalu obustavljeni, a on je u dokolici igrao „ruletkuˮ sa Grcima i za nekoliko nedjelja izgubio sve što je stekao. Iz očajanja se predao piću, a pošto su ga opravili u zavičaj, „posta živa zabava cijeloj pljaciˮ (416). Životna istorija gospodar Ješa bila je u znaku velike i zabranjene ljubavi. Pošto je završio škole u Trstu „smrtnoˮ se zaljubio u tuđu ženu, supružnicu nekog višeg činovnika, a kad se Latinka odazvala na tu ljubav i kad se izrodila bruka, uzbunila se Ješova kuća i cijela rodbina, uzbunila se i cijela „pljacaˮ, te je činovnik dobio premještaj, suprugu odveo daleko, a Ješo je ostao ranjena srca. Nakon toga su pokušali da ga ožene nekom rođakom mulatkinjom, ali je on to vješto izbjegao tako što je otišao na „Suecki prokopˮ. Tamo je u Lesepsovu društvu radio kao tumač i suđa brojnim Srbima, zbog čega su ga zvali „konsulomˮ, a tek po završetku radova vratio se u zavičaj i oženio iz čestite porodice. Kao vatrenog Srbina mještani su ga odmah izabrali za načalnika.

Treći dio pripovijedne ekspozicije u znaku je kazivanja o bokeljskom mentalitetu, izgledu, odijevanju i načinu života, o proslavi Badnjeg dana i Božića, o „dažduˮ, pa se Matavulj oglašava u njemu više kao etnograf i opservator, blizak zapisima iz putopisne studije Boka i Bokelji, nego li kao pripovjedač novelista. Narator ne skriva da mu se najviše dopada „pitomost toga narodaˮ, te da im je izvjesna mana u pretjeranoj „kičeljivostiˮ, a pozivajući se na Ljubišinu tvrdnju, iz zapisa pod naslovom Boka, „da su Bokelji najljepši među Srbimaˮ (419), naglašava njihovu stasitost, umne crte lica, žustrost, dok im se žene odlikuju „lijepim očima i zgodnim strukovimaˮ (419). Bokeljsko srpstvo, te upečatljiv i potpuno čist južni srpski govor, daju im osobeno mjesto u srpskom narodu u cijelosti.

Pripovijedni zaplet motivisan je pristizanjem pisma iz Aleksandrije, zbog dokumentarne autentičnosti i mistifikacije napisanog slavenoserbskom ortografijom, u kojem opštinske odbornike i načalnika Ješa, prijatelj Petar R. obavještava da je Đuro Kokot teško obolio i da se vraća u zavičaj da umre, a pošto je odlučio da znatno naslijeđe zavješta baš njima, poziva ih da se postaraju o njegovom smještaju u posljednjim danima života.

Kokotovu životnu istoriju, bio je vlasnik gostionice „Kod pravičnoga Sklavunosaˮ na Suecu, izlaže nakon pročitanog pisma, a na radoznala zapitkivanja odbornika, sam načalnik Ješo, da bi nakon toga uslijedio dogovor u čijoj kući će smjestiti dolaznika, kao i prikaz i vješto oblikovanje glasina koje su se „po pljaciˮ širile o Đuri Kokotu. Kako je iščekivanje njegovog dolaska potrajalo, jer se putniku zagubio svaki trag, u živoj mašti mještana ona Kokotova svota od pet hiljada lira zaštede vremenom se uvećala za još nekoliko nula, a tvrdom se vjerom vjerovalo da dolazi na svome „vaporuˮ, te da je bar polovina krme „krcata kovčega, punijeh liraˮ: „Nakon nedjelje dana Đuro Kokot bješe u svačijim ustima. Njegovo bogatstvo prijeđe u poslovice, pa se poče govoriti: ʼTaj i taj, potrošio bi blago Đura Kokotaʼ... ʼUzalud je blago, kad nije zdravlja! Eto Đuro Kokot dao bi po oku dukata za svaku kap zdravlja... O, brate, nijesam ja Đuro Kokot, da toliko mogu potrošitiʼ ˮ (434).

Pošto se dolazak Kokotov odužio, a uprkos razmjeni brojnih telegrama nije mu se nikako moglo ući u trag, ubrzo je senzacionalna vijest o njemu smetnuta s uma i polako zaboravljena. Otuda je pripovijedni rasplet i izložen u obliku efektnog epiloga. Upravo kad se narator sredinom maja spremao za povratak u zavičaj, jednoga jutra dok je sjedio s načalnikom Ješom u kafani i igrao šah, iznenadio ih je „sredovječan čovjek, jedar, crnomanjast, preplanulijeh obraza u prljavom vrskaputu do koljena, sa plešnjivom crnogorskom kapom i imadijaše u ruci suncobranˮ (435), predstavio se kao Đuro Kokot, te im ispričao kako su ga na čudnovat način izliječili u Crmnici čuveni "medizi" Iličkovići. Prema komentaru Goluba Dobrašinovića i pomenuti "medizi Iličkovići zaista su živjeli u Crmnici".[4]

---

[1]Simo Matavulj, Bilješke jednog pisca, nav. djelo, str. 49.

[2]Marko Car, "S. Matavulj u Herceg-Novom – uspomene i bilješke", nav. djelo, str. 19.

[3]Simo Matavulj, "Pismo Veljka Radojevića Simu Matavulju od 16. juna 1892. godine", Prepiska, Sabrana dela Sime Matavulja, knjiga 7, Zavod za udžbenike Beograd- Srpsko kulturno društvo Prosvjeta Zagreb, Beograd-Zagreb, 2009, str. 362.

[4]Golub Dobrašinović, "Dodatak", Simo Matavulj, Pripovetke I, Sabrana dela Sime Matavulja, knjiga druga, Zavod za udžbenike Beograd–Srpsko kulturno društvo Prosvjeta Zagreb, Beograd-Zagreb, 2006, str. 350.

PODELITE OVAJ TEKST NA: