detalj slike: KRK Art dizajn

Roman Mali UNPROFORac književnice Milke Kajganić iz Ciriha, Švajcarska, donosimo u nastavcima, svakog četvrtka. 

Inspirisan istinitim događajima za vrijeme rata u Krajini i Bosni od 1992.godine i demonstracijama žena po Švajcarskoj

Osmi deo možete pročitati OVDE

GLAVA XXV

   Kad se vratila iz druge smjene tog petka, 30.og aprila 1993. godine našla je Kata  podugačak tekst glavnog i odgovornog urednika. Piše Mande da su novine izašle iz štampe. Pažljivo ih je pregledao. Unutra su sva četiri priloga, na četiri jezika. Tekst on nije ništa mijenjao. I prijevodi su stigli na vrijeme. I ona zadnja rečenica o  Fatimi je ušla  na kraj teksta, kao P.S. Slajdovi su vjerno preneseni u tekstu. On je sve lijepo složio i tekst prelomio.

    Onaj doktorov vic je uokvirio. Na prvoj stranici su i opšti podaci  o ženama i dobi . Na trećoj strani uokvirena je i  redakcijska zahvala svim dobrim ljudima koji nisu  bili spriječi nacionalnom uskogrudnošću da se spriječi da se do istine dođe. Nadalje se redakcija zahvaljuje brojnim donatorima koji finansiraju ovaj broj koji ide na sve kontinente. Posebna zahvalnost pripada firmi Benettton u Trevisu koja je ustupila slike beba. Redakcija želi da čitaoci gledaju ovu  lijepu i lijepo obučenu djecu, da se vesele njihovim nestašlucima, a možda i velikim djelima ne primjećujući i ne zagledavajući koje su boje kože i kako su došli na svijet.

 U nedjelju stižu  novine, kao i do sada autobusom.

   Ispružila se na krevet. Duboko je disala, trebaće joj snage za ovo šta sada slijedi. Bio joj je slobodan vikend.

Otišla je u tu subotu u Migros. Stajala je na odjelu papirnice.  Koje boje koverte da uzme? Bijele ili žute? Šta će više privući pažnju? Odlučila se ipak za žute  i kad je sve pokupila sa police, ode do trgovca i zamoli ga za još. Gleda trgovac u nju, kaže da nema takve boje više ni u skladištu. Kupuje one  sve što ih stavi u kolica i odlučuje da ode do Coopa, idućeg trgovinskog lanca. Tu nalazi istu boju i kupuje nekoliko pakovanja. Kad je došla kući,  otvarala je svako pakovanje oštrim nožem. I kad je sav onaj celofan smaknula, uze tanki crni flomaster i počne da ispisuje adrese.  Uspoređivala ih sa liste koju je prethodni dan pripremila. Radila je puna četiri sata. Još da novine stignu sutra, da ih ubaci  u kovertu i pravac pošta. A to će u ponedjeljak, poslije odrađene prve smjene. Imala je vremena da i Zorana pozove. Da ga zamoli, da joj dopremi novine do njenog stana. Novine su teške, ne bi ona to teglila po vozu i vagonima. Kad je čuo njenu želju, samo je upitao koliko komada?

     – Dvije stotine.

     – Pa šta će ti toliko?

     – Trebaju mi za naše neprijatelje.

     – Zar ih samo toliko imamo?

     – Imamo.

     Začuo se smijeh čovjeka koji je sebe upregao  samo da stignu novine i sve te novosti iz zemlje Jugoslavije koja još uvijek grca  u sankcijama svjetskih moćnika. Molio je on Bosu da piše novinama proteste ili pisma redakcijama da se prestane sa tim jednostranim izvještajima, gdje sve zločine prave Srbi. Ni jedna srpska žrtva da se pojavi u ovdašnjim medijima. A puca se na obje strane, niču logori zarobljenika. Onda ide i ta ratna propaganda. Slikaju ratni reporteri odrubljenu srpsku glavu i dva muslimanska vojnika,a ispod slike piše tekst kako je to glava jednog Muslimana. I smeta mu što su svi stali u zaštitu tog muslimanskog svijeta. Bježe ljudi od rata i nevolja, straha i gladi, svuda dobivaju azil. U cijelog Evropi. A ti Krajišnici koji su tu istu Evropu preko Beča branili baš da taj islam ne dođe do njih, oni svuda dobivaju odbijenice. Jedino ih zemlja Kanada prima i preko garantnih pisama rođaka i komšija.

    U nedjelju oko šest sati je stigao do Kate i njenog stana.

    – Šta je to? Ti plivaš u kovertama!

    – Ćuti. Čuće se.

    – Hoćeš li poslati kojoj redakciji crnčiće?

    – Da, i pljuvačima koji još uvijek imaju tolike sline da pljuju . I prijateljima.

    – Ko ti je tu prijatelj?

    – Evo, na primjer Neue  Zürcher Zeitung.

    – Oni pišu isto protiv srpskog naroda.

    – Ne, u zabludi si. Oni pišu objektivno.

    – Šta je po tebi objektivno? Da čujem.

    – Oni pišu o sve tri zaraćene strane u Bosni. Donose i aktuelne vijesti sa fronta.

    – Ne možeš me u to ubjediti. Zašto o Hrvatskoj pišu o četnicima? Kakvi četnici na Baniji, Kordunu, Gornjoj Lici? Četnici su moji bili oko Knina i dobro da ih ima. Dok je srpskih četnika u Krajini, živjeće i naša Krajina. Oni brane kućni prag i čeljad u kući. Neće biti više  izgorjelih crkava i  u njima preklanih Srba. Zašto te tvoje kolege nikad ne napišu koliko nas je poklano u II svjetskom ratu od ustaša? Zašto nikad nisu napisali da je taj Tuđman išao, kao Titov general, po inostranstvu i skupljao od emigracije, ustaša, novac za svoj HDZ, koji je sa predznakom isto ustaški? Mene boli podatak da su ustaše samo u Gornjokarlovačkoj eparhiji za vrijeme rata zaklali 64 pravoslavnih sveštenika. Ubili su 544 sveštenika, a 240. ooo Srba je u Hrvatskoj pokršteno. Sada imamo Hrvate i  Miloševiće, Petroviće, Pavloviće, Jovanoviće. Kad rat završi, neće više biti ni jednog Srbina u Hrvatskoj. Nešto će pobjeći, nešto će Hrvati poklati, a ostalo će pokrstiti. Onda će svjetska diplomatija pljeskati tom istom Tuđmanu što je uspio očistiti taj za njega " remetilački faktor". I tako će Hrvatska ući u savez evropskih zemalja, a možda i u NATO. Daj ti meni dogovori susret sa nekim od tih svojih kolega, da ga ja kroz jedan intervju upoznam sa istinom našeg pokolja  u NDH. Da ga pitam, kako to nigdje u svijetu zabilježeno nije da su imali dječje logore? A mi imamo, i Sisak, i Jastrebarsko. Imamo mi i Jadovno i Prebilovce. Dječja kost do kosti. A i to Međugorje! Tamo se djeci nekih alkoholičara ukazala gospa u noći kako svjetluca u svojoj bijeloj haljinici. A to svjetluca fosfor iz dječjih kostiju koje su ustaše preklale  iz samo jednog razloga: bila su pravoslavne vjere.

   – Dobro Zoki. Potrudiću se da priupitam nekog kolegu da li bi htio doći čuti te i objaviti taj intervju.

  – Dobro si to rekla, čuti i objaviti. Nemoj mi poslati nekoga kome će glavni urednik zgužvati papir i reći: to ne objavljujemo.

   – Zapričali smo se. Hoćeš li da zajedno večeramo?

   – Šta nudiš?

   – Buđole, sremske , kulen kobase.

   – Ja mislio neki kavijar ruski, a to što mi nudiš, to imam  i kod kuće. Odoh, čeka me moja Seka da zajedno večeramo.

GLAVA XXVI

    Odradila je Kata veliki posao preko vikenda. Smijala se sama sebi  još u subotu, tog 1.maja, kao praznika rada.  Ispisivala je koverte do kasno u noć, pa je sutradan, u nedjelju nastavila započeti  posao. Nije htjela Zoranu reći šta namjerava. Bojala se  nerazumijevanja.

   Zato je u taj majski prvi ponedjeljak već u pet popodne bila u pošti. Stala je pristojno u red i kad je došla tik do šaltera, upitala je :

    – Pogledajte šta imam! Sve šaljem u New York. Hoćete li mi vi sve to sami obavljati?

   – A ne. Stanite ovdje između naša dva šaltera pa pružajte koverte i kolegici i  meni. 

   Išlo je to nekih pola sata svojim tokom, a onda jedna nepoznata žena se progura između reda ljudi i priđe šalteru.

   – Šta vi mislite dokle ću ja čekati?

   – Gospođo , radimo.

   – Šta radite! Ova ukrala kolica iz trgovine, zovite policiju!

   – Gospođo, ja sam kupila koverte u Migrosu i uzela kolica da bih sve te koverte mogla donijeti do šaltera.

    – Vi ste kradljivica! Idem po policiju!

  Nije prošlo ni deset minuta, kad  je za rukav neko povuče. Vidi Kata policajca i onu njegovu etiketu,  gradske policije.

   – Nisam ukrala kolica, samo sam ih posudila da ove koverte, što sam kod njih kupilla, ovako dopremim do pošte.

   – Jeste li  ih pitali?

   – Jesam, kasirku. Rekla mi je da mogu,ali da ih vratim.

   – Dobro, uradite onda tako.

I odoše. Nije prošlo ni petnaestak minuta, kad se začu graja. Ljudi stoje u kolonama, negoduju glasno. Iz koje je ona firme i šta šalje. Sve to sporo ide, gomila koverata se ne smanjuje , misli revoltirana masa. Jedni traže da Kata stane u stranu  i da sačeka dok ovi drugi prođu, a drugi povišenim glasom predlažu da ona zakaže termin .

   Ove dvije službenice se naginju kroz šalter i pokušavaju smiriti nezadovoljnike.

   – Ova žena je sa nama dogovorila termin da to bude sada i molim vas da se strpite, vidite da radimo.

   – Ako nas ne primite sada , za minut, odosmo mi na policiju!,– rekoše dvije postarije gospođe.

   I stvarno, pojaviše se opet ona dva policajca.

   – Šta imate u tim kovertama?

   – Imam novine.

   – I kome i kuda to šaljete?

   – Šaljem ambasadama zemalja UN u  Ameriku.

   – Sve to?

   – Da sve.

   – Znate li vi koliko će to koštati?

   – Znam, ja sam mjesecima radila noćnu smjenu kako bih imala za poštarinu.

   – I šta piše u tim novinama  jako važno što treba ju diplomate čitati?

    – Audiatur et altera pars.

    – Šta vam je to? Kakvo je značenje?

    – Istiniti događaji koji su se ovdje dešavali.

    – Dajte nam jedan primjerak,– i bez odobrenja, nagnu se policijac i izvadi jednu žutu kovertu. Kata uspije pročitati da je napisano United Kingdom.

 Otvoriše koverat i kad ugledaše novine, narediše da se slanje stopira. Službenice negoduju, moraju zatvoriti kasu, prave im probleme. U pošti muk. Svi gledaju podozrivo u Katu. Neki izlaze  i odlaze. Već je prošlo šest sati. Samo još pola sata i pošta se zatvara. I tako, u čekanju dođe i to vrijeme zatvaranja. Policije negdje.

   – Hoćete li da sutra nastavimo?

   – Ne mogu ja sutra. Molim vas, da produžite svoje radno vrijeme. I da nastavite raditi.

   – Zašto je policija odnijela novine?Šta to unutra piše?

   – Piše na četiri jezika  istina kako su one žene rodile crne bebe po Švajcarskoj.

   – A to piše? Da li ono iz Triemlija?

   – Da. I drugi slučajevi koje sam ja otkrila.

   – Jeste li vi novinar?

   – Jesam.

   – E, sada je dosta! Neka policija čita, a mi nastavljamo, kolegice!

   Oko sedam sati lupa policija na zatvorena vrata. Kolegica pokazuje na sat. Oni šetaju , pa opet kucaju.  Službenice ostaju pri svojem stavu. Sve do osam sati, kad bi ispisana i zadnja carinska deklaracija i naljepljena na kovertu. Izađe ona mlađa, priđe vratima i otvori ih policiji. Stoje sa strane sa primjerkom novina.

   – I ove uzmite za Britansko Kraljevstvo,– rekoše u glas.

   – Znači 156 koverata, zbirno iznosi 3.642 franka.

   – Koliko?– zinu u čudu policajac.

   – Slovima gospodine, tri hiljade šest stotina i četrdeset dva franka.

   – Gdje ste vi našli tolike adrese?

   – Ja sam pravnik i znam organizacicju UN.  Šaljem istinu zemljama članicama Savjeta Bezbjednosti, stalnim i nestalnim. I drugim zemljama koje odlučuju o ratu na Balkanu. I ne šaljem Poljacima. I znam zašto ne.

   – Možemo li mi saznati razlog?

   – Odnijeli ste mi novine, pročitali ste i znate o čemu se radi.

   – Dajte i nama jedan primjerak.

   – Sutra ću vam ih donijeti.

   Stoje njih dvojica i gledaju u Katu. Ona u ruci drži one ljubičaste novčanice od hiljadu franaka. I pruži ih.

   – Nikada do sada nismo imali toliku poštarinu kod jedne stranke u jednom danu.

    Kata gurnu prazna kolica kroz automatska vrata pošte i krenu ka Migrosu. Gurnula je kolica u red ostalih i okrenu se oko sebe i vidje siluetu onih dvaju policajaca.

    Noć je provela radeći.  Gomila novina po trosjedu, ona ih lista i traži svuda impresum. Tu nalazi i adresu i ime glavnog i odgovornog urednika. Ostalo je još par komada, to će ići prijateljima, Od Bose i Dragana  i svih ostalih pomagača. Legla je opuštena i srećna. Odjednom skoči: pa nije poslala nikome u Bern, u njihovu Saveznu Vladu. Moraju i oni znati šta se sve dešavalo u ovoj njihovoj pitomoj zemlji. Opet prelistava njihove novine. Kome da pošalje, ko će se od njih pozabaviti tim slučajevima. I onda nađe ime Ruth Dreifuss. Ministarka unutrašnjih poslova.  Ako krenu od Irme Tobler, znači ne mogu se oni izgovoriti da nisu nadležni. A ona se pojavila u St.Gallenu, baš gdje je i dotična ministarka rođena.

   Sutra ujutro je opet otišla do pošte, predala koverte i krenula ka policiji.

   – I zašto nećete da ostavite ovdje kod nas novine, mi smo prijemno?

   – Ne, hoću da vidim kantonalne policajce.

   – Ali gospođo draga, mi smo sinoć  pročitali te tekstove.

   – I ?

   – Nasmijali smo se. I tekstu i ilustracijama.

   – Meni tu ništa nema smješnoga. Znate li koliko je Srba iz Bosne dobilo otkaze zbog tih demonstacija žena?

   – Neka se žale.

   – Kome da se žale?  Dobiti momentalni otkaz  samo zato  što ti u ausvajsu piše da dolaziš iz Bosne i Hercegovine i što u kadrovskoj službi piše da si pravoslavac.

   – Nismo mi nadležni za radne odnose.

   – A za seksualne odnose jeste?

   – Tu nema krivičnog djela.

   – Nema? Zapamtite ime Irme Tobler, djevojke koja je u šoku. Ko je nju proglasio i trudnicom i rodiljom? A gdje su ove vaše aktivistice iz Pro Senectute? Kada će one pred lice pravde?

   – Pa i one su zloupotrebljene. Te su žene iz Bosne lažljivice.

   – I?

   – Slušajte vi, mi smo ovdje da mi postavljamo pitanja. A ne vi!

   – Stvarno? Biće lijepo ako vam se još raspišem. Da me niste htjeli primiti. A novine sam poslala i gospođi Dreifuss.

   – Sačekajte, doći će kolega po vas.

   – Kolega ili gospođa Ruth?

   – Da li je vama neko do sada rekao da ste drska?

   – Ne, niko. Samo da znate ja sam jako ljuta na nepravdu.

   – Odakle ste vi?

   – Ja iz Hrvatske.

   – Čiji ste državljanin?

   – Hrvatski, imam njihov pasoš.

   – Vi ste onda opasan ljevičar!

   – Hvala, pogodili ste. Još samo da mi platite put za London, željna sam vožnje lijevom stranom ceste.

   – Vi mene čekate?– prekide je muški glas. Ona se okrenu  i  ugleda niskog policajca plavih brčića  iznad gornje usne.

   – Hvala vam što ste me primili. Tražile su sinoć vaše kolege ove naše ratne novine pa sam ih vama donijela.

   – Ima li tu kakve povezanosti sa onom bebom  u Triemliju?

   – Ima, ovdje su još četiri slučaja.

   – Znači epidemija. Čuo sam jutros na raportu da ste sinoć napravili gužvu u pošti. Zašto niste poslali novine Poljacima?

   – Zato što je onaj pljuvač Poljak.

   – Pa ,baš zato, trebali ste.

   – Ne, gospodin Tadeusz ne smije znati argumente  koje ću ja dostaviti drugim zemljam članicama UN–a.

   – Moram vam biti iskren. Čitajući njegove izjave da je trideset hiljada Muslimanki silovano, razmišljam ja o srpskoj vojsci  i o toj diviziji vojnika koji imaju samo jedan zadatak, da skoče na ženu protivnika .Ja ću pažljivo da isčitam sve te činjenice i onda ćemo to proslijediti kolegama u St.Gallen. Oni su nadležni, to smo već dogovorili. Vama hvala na saradnji.

GLAVA XXVII

      Čita Kata udućih dana sve novine, pregledava na kiosku svaku stranicu i traži bar neku vijest o ratu  u Bosni. Zašutjeli svi. Ni slova nigdje. Nema više ni silovanja.  Od gospođe Dreifuss stigla zahvalnica za novine. Piše ministarka da joj se zahvaljuje za događaje koji su eto zakucali i na njihova vrata.

     Broji Kata dane i  zamišlja  reakcije diplomata u svjetskim ambasadama. Nije novine poslala nikome  od zemalja iz bivše države Jugoslavije.  Neka i oni budu zatečeni istinom i nepobitnim činjenicama o tom ratnom zločinu i  ratnoj propagandi.

   Oko deset sati dvanaestog maja dolazi joj u susret u hodniku zamjenica glavne sestre klinike gospođa Johanna sa dva muškarca iz bolničkog obezbjeđenja.

   Pruža joj papir i olovku. Čita Kata slova i odmahuje glavom.

    – Ovdje vladaju zakoni medicine, a ne politike. Zato smo odlučili da vam dademo momentalni otkaz. Potpišite ga, jedan primjerak zadržite za sebe. Vi momci je odvedite do garderobe, da se presvuče i uzme svoje stvari. Meni ćete predati ključ. Ovdje piše sestro da vam se ubuduće zabranjuje svaki pristup ili ulaz  u kliniku.

Hvala vam za sav do sada rad. I srećno dalje u životu.

    – Ko mi ovo smjesti?,– bi prva rečenica nakon što se pribrala od šoka.

   – Baš ko grom iz vedrog neba,– reče uzbuđeno Bosa.

Odmori se par dana. Hoćeš li ići na biro za zapošljavanje  ili da zovem Slavka da ti nađe neko drugo radno mjesto?

   – Ma kakav biro. Tražiću negdje posao trajne noćne sestre. Da ne gledam više sve te face i dvoličnost.

   – Ipak ću ja Slavka zvati. Nemoj odbijati pomoć. Doći ću ti večeras u posjetu.

   – Neko je progovorio, neko je Smilju i Katu povezao da je to ista osoba. Ali ko? Možda i policija?

   Uznemirena je jako, pitanje za pitanjem, a nema odgovora. Proviri kroz prozor i vidi lijep sunčani majski dan. Ide ona prošetati uz Aaru, da gleda njene talase, da obiđe onaj maleni slap, da je šum vode umiri. A puls na vratu udara li udara.  Prošla je mimo protestantsku crkvu odakle puca pogled na tu alpsku rijeku  koja je više mutna nego bistra od silnih kiša i zimi otapanja snijega. Krivuda od Berna do Koblenza gdje je u svoj tok prima  ta Rajna koju mnogi nazivaju krivim imenom, da je to njemačka rijeka. A ona podivlja od svojeg izvorišta  u kantonu Graubündenu sve do Bodenskog jezera u kojeg uvire i na kraju izvire i teče do Basela odakle postaje i plovna.

     Da, da, istina je teška, a posebno objektivnost. Nikoga nisu štedjeli. Ne kaje se što je bila u zaštiti žena i te nerođene djece. Odjednom navali i bijes. Dokle će ti muški da iskorištaju žene? Ni jedna žena ne započinje rat. Da je po njima, nikad rata ne bi ni bilo. Bilo bi dogovara u svakom konfliktu. Svuda majke rađaju sinove i ni jedna nikada svoga sina nije gurnula u ratne sukobe. Majka je ta koja ga rađa, ne da drugima da mu oduzmu život. Onaj mladenački kada se od dječaka preobrazuje u mladića, kada niču prve dlačice po licu i kada ga gleda dok ih žiletom uklanja. I na stasala leđa kače  oružje da ubija. Za ciljeve političara i njihovog životinjskog nagona, da porobe zemlje i dobiju robove.

    Dok je glasno razmišljala, stigla je i na taj široki most. Pored ceste je širok nogostup.  Danas je ona jedini pješak. U jednom trenutku  vidi dvije žene koje su svoju šetnju pretvorile u kas. Trče njoj u  susret. Kata se nasloni na ogradu mosta da žene prođu. Jedna izvuče metalnu šipku, a druga je uhvati za  leđa i oboriše je na cestu. Kata u svojoj nemoći udara nogama i rukama hvata šipku. Vuče žena njenu lijevu nogu, a druga uhvati priliku i udari je po potiljku, sa leđa. Pogleda Kata u cestu i vidi čovjeka kako izlazi iz kamiona u šarenoj košulji  i njegove kocke joj zamračiše joj pogled. Utonu u provaliju.

   Kad je otvorila oči, oko nje svi u bijelom. Jedan nešto pita, a njegove riječi dolaze uz snažno dobovanje. Odjednom ispred sebe vidi komad bijelog papira i naredbu da napiše svoje ime. Drhtavom rukom ispisa samo K.M. i opet nekud odletje. Leti nekim plavetnilom neba, a tu dva bijela anđela, raširili svoja krila i prekrili joj usta. Ona ne može disati, hvata vazduh, a oni pritišću.

    A onda osjeti nečiju ruku na čelu, pa na licu, nešto mokro joj na usnama.  I odlepša dalje iznad granja, iznad krošnji lipa koje se upravo rascvjetale. Čuje i glas da otvori oči.

   – Da li nas vidiš?

   – Vidim, ali duplo.

   – Znaš li gdje si?

   – Negdje u mesnici. Svi imate bijele mantile.

   – Kato, ti si u ambulanti svojeg kućnog doktora. Povraća li ti se ?

   – Ne.

   – Sjeti se gdje si bila. Ispričaj nam događaj.

   – Šetala sam uz Aaru, napale me dvije Švajcarkinje i jedan muškarac iz kamiona.

   – Otkud znaš da su bile Švajcarkinje?

   – Po komandama, udarale su me metalnom šipkom.

   – Da li s ovom?

Kata se pridignu, lijevom rukom se podboči, a desnom poče da pipa potiljak. Bol je bila jaka tako da je stisnula zube i napravila bolnu grimasu lica.

  – Da, s njom.

  – Onaj čovjek iz kamiona te spasio. Oteo je šipku i njome njih dvije tukao dok mu nisu uspjele pobjeći. Pozvao je hitnu i policiju. Oni su odmah znali da si to ti.

   Kata sjede na ležaj i usmjeri pogled. Ona dva policajca iz pošte sjede za stolom i pišu zapisnik. Doktor diktira, a Kata razaznaje riječi da ima ranu na glavi koju je upravo sašio. Osjeti ona te šavove koji kožu zatežu.

   – Boli li te glava?

   – Samo ovdje ,– i pokazuje na potiljak.

   – Još jednom te pitam, da li ti se povraća?

   – Ne doktore.

   – Onda je vozite kući. Treba da miruješ bar iduća tri dana. Ako ti se javi mučnina i povraćanje, zovi me. I na moj mobilni, evo ti vizit karta.

   Policajac je uhvati pod pazuh i izvede iz ordinacije. Kad je ušla u njihov auto, nasmija se  i reče kako su sada uhvatili najvećeg kriminalca koji je isplivao iz afere o crnčićima.  Dopratili su je do stana, otključali vrata i naredili da legne. 

   Zaspala je čim su izišli. Spavala je i  u sumrak. Kad je otvorila oči, vidi da na krevetu pored nje sjedi Bosa i doktor Bukvić.

   – Sve znamo, čekali smo pred vratima da neko naiđe i da nam ih otvori. Bilo nam je čudno zašto nam ne otvaraš. Zvonili smo ti na vratima, a kako nisi ustajala, mi smo pritisli kvaku i vrata se otvoriše. Ovdje sve miriši na medicinu. Slavko se nad tebe nagnuo i vidio gazu na glavu. Ostavili smo te i otišli na policiju. Rekla sam im za otkaz. Iznenađeni su ostali. Bila sam bijesna kad su pričali šta se i u pošti desilo. Oni sumnjaju da su te one žene iz pošte napale. Ja sam užasnuta. Rekla sam im da su to uradile one iste koje su vodale Muslimanke. Pa su bijesne i tebe su pratile. Hoćeš čaj da ti skuvamo? Vidim da na peći nemaš ništa. Gladna si.

    – Može, ali samo kamilicu molim vas.

    – Kato, dušo naša. Ja sam već zvao okolo da dobiješ radno mjesto. U Zürcher Oberlandu je rehabilitaciona klinika, oni trebaju stalnu noćnu sestru, ali na samo šest mjeseci. Na određeno vrijeme. Imaju četiri sprata i imaš pomoćnu sestru. Klinika je dugačka,  Ima se šta hodati. Imaju i trotinet, rekla mi je glavna. Ako ti bude bolje, pozovi je sutra. Ja ću doći po tebe. U brdima je. Imaš i bus do gore. Imaju i apartman za tebe.

    – Šta ću s ovim? I stanarinom, uzeće mi depo.

    – Naći ćemo lager za pola godine. Ja ću zvati vlasnika tvojeg stana i pokušati dogovoriti otkaz. Da li pristaješ da platiš bar mjesec dana stanarinu? Savjetovao bih ti da odeš sutra u Migros i na njihovu oglasnu tablu okačiš da hitno iznajmljuješ  stan. Ovo je centar grada. Ima ovih mladih što rade u Badenu  i  Baselu i putuju. Možda bi uzeli nešto i namještaja. Idemo mi . Ti popij čaj i lezi. Sutra ćemo ti nekoga poslati. Nemoj zaboraviti nazvati kliniku. I ako nešto dogovoriš, javi nam.

    Pije Kata čaj gutljaj po gutljaj i  kad osjeti mučninu, skoči ko vidra do wc-a i sve povrati. Dugo je čučala držeći se za rubove školjke. Kad je osjetila olakšanje, pridignu se i opet joj se zavrti u glavi. Legla je i kroz glavu joj prođe dijagnoza: potres mozga. Zato ju je doktor ispitivao da li ima  karakteristične simptome. U neko gluvo doba noći opet je ustala. Nesnosni bolovi u glavi.

Uzela je paracetamol tabletu i opet utonula u san. Spavala je do deset sati. Kad je otvorila oči, spozna svu životnu nepriliku u kojoj se nalazi. Bol u zatiljku je vrati u stvarnost. Gdje si? Šta si krivo učinila? Da li ti je sve to trebalo? Koga braniš svojim pisanjem? Hoće li se ikada saznati istina? I ko će ti za deset godina reći hvala? Prođe joj i slika pred očima jedne Enise. Ipak je učinila dobro djelo. I sama pomisao šta bi bilo da je otišla ocu i majci u Bosnu? Poniženju nikad kraja. A taj njen malecki, on bi bio beleg i krivac za sve ratne strahote. Možda bi ga i ubili, on je svjedok događaja koje svi žele  zaboraviti. I s tim događajem iskriviti i tokove istorije na tom ratnom području.

    Složila je mukom one svoje diplome, ubacila ih u faks i pritisla dugme. I taj CV gdje piše koje škole ima. Možda se uplaše baš tih diploma pa će dobiti odgovor odmah popodne da je za njih prekvalifikovana.

   Umjesto odgovora zazvonio je u tri sata telefon. Nevoljno je dignula slušalica i tiho progovorila ono halo.

    – Ovdje sestra Rita. Jako mi se dopao vaš CV. Bila bi nam čast da baš vi budete član našeg kolektiva.

    –  Kad vam trebam?

    –  Kad možete?

    – Mogu  za pet dana.

    – Odlično, baš imam problem sa planom. Posla ima, a osoblja nemamo. Koliku plaću želite?

    – Stavite vi mene kolegice u moj platni razred prema vašoj procjeni. I dajte mi apartman.

    – Kako ste vi jednostavna osoba. Vidim i da ste fleksibilni, a mi to znamo cijeniti.

Nastaviće se ...

Prečica do romana Milke Kajganić klikom na sliku!

PODELITE OVAJ TEKST NA: