detalj slike: KRK Art dizajn

Deveti deo možete pročitati OVDE.

Roman Mali UNPROFORac književnice Milke Kajganić iz Ciriha, Švajcarska, donosimo u nastavcima, svakog četvrtka. 

Inspirisan istinitim događajima za vrijeme rata u Krajini i Bosni od 1992.godine i demonstracijama žena po Švajcarskoj

 MALI UNPROFORAC

GLAVA XXVIII

     Idući dani su proletjela u spavanju. Dignula se tek treći dan. Otišla do Migrosa i napisala oglas za stan. Zvala je i vlasnika stana. Gospođa se složila sa rješenjem, ako se neko javi, da od prvog u mjesecu ga preuzme. Ako ne bude nekih kvarova u stanu, vratiće joj depo. Uzela je malenu putnu torbu i požurila na željezničku stanicu. Tek kad je sjela u Waldu u poštanski žuti bus, odagnala je sve one turobne misli. Glavna sestra Rita se obradovala čim se na vratima pojavila.

    – Idemo u biro, da potpišete ugovor o radu i da nam predate ausvajs.  Pratite me, idem vam pokazati apartman, samo me slijedite.

    Kata se iznenadila, kao da je ušla u hotelsku sobu sa sedam zvjezdica. Nov namještaj ukusno uguran u sobu  sa terasom i pogledom na Ciriško jezero. Tu je i kuhinja i sav pribor za jelo. U malom frižideru hladni sokovi, maleno pakovanje crnog čuvenog valiskog vina i jedna mala bočica  kisele vode. U ormaru čista posteljina, peškiri za kupanje i bijeli frotirani mantil. Krevet ukrašen posteljinom nježne vodozelenkaste boje. U tom skladu su i zavjese koje su razvučene preko cijelih balkonskih vrata. Skoro joj je zastao dah  kad je ušla u kupatilo. Keramičke pločice u zelenoj boji  orhideje cvijeta koja samo što nije procvjetala. I kada i školjka i umivaonik u istoj nijansi. Doima se kao da si ušao u bašču rascvjetalog zelenila.

    Požurila je u vešeraj i dobi dvodjelnu uniformu. Onda je sestra Rita provede kroz svaki sprat klinike  i pokaza joj sestrinski ured na četvrtom spratu gdje će joj biti glavnina posla. Kad su ušle u kuhinju, Kata se iznenadi. Tu u bijelim maramama na glavama,  prepozna dvije žene sa kojima je bila na humanitarnoj zabavi  za prikupljanje novčanih priloga za banjalučku bolnicu.  Kad su uvedene sankcije Jugoslaviji, Banja Luka se zavila u crno. Iz Beograda nije mogao stići kiseonik za odjel nedonoščadi tako da  je preminulo dvanaest beba. Da se to više nikada ne pojavi, Klub Zavičaj je organizovao to veče, sakupili novac i odnijeli ga direktno i predali upravitelju bolnice na Paprikovcu.

    – Sestra Rita, ovo je naša novinarka,– požuriše reći u glas.

    – Ona je ovdje stalna noćna sestra, a ne novinar.

   Gleda Kata u te dvije žene i ne skreće pogled.

    – Zar se vi bavite i novinarstvom?– upita je Rita.

    – Kao hobby, da. Smeta li to?

    –  Ne, imate dovoljno slobodnog vremena pa ga koristite kao i do sada. Ja vam neću praviti problem. Dobićete  kao pomoćnicu Domenicu, našu Talijanku. Ona zna njemački, tako da ćete imati ugodno društvo.

    Prva noć vedra, osvjetljena obala Ciriškog jezera koja se stidljivo uvlači u naselja koja su kao čipkom nanizana. Puca pogled na nekih dvadesetak kilometara. A iznad jezera  Alpe sa svojim glečerima i tom čudesnom mjesečevom svjetlosti. Doima se da su tu, da nema  razdaljine i tih nedostižnih kosih vrhova.

    – Rekla mi je sestra Rita, da ste studirali pravo. Znate, moj je muž isto pravnik, pa će se obradovati kad mu kažem da konačno radim sa intelektualkom.

     Sve je Kata očekivala, ali ova danas dva prozivanja je zbuniše.

    – Ostavi to, to je moj hobby, a ja sam ovdje sestra.

   – Zašto to sakrivate? Uprava voli da ima obrazovane sestre, a vi ste jedna od tih. Neće  vam oni praviti probleme.

   – Hajdemo mi u obilazak, trebamo otvoriti svaka vrata, zapamtiti raport za osamdeset pacijenata.

   – Da  vam kažem, ja idem na svako zvono, a vi se bavite samo infuzijama i lijekovima. I temperaturnim listama. Imamo ovdje trotinete, tako se nećete umoriti hodajući po tim našim dugačkim hodnicima.

   – Ne mogu ja na trotinet, a u ruci mi tacna sa lijekovima. Navikla sam na hodanje, budi bez brige.

   Idući od sobe do sobe, naiđe i na bolesnicu sa infuzijom  i antibiotikom. Imala je slušalice u ušima.

  – Kako ste?

  – Još me boli ovaj operisani kuk, ali slušam muziku pa po malo dremuckam.

  – Koja vas to muzika uspavljuje?

  – Moja, iz mojeg zavičaja. Evo pogledajte.

  – Pa to je Baja Mali Knindža,– ote joj se na srpskom.

  – Ja sam sa Cetinja, imamo sličan mentalitet. Volim ga. Hoćete li poslušati?

  – Ne mogu sada. Ako mi dadete slušalice i kazetu, mogu ga poslušati između dva i tri sata. U to vrijeme svi pacijenti spavaju dubokim snom.

  Zvono za zvonom, trka cijelu noć. Pa kad u isto vrijeme se pojave i po tri sobe, ne znaš zašto zvone, pa odredi prioritete u koju ćeš prvo ući i šta te tamo čeka. Nesanica svuda. Kata uzima baldrijan kapi i dijeli ih kao da je na pijaci. Čudi se ljekarima, kako oni ovdje ne prepisuju večernju terapiju. Iz dosadašnjeg iskustva zaključi da su ovdje doktori asistenti koji ne znaju da se svakom pacijentu daje terapija prema njegovoj dijagnozi da noć prespava i da mu se organizam u noći i snu oporavlja.

Zato je jedva dočekala jutro da u raportu naglasi kolegicama da moraju razgovarati sa ljekarima i o ovoj temi. Pažljivo su je saslušale  ne protiveći se njenom prijedlogu. Da je pravilno postupila osjetila je slijedeću noć. Svaki pacijent je dobio tabletu za spavanje koju je popodnevna smjena podijelila. Noć je promicala  bez trke i panike.

U jednom trenutku zazovni i soba dvijestotine dva.

   – Sestro, ja bih sada spavala. Hoćete li ovu kazetu, da odslušate kako Mali Knindža pjeva?

   – Dajte mi ako može do večeras, nemam ovdje ni jedne minute vremena. Odslušaću kod kuće.

  Gleda Kata u tu kršnu Crnogorku koja će je obradovati kada se u tri sata popodne pojavila pred vratima njenog apartmana sa štakama u rukama.

   – Ja se izvinjavam, ali evo Jovanke i mene. Moramo u šetnju, hajde nam se pridruži.

   – Ne zamjeri što smo ovako slobodne, ja sam preboljela moždani udar. Ostavio mi posljedice na ovoj desnoj strani. Reci mi,  molim te, da mi ne tajiš, hoće li se ovaj kraj moje usne kada popraviti?

   – Hoće Jovanka, hoće, ali je proces dug. Moraš na ergoterapiju, da vježbaš  uporno svaki dan. I ne zaboravi i cijelu desnu stranu.

   – Idemo ovuda kroz šumicu, kroz ove označene stazice, da ne zalutamo. Sestro, viđe li ti one laži? Laž, neistina, nepravda i nasilje u mržnji prema našem pravoslavnom narodu? Negiranje istine, pravde i ljubavi. Nema laži bez istine, ali istine ima bez laži,– započe drugu temu Darinka.

– Došle jedno veče te bule u naš restoran u Meilen gdje radim. Tu dočekuju trajekt koji vozi preko Ciriškog jezera od Horgena na ovu drugu stranu . Čekaju one neke novinare, kažu da imaju demanti na ono što je Blick objavio. Pita ih šef šta će piti, a one odgovaraju na engleskom, da sačekaju . Prošao sat vremena, a od novinara ni pojma.  One i dalje sjede, puše i trpaju opuške u pepeljare na stolu. Ja priđem šefici i rekoh joj, šta su lagale ove žene. Onda uđem u garderobu i donesem kninske novine. Sjedi šefica i čita, čita tekst na njemačkom jeziku. Pozva ona i šefa. I njega zatičem kako čita.  Odjednom se njih dvoje pogledaše. On uze partfiš, odvrknu onaj dio za pranje, pa izađe onom batinom među njih. Udarilo mu crvenilo u lice.

   – Raus, raus!,– viče ona, a šef joj dade onaj štap. Udara ona njih po leđima, trči za njima, a šef uhvatio polomljenu drvenu stolicu pa je baca za njima. Kad i posljednja otrča do luke, njih dvoje se vratiše.

   – Darinka, ako dođe još koja ili njihovi tutori, molim te, da ne čekaš dugo! Udri po njima i zovi mene da ti ja pritrčim u pomoć.

    Tako meni šef govori, a mene uhvati neka trepeljivost prema tim mojim gazdama. Hoćeš li sestro da ti dadem večeras te novine?

   – Ne treba, hvala. Znam napamet šta tamo piše.

   – A čitala si?

   – Daro moja, i čitala, i pisala. I nastradala zbog njih.

Tu zastadoše dok su čule Katinu ispovijed.

    – Slušaj, u Usteru ima lager za dvije stotine franaka mjesečno. Znam ljude koji ga drže. Hoćeš da ti dogovorim najam? Kud ćeš duplo plaćati!

    I umjesto da produže šetnju, okrenuše se nazad.

   Kata je uzela kazetu i sjela  u kafeteriju i sluša Baju kako pjeva:

             " Morem plovi jedna mala barka

               A u barci kralja Petra majka".

   Na oči joj dođoše slike njene majke koja sigurno izviruje na put u očekivanju da im ona dođe. Otkako je rat započeo, ona im ne dođe. Neće da ide na put oko svijeta, tako je nazivala i drugima put do Krajine. Koliko kilometara mora prijeći da bi sitgla na odredište. Preći treba  Bavarsku, pa Austriju, Mađarsku, kroz Srbiju i Bosnu i doći do rijeke Une. I nju pregaziti i ući u Krajinu. Preko dvije hiljade kilometara u jednom pravcu. A ona bi željela kraćim putem. Dokopati se Zagreba pa sa vojnicima u plavim kapicama preći tu zamišljenu crtu razdvajanja i ući u njen Kordun gore kod Karlovca. Pisala je ona njima, razgovarala, molila. Jedino su Kolumbijci imali sluha. Slala je Victoru i Gabrielu novce. Oni su odlazili i do njenih. Donosili i kafu i banane. I prašak za pranje rublja. Brižna majka ih je dočekivala sa žličnjacima i kiselim mlijekom. Onda su se komšije skupljale. Svakome je nešto nedostajalo. Oni su, na odlično naučenim srpskim jezikom, ispunjavali svaku molbu. Za dva dana stizala je naručena roba. Iz svojeg onog vozila sa oznakom UN vadili su  i tjesteninu, paštete, ribe u konzervama, šećer, sol, kafu i cigarete.

    Nju niko do sada ne upita kako može da bude kninski novinar kad nikad tamo nije kročila. Imala je spreman odgovor. Ne izvještava tamo sa ratišta, nego odavde, odakle se kroji sudbina i određuju granice budućeg izgleda Balkana.

    I kao da je naslutila cilj ratovanja, uđe u svoj apartman. Iz faxa je izišao podugačak tekst. U Geneve se održavaju mirovni pregovori o Bosni. Dolaze lideri, Alija Izetbegović i Radovan Karadžić. Redakcija NOVOSTI očekuje njen izvještaj. Taman će uspjeti uskladiti put sa slobodnim danima iduće sedmice. Sjeti se tek sada i svoje glave. Donijela je makaze i pincetu sa klinike. Okrenula ono ogledalo u kupatilu da joj sa sve tri strane uhvate glavu i potiljak. Podignula je ruke u vis i zakačila onaj medicinski šav. Uspjela ga zakačiti, prerezati čvor i izvući konac koji joj je smetao pri svakom okretanju u krevetu. Tako je radnju ponovila pet puta.   Sa onim betadinom rastvorom prešla je nekoliko puta preko zacjeljenog reza. Vidi ona da na mjestu ošišane kose, izrasta nova.

    – Zaraslo kao na ćuki!,– izgovori glasno i poče da pjeva onu Knindžinu pjesmu od kraljevoj majci.

                                  GLAVA XXIX

     Osvanuo je lijep sunčan dan i po prognozi biće i topao.Kata sjedi u brzom vozu i  promatra sav taj krajolik zemlje Švajcarske gdje je svaki centimetar zemlje obrađen, bilo da je njiva, livada ili pašnjak. A kad se približi Lausanne, uživa u nepreglednim vinogradima iznad Ženevskog jezera. Svi ti vinogradari su cijele godine u njima, bilo da okopavaju panjeve, otkidaju suvišne grančice ili  navlače tu sitnu i gustu mrežu iznad čokota kako bi plodove grozda zaštitili od najezde insekata. Pa kad stigne ona žuto crvena jesen, ubiru se plodovi i grožđe se odvozi u za to pripremljene podrume. Ljubitelji vina znaju da je iz tog Vaud kantona najuskusnije vino, a da im u konkurenciju ulaze i vina iz Wallis kantona koji se geografski na njega naslanja. Da je to tako potvrđuju brojni sajmovi vina gdje se takmiče u kvaliteti, okusu i tom bukeu kojeg pamte do iduće kupnje. Kad stiže Božić, vinari kreću i do  Züricha. Tradicionalno se pojavljuju u holu glavne željezničke stanice. Od jutra do ponoći nude se degustacije na kapima, kupuje se, što za sebe, što za goste koji će doći na proslavu svih tih prazničkih dana.

     Čeka Kata ispred zgrde UN-a pojavu tih političara koji vode rat u Bosni zajedno sa dvadesetak kolega koji su postavili svoje kamere, a drugi pripremili diktafone.

    Oko jedan sat se pojavi lider bosanskih Muslimana Alija Izetbegović.  Nekoliko upita i umjesto njega govori njegov pratilac Haris Silajdžić. Kata se odvaži, dignu ruku i Alija klimnu glavom.

     – Gospodine, poče na srpskom, da li ćete uskoro doći svi vi koji vodite rat  u Bosni, da se dogovarate i o podjeli teritorija, kao preduslov za okončanje rata?

   Alija se okrenu, mahnu rukom i bez odgovora se izgubi. Žagor među novinarima. Svi se okretoše prema Kati, psuju je na svojim jezicima. Oni ljubopitivi pitaju šta ga je pitala? Zbog kojih riječi je kod njega izazvala ljutnju?

    – Ja sam Erna, tvoja kolegica iz DPA. Hoćeš li sa mnom na kafu?

   – Hoću, odgovara na njemačkom.

   – Reci mi molim te, vidim da si iz Bosne, koliko je onih žena rodilo crnu djecu?

   – Moja redakcija je znala za četiri slučaja, a za peti smo saznali preko drugih novinara.

   – Kako sada reaguju Švajcarci?

   – Uglavnom se osjećaju  prevarenima. Mnogi su bijesni.

   – Da li možeš meni dogovoriti kontakt sa Srbima u Sarajevu?

    – Teško. Nisam ja njihov novinar. Idemo nazad, za sat vremena  čekamo i Karadžića, pa ću probati.

  Već je sat otkucao dva sata, a lider bosanskih Srba se ne pojavi. Izišao je i mladi diplomata koji reče da je press konferencija završena. Razočarenju nikad kraja.

   – Nema ništa od dogovora kolegice Erna.

   – Znaš li ti šta ja hoću? Hoću da odem do tih "junaka". Volim onog njihovog generala, muževan, mišićav. Da s njim odem u krevet. Onaj moj završi ljubavnu igru za tri minute, a mene ostavlja onako razdraženu. Ja hoću orgazam, onaj što traje i deset sekundi.

   – Ma ti si luda?

   – Nisam. Samo sam željna čvrstog zagrljaja i nekoga ko bi me  vodio nepoznatim stazama ljubavne igre.

   – I ti misliš da bi tvoju želju ispunili bosanski Srbi?

   – Samo mi daj kontakt, ozbiljna sam. Hoću da pokupim vrhnje sa tih događanja.

   – Ko će ti to objaviti?

   –  Mi dostavljamo vijesti, a redakcije nas citiraju.

   – Okani se ćorava posla. Ako hoćeš vijesti, evo ti piši o stodvadeset hiljada protjeranih Srba iz okupiranog Sarajeva. Piši o sarajevskim logorima, o mučenici Nadi Tomić, o majkama što su išle na groblja, otkopavale grobove svojih sinova i njihove kosti stavljale u najlon kese i prevozile u kolicima preko Trebevića. Tako su se nadale smiraju svoje duše.

   – Au, au, zar se i to radi?

   – Da. Rat sa svim svojim grozotama i radnjama od kojih se i koža ježi.

   – Daj mi, bar jednu adresu.

   – Imaš bosansku agenciju SRNA se zove. Ako otputuješ u Beograd, naći ćeš ih tamo pa dogovaraj susrete kakve želiš. Pitaj taksiste u Beogradu, šta god te interesuje. Oni sve znaju, pa možda i od njih čuješ nešto što ja ne znam.

   – Znaju li oni njemački?

   – Da ti otkrijem jednu tajnu: skoro svi taksisti su ti studenti ili intelektualci koji su pobjegli iz Hrvatske i tog tvojeg Sarajeva.  Čim ih budeš pitala nešto, oni će se skupiti oko tebe i  na jednom stranom jeziku ćeš dobiti odgovore.

   – A zašto kažeš da je to tajna?

   – Da se komunističke vlasti ne dosjete da su oni izbjeglice i ušle u centar zemlje koja grca pod UN sankcijama. Da ne donesu kakav zakon o taksistima.

   – Koja diktatura vlasti! Kad će se Jugoslavija riješiti komunista?

   – Kad se uvede višepartijski sistem u parlament.

   – Hoćeš li mi dati svoju vizitku? Htjela bih te imati za prijatelja.

   – Nemam važeću, piši, diktiram ti telefon.

   – Mogu li biti iskrena prema tebi?

   – Možeš, reci?

   – Da li bi htjela proslijeđivati mi neke vijesti koje ti dobivaš?

   – Kako da ti proslijedim? Na kojem jeziku?

   – Na njemačkom.

   – Erna, ja ću tebi i iskreno odgovoriti: ja nemam vremena sjediti i prevađati ti tekstove.

   –  A šta radiš kad ne pišeš?

   – Radim u jednoj bolnici.

   – Šta radiš u bolnici?

   – Radim poslove noćne sestre.

   – Imaš li ti diplomu medicinske sestre?

   – Imam.

   – Opet ću nešto da te pitam: jesi li ti ona sestra Smilja u onim vašim tekstovima?

   – Jesam.

   – Svaka vam čast! I tebi i svim tim ljudima koji su vam dojavljivali sve te laži.

   – I tebi na brzom zaključivanju.

    Rastale su se uz čvrsti zagrljaj i obećanjem da će opet sjediti jedna pored druge u sjedištu UN-a kod narednih pregovora o miru u Hrvatskoj i Bosni.

    Katu misli odvedoše u njeno Topusko, u bazu UNPROFOR-a. Do njega bi došla i iz Čemernice, poprijeko prašnjavom cestom. Onom što su je Krajišnici izgradili još za vrijeme vladavine carice Marije Terezije.  I nije samo ta cesta, spomen na carevinu gdje su imali prava na svoju vjeru, naciju, na pismo i kulturu. Imaju njeni  sjećanje na prugu i starog ćiru. I tu lokomotivu na ugalj, onaj njen pisak koji zove sve da se ukrcaju u vagone i krenu na posao. Put Karlovca ili Petrinje i Siska. Kako bi sada rado otišla u Topusko, zaplivala u onoj termalnoj vodi da je riješi te boli u ramenima. Zna ona da nije dobro što je stalno nagnuta nad tekstovima novina. Ona ih redovito čita i onako revoltirana piše pisma redakcijama. Uz svako pismo napiše obavezno onu latinsku izreku: audiatur et altera pars. Da redakcije čuju i drugu stranu. Za neko vrijeme ušute, pa opet isto. Pljuju svim sredstvima  samo po Srbima. O silovanju više ni riječi. Ali, rat je širok pojam. Iznalaze se novi slučajevi: tu su sada aktuelni logori, prepuni mršavih  logoraša kojima se rebra vide. A svi se slikaju do pasa goli. I samo su  Srbi ti koji drže te zatvorenike bez vode i hrane.

    Zove Erna i propituje se o logorima u Sarajevu. Čula je da je poznati košarkaš Mirza Delibašić komandant jednog logora u kojem su zarobljeni samo Srbi. I redakcija je ne šalje na teren.

   – Izvini, ali ja nisam na terenu u Sarajevu.

   – Daj mi detalje, da to objavimo.

   – Ne mogu Erna, shvati ti mene. Što nije provjereno, ja to ne objavljujem  niti koga dovodim u zabludu.

   – Šta tražiš od mene, da mi pomogneš u plasiranju te vijesti? Kako se sportaš košarkaš  umiješao u rat!

   – Ne tražim ništa. Idi u SRNU. Ja neprovjereno ništa ne objavljujem. Ne želim gledati i čitati demantije.

                                 GLAVA XXX

    Ptice su odavno zacvrkutale i rujna zora se probila, a Kata sjedi sa Rifatom i priča i priča detalje koje on želi da sazna.

   – Mislim da je za ovu noć dosta, dijete moje drago.

   – Nije, znam i ja nešto.

   – Jesi li za jedan čaj. Ja ne mogu više, pogledaj mi očne kapke kako su natekli. Noć mi  promaknu, pogledaj kroz prozor, dan  je, svanjiva se. Idemo u krevet.  Kad se probudimo, nastavljamo. Ti si sada na redu.

   – Dobro. Gdje ću ja leći?

   – Evo, drago dijete, u krevet do mene.

   – Zar ovakav?

   – Kakav to? Šta ti fali?

   – Zaprljaću ti posteljinu.

   – S čime?

   – Ovo što nosim na mojoj crnoj koži.

   – A šta nosiš? Ljuske kao riba?

   – Nosim ta dva velika slova UN.

   – Jesam li te ičim povrijedila?

   – Ti nisi, ali su drugi.

   – Ne smiješ se osvrtati na to! Ajde u krevet.

   – Da li je izraz Crnčuga ružan?

   – Jeste, jako. I uvredljiv.

   – Kako si ti nas zvala kad smo se nas dvojica rodili?

   – Uglješe i crnčići.

   – Šta znači Uglješa?

   – Ugalj, znaš šta je to? Crn je svaki  pa otuda ta riječ. A u Krajini imaš to muško ime.

   – Znači li to da moram u Americi ići u rudnike da radim?

   – Ne, to nema veze sa tvojim putem u budućnost.

   – Završi mi  samo tvoju priču, jesi li ostala i dalje tamo gore u brdima noćna sestra?

   – Ne, bila sam samo pola godine. Namještaj sam stavila u lager. Ona gazdarica mi uzela jednu stanarinu u Aarau. Tamo sam ostavila poštanski pretinac da mi pošta dolazi, a ja sam jednom sedmično išla tamo ne samo po poštu nego da posjetim sve te drage ljude koji su mi bili iskreni prijatelji.  Nikad se o njima i njihovoj ulozi nije saznalo. Ti si prvi koji to sada saznade. Dvadeset godina poslije.

   – Pretpostavljam da si onda došla u  Zürich?

   – Da, zaposlila sam se na ortopedskoj intenzivnoj njezi ciriške Univerzitetske klinike.

   – I došla stanovati u ovaj stan gdje sam te juče tražio?

   – Da, upravo tako.

   – E, sada možemo spavati. Ja ću još malo razmišljati. Ako se prevrćem po krevetu, ne obraćaj pažnju na mene.

     Kata je utonula u san. Nenadano odradi još jednu noćnu smjenu.

     Kad je otvorila oči, osjeti miris kafe. Ustade i vidi dvije šalice na njenom stolu u primaćoj sobi.

    – Baš sam te htio probuditi. Podne je prošlo. Hoćeš li da odemo negdje na ručak? Ja častim.

    – Ma ti častiš! Moj maleni kavalir! Slušaj me ti: imam fina pileća prsa, napraviću šnicle od njih. Da li voliš u sosu ili rađe pohane?

    – Šta nudiš kao prilog?

    – Rižu i zelenu salatu.

    – Onda u sosu, molim te.

    – A šta veliš da skuvam i paradajz supicu? Malo kiselkasto, da se osvježimo nakon neprospavane noći.

    – Ma na sve misliš. Kuvaj, ja jedem sve, ako imam.

   Tu se Kata štrecnu. Gori od znatiželje kako su dospjeli čak u Ameriku, ali ne želi trčati pred rudu. Naslućuje da su bili više gladni nego siti.

   – Smijem li gledati kako spremaš jelo? Da pokupim recepte i kad se vratim da ja mojoj majčici isto tako spremim.

   – Zašto si rekao majčica Rifate?

   – Zato što je ona moja zvijezda na nebu sada kada sam čuo cijelu njenu priču iz  usta nekoga koji ju je volio. Ja tebi vjerujem od riječi do riječi što si mi ispričala. Majka je u Njemačkoj saznala da si dobila i otkaz i batine zbog nas. Majka je otada još više strepila za nas oboje. Đuro i Radojka su bili nam kao rod rođeni. Mama priča da nam ništa nije manjkalo. Kad sam ja prohodao, smijem li ti sada pred ručak to pričati, Radojka uključi mamu u rad  Metodističke crkve. Tu je radila i učila jezik. Mene je ostavljala u njihovo obdanište. Tako smo tu dočekali i Oluju. Počele su pristizati izbjeglice iz Krajine na putu za Ameriku. Njihovi pastori nam predlože da se i mi priključimo toj koloni nesrećnika. I jednog dana, dođosmo na aerodrom. Ja se toga ničega ne sjećam. Ali pamtim majčine riječi. Sletjeli smo u New York i tu nas dočekaše dvije žene iz Njemačke koje su nas htjele u sigurno smjestiti. Mama se jednoj otvorila i sve joj ispričala. Otada je majka bila označena kao žrtva nasilja.

 Ja sam im bio drag, kupovali mi i igračke. Evo vidi, ovaj mali Teddy medvjedić, je moja najomiljenijija igračka. I on je sinoć sa mnom spavao u tvojem krevetu.

    – Znaš šta mi moraš ispričati? Ti si pisala američkom predsjedniku Billu Clintonu.

    – Odakle ti to?

    – Našao Vaske u internetu.

   – Ko je to?

   – Jankov otac. Tražio je po internetu  nešto o Nikoli Tesli i našao Teslino društvo Amerike i tamo našao to pismo. Vidjeli smo da je pisano u septembru devedeset i treće. Vaske je rekao da moram saznati od tebe šta ono piše: " vaši pogledi će biti svestrano razmatrani"?

   –  Ne znam ni sama kako mi se u glavi vrtila ova rečenica: Stop the War in Croatia. Sjela sam i razmišljala ko bi imao takvu snagu da se ukinu barikade, meci, logori, rane i krv  i da tako prestane rat. Onda sam se u noći probudila. Uhvatilo me neko nadahnuće. Sjedam za mašinu i pišem pismo, antiratno.Nikom drugom nego najsnažnijem čovjeku snažnih  Američkih država.

   – I imala si kuraži da mu pišeš? Kako ti njega oslovljavaš?

   – Prvo gospodine Predsjedniče i kako tekst odmiče, u jednom momentu napišem ja njemu dragi kolega.

   – Pa ti nisi predsjednik! Kakav ti je on kolega?

   – Pravnik on, pravnik ja.

   – Au, koja ideja! Pričaj brže dalje.

   – Sjedim ja i razmišljam, šta da napišem a da to bude zanimljivo. I objektivno. Ispisujem ja stranice šta je ostalo od zemlje Jugoslavije i šta hoće Beograd. Pa onda šta hoće Zagreb i na kraju šta hoće Knin.

   – I da li ti nešto predlažeš?

   – Da, kako naslućuješ! Pišem ja dragom kolegi da bi za Srbe u Hrvatskoj najbolje rješenje da imaju kulturnu autonomiju u granicama Hrvatske. Da imaju pravo  na naciju, vjeru, jezik, pismo i sve druge vidove kulture.

    – Odakle ti to?

   – Iz međunarodnog prava, to sam studirala kako nestaju i kako nastaju nove države.

   – Da li je i Clinton to studirao?

   – Jeste. On u Americi, ja u Hrvatskoj.

   – Pričaj brže, radoznao sam.

   – Polako, sve ćeš saznati. Pišem ja njemu i šta će biti ako se to ne prihvati.

   – A šta si mu ono poklonila ?

   – Poklonila sam mu knjigu o Zločinima NDH koju sam dobila od društva Sv. Save iz Chicaga na engleskom jeziku. I napisala sam mu da vidi i sazna šta se to u njegovoj zemlji štampa i kako se istina saznaje.

   – Znači, ti si njemu otvorila oči. I šta on onda radi?

   – On je pozvao k sebi svoju diplomatiju.  Tako je nastao Plan Z- 4. Mojoj sreći nije bilo kraja. Unutra sam našla svoje dvije rečenice. Sve što je vezano za kulturnu autonomiju, od imena, zastave, grba, novca, jezika, ćiriličnog pisma i slobodnog ispoljavanja pravoslavne vjere. Taj plan je bio podloga gdje su Rusi i Amerikanac Peter Galbraith razradili sve ostalo. I vlast krajišku sa parlamentom, vladom i sudovima. Dali su potpunu autonomiju Krajišnicima u području privrede, socijalne politike, kulture, poreza, turizma i energetike.

Hrvatska bi i dalje vodila spoljnu politiku, odbranu zemlje, državljanstvo, međunarodnu trgovinu i finansije.

Krajišnici bi imali i pravo glasa u Hrvatskoj, da biraju predsjednika države i da ga glasaju za zastupnike u Saboru. Tako bi im nudili i mjesta ministara, sudaca i drugih sekretara u državnoj upravi.

Krajišnicima nije bila zabrana pojedine odnose regulisati i sa Republikom Srpskom i Saveznom državom Jugoslavijom, kao obrazovanje, kultura i turizam.

   – I to je Milošević odbio? Jesam li u pravu?

   – Da, odbio je jer je tu vidio najveći stepen autonomije što bi strane diplomate to prenijeli i na zemlju čiji je on bio predsjednik.  Međunarodna zajednica s jednim Rusom, ambasadorom na čelu, stoji čvrsto iza Plana Z-4 i smatraju ga uvodom u sličan plan za Kosovo.

   – I kad je taj plan bio gotov?

   – Bio je već u ljeti 1994. Označen u Genevi kao predmetom budućeg potpisivanja.

   – Vaske kaže da vas je onaj zubar Babić izdao. Jesi li ti pratila te pregovore?

   – Znaš šta, oni su od mene tog 3-.eg avgusta devedeset i pete napravili majmunom. Ja sam došla i preko hodnika srela Ivića Pašalića, hrvatskog pregovarača. Čekala sam da se ti vrli političar pojavi kojeg nisam cijenila. Svako je toliko puta putovao po mišljenje u Beograd pa šta Sloba i ona njegova žena vještica kažu, on to donosi u Krajinu. Babić je bio zubar, studirao medicinu pa zašto nije ostao u svojoj struci. Vatio se politike za koju nije imao potrebno znanje. A tom istom Miloševiću su odgovarali svi poslušnici. Milošević je bio  isto pravnik pa je znao vrdati u susretu sa stranim diplomatama. To mu se ne može osporiti.

     – I ugleda li ti Babića?

     –  Nikoga. Niko nije izišao van. Ostala je moja Erna i ja same. Odnekud se stvorio jedan Nijemac i prišao nam.

     – Odbili su Krajišnici Plan. Mi počinjemo.

     – Izvinite, ekscelencijo, šta počinjete?– upitah ja.

     – Krieg, Krieg!,– odgovori i nestade u onom hodniku.

     – A ta riječ RAT, ponovo mi zazvoni u ušima. Opet ja provirujem, a te krajiške delegacije nigdje na vidiku. Ni danas ne znam koje bio u toj delegaciji, kad su došli ni kad su otišli. Dođemo nas dvije u  Zürich i zovem ja svog oca  u Vrginmost. Pitam ga za vrijeme. Veli sve je mirno. Mjesec je u uštapu i obasjava cijelo dvorište. Kao da i nije noć. Ja mu govorom sa knedlom u grlu da se kod nas sprema loše vrijeme, da se Oluja sprema. I da će  to nevrijeme stići do njih za par sati. Nisam mu rekla da li je Oluja malo ili veliko slovo. A to mi je je Erna šapnula u vozu.

   – Znači i Nijemci su znali?

   – Da. I oni su poslije razrađivali Plan za primirje koje će opštine odmah da uđu pod suverinitet Hrvatske, a koje će čekati dvije godine, da uđu mirnom integracijom  u sastav.

   – I kad saznaješ za Oluju?

   – Sutradan, 4.og avgusta. Zovem ja u podne oca, telefon zvoni i zovni. Mislim otišli do robne kuće po namirnice. U četiri popodne opet zovem. Opet muk. Naveče gledam ZDF. Vidim Tuđmana na kninskoj tvrđavi kako uzdignutim rukama javlja svojem hrvatskom narodu da je Krajina konačno pala. Erna je uspjela poslati vijesti svojim Nijemcima. Ja nisam mogla ni upozoriti narod šta im Hrvatska Olujom sprema.

   – Da si dobila oca, šta bi on učinio?

   – Dali bi se u bijeg. U šumu, dok hrvatska vojska prođe i kako to vojnički zvuči, kad očiste teren. Ovako su ušli u kolonu nesrećnika čija patnja nema kraja.

                              GLAVA XXXI

      Nakon praznika njih dvoje krenuše  u Gradsku kuću, kod matičara da izvade rodni list i da Rifat riješi svoj civilni status. Tu ih dočeka veliko iznenađenje. Njega nema  zavedenog u  matičnim knjigama.  Da bi informacija bila tačna, savjetuje prosijedi činovnik da odu u Aarau, gdje mu je i mjesto rođenja. U vozu njih dvoje i dalje pričaju  o njemu i odjeku tih napisanih stranica.

     Ima Kata brata u Poreču, radi kao konobar u hotelu sa pet zvjezdica. Dok je onako u bijeloj kuti pripremao salu za ručavanje, dođoše dvojica policijaca i uljudno ga zamoliše da se skine u civilno odijelo i pođe sa njima.

    – Šta sam učinio?

    – Došao je inspektor iz Pule iz državne bezbjednosti pa hoće s tobom da obavi infomativni razgovor.

   Čuje on šta su ti informativni razgovori. Prate oni kretanja Srba koji su još ostali u tom dijelu Istre. Vrlo neugodna pitanja, neki budu i batinati, a da ne znaju zašto. Da li samo zato što su prešli granicu i provirili u zemlju Srbiju da vide i uvjere se da najbliži žive podnošljivo.

    Uveli su ga u prostranu sobu u prizemlju stanice policije čiji je stol bio pun akata u zelenim fasciklima.

    – Jesi li ti Pero Mraović?

    – Jesam.

    – Poznaješ li Smilju Mraović?

    – Nikad čuo za to ime.

    – Imaš li ti sestru u Švicarskoj?

    – Imam.

    – I šta radi ona tamo?

   – Medicinska je sestra.

   – Šta je tebi u rodu Kata Mraović?

   – Nikad čuo nisam za tu ličnost.

   – Da li ti ime Kata nešto govori? Govori!

   – Moja se baba zvala Kata.

   – Je li ona u Švicarskoj?

   – Nije, baba je umrla.

   – Kada je umrla?

   – Kad je rodila mojeg oca, tri mjeseca poslije poroda dvadeset i četvrte godine.

   – Da li ti je otac to babino ime dao tvojoj sestri?

   – Nije, nije htio da sestra ima tešku sudbinu kao baba koja je umrla od tuberkuloze.

    – Ova Kata što je tražimo je novinar. Šta znaš o njoj?

    – Znate, nas Mraovića ima i u Gospiću, možda je ona otuda.

    – Poznaješ li ti još nekog Peru Mraovića?

    – Poznajem, moj imenjak, radi u hotelu Delfin.

    – Baš sam bio malo prije sa njim. On me poslao k tebi, veli da on pozna cijeli Vrginmost i da nikad nije čuo da postoji neka novinarka imenom Kata. Veli, da ima jedna Ankica, možda smo se zabunili. Vidim da si iskren, hvala ti i slobodan si.

    Ona dvojica na šalteru stoje i smiju se.

    – Ovi još uvijek lutaju. Traže oca onog crnca što se rodilo u Švicarskoj. Pa misle da će to otkriti,ako nađu tu Katu.

     Tad Pero shvati zašto ga vozaju. Sačekao je veče i kad je odradio  smjenu, zovnu sestru.

     – Da li se ti baviš novinarstvom?

     – Bog s tobom! Nisam ja to studirala,– mirno ga slaga.

    Rifat se smije dok se voze u Aarau.  Inspektor se spetlja, nije dobro postavio pitanje. Kad su ušli u matični ured, čekalo ih je novo iznenađenje.

   – Evo pregledavam taj 1.april devedeset i treće godine. Nema tu nikakvog pisanog traga o tvojem porodu.

   – Ko mora porode prijaviti?– pita Kata.

   – Bolnica ili babica ako je porod bio kod kuće.

   Sada je sve shvatila. Nije ni doktor želio da iza njega ostanu tragovi politike.

   – Šta ćemo sada?

   – Idemo nazad. Ne možemo tražiti naknadni upis, ko zna da li je ona babica još živa. A da idem istraživati i kopati po tome opet, vjeruj mi, nemam za to ni volje ni hrabrosti više.

   – Razumijem te. Imam jedno pitanje: da li si ikada od tih silnih ambasada dobila kakvu poruku?

   – Nisam lično. Ali sam saznala za Mazowieckog i njegove muke.  Dvije godine se borio da progura sve izvještaje o ljudskim pravima u Bosni i nailazio na ignoranciju.  Onda je ipak dao ostavku razočaran u diplomatiju i svijet oko sebe.

    – Znači, ipak si mu nalijepila flaster na usta?

    – Niko ga poslije nije uvažavao i njegovi izvještaji su izazivali u toj velikoj zgradi UN-a podsmijeh.

    – Idemo nas dvoje nazad i da čekamo sutrašnji dan. Možda smislim neko rješenje.

    – Mogu li ti početi pričati o nama? Kratko ću, neću te zamarati detaljima. Na aerodromu u New Yorku su nas odvezli u jedan grad, Albany se zove, oko stotinu i pedeset milja udaljenog. Tu smo dobili u  okviru crkve smještaj. Majka je osam  mjeseci išla  u školu i učila engleski jezik. Kad je to završila, našli su joj posao u fabrici madraca. Radila je na traci sa drugim azilantima, uglavnom su bili Afrikanci, obojeni kao što sam i sam. U slobodno vrijeme je pomagala u crkvi. Onda je majka upoznala jednu crnkinju koja je imala svoj biznis, pekla je piliće u kiosku. Dobro je išao taj biznis. Ja sam već pošao u školu sa djecom iz crnačke četvrti. Jednog dana majka se poklizne i slomi desnu nogu. Odvezli su je u bolnicu i stavili one šipke na potkoljenicu. Nakon mjesec dana doktor reče da ona može ići na posao. Ja sam je gurao u invalidskim kolicima do posla, u jedan pogon gdje se sklapaju šalteri za struju. I stalno sam kasnio deset minuta u školi. Učitelj mi je prilazio, vukao me za kosu kod uveta i meni su same suze klizile niz obraze.

I svaki dan mi pokazivao na sat. Nisam je mogao ranije odvesti jer je pogon počinjao sa radom baš u osam sati kad je i škola počinjala. I onda se jednog dana desilo čudo. Poslije škole sam trčao po mamu i nisam primjetio da me učitelj prati. Kad smo bili na stazi, on se iznenada pojavi. Gleda mamu, njenu nogu i one metalne šipke, gleda mene. Onda čučnu i pokaza mi da ja njega povučem za kosu. Tada sam briznuo u plač, onaj jaki, kao da se derem, da svi oko mene čuju moju muku.

    Bio sam najbolji đak u svojoj klasi. Mama je opet operisala nogu, izvadili joj šipke i rana je zarasla. Vratila se u kiosk i  nastavila prodavati pečene piliće. Svaki dolar je trpala u  jednu vrećicu  i onda se odluči da pet stotina dolara pošalje svojima u Bosnu. Dobila je odgovor od dide koji piše da se raduje što se eto i njih sjetila. Piše da su daidže pobjegli u Švedsku, da su se snašli i  evo adrese, da se nađu, barem preko pisama.

    Sjeda moja Enisa i piše  braći  dirljivo pismo. Stavlja moju i njenu sliku i hvali mene kako će od mene jednog dana da bude veliki čovjek. Kad je stigao odgovor, majka je tri dana plakala i uzdisala. Pišu joj rođena braća da će se nje odreći preko novina. Neka zaboravi i njih i njihove adrese. Jednog dana joj se kao kupci pojavi Vaske i njegov sin jedinac Janko. Išli smo u istu školu. Raspričali se njih dvoje i Vaske prihvati poziv da u nedjelju dođu k nama na ručak. Majka mu je prešutjela mnogo toga. Rekla mu je da je preko Njemačke stigla u Ameriku i to preko Metodističke crkve. Nije posumljao u njenu priču. Onda je Vaske ispričao kako se snašao. Ima svoju građevinsku firmu i treba mu neko ko bi mu vodio kancelarijske poslove. Kad je majka pristala, on ispriča svoju tužnu priču. Bio je na na položaju, u rovu, štitili su povlačenje civila u Oluji, kolonu koja se kretala prema Dvoru na Uni. Njegova žena je uzela Janka i par prnja i stavila u auto. Uletjela je kod Dvora u kišu metaka. Izišla je iz onog jugića  sa dvogodišnjim Jankom. Onda su doletjele iz zraka granate. Jedna je nju pogodila u kukuruzima. Janko je  jako plakao. Njegov plač je čula strina Ljubica i krene prema njemu. On je sjedio pored mrtve majke i vukao je za ruku. U Beogradu su se našli. Njeno tijelo su Hrvati negdje zakopali. Vode je kao nestalu. Vaske je otišao na američku ambasadu i već  je u oktobru došao  u Ameriku.

    On je jako bistar, završio je za šest mjeseci engleski tečaj i krenuo u biznis. Janko i ja se družimo, on mi je kao brat. Pitao je Vaske mamu da li bi htjela da je oženi. Odbila ga. A nas dvojica vidimo da se onako ispod oka gledaju.

   Kad sam majku upitao, zašto se ne uda, reče mi da joj nije do udaje nego da ja završim neku školu. I tako sam upisao školu za administratora. Kad završim, mogao bi raditi i kod policije. Sva su mjesta zauzeta. Tamo rade već neki crnci i zapošljavaju svoje. Ja sam položio i vozački . Janko mi je predložio da položim vozački za školski bus. Ako bih dobio to mjesto, onda bih imao i puno slobodnih dana. Hoću da upišem neki koledž. Dok čekam djecu, mogu učiti.

    – Da li si išao raditi kod Vasketa?

    – Ne da nam on. Kaže da vodi brigu o našoj kičmi. A ja bih volio kad bi kod njega mogao zaraditi koji dolar. Da skupim za vozački za bus.

    – Kako  dani lete! Rifate, obišli smo i grad i pokazala sam ti sve njegove znamenitosti. Hoćeš li da odemo na brod da se provozamo po Ciriškom jezeru.

    – Ne bih, hvala ti. Danas je već srijeda, sutra moram nazad. Pogledaj šta sam ti donio: mama je našla ovu rozu boju sa natpisom Benetton i to ti poklanja, sa ovim novcem.

    – Kakav novac?

    – One dvije hiljade što si platila moj porod.

    – Oh, Bože, pa nisam ja to platila da mi ona sada vraća.

    – Smijem li te nešto pitati: šta je to sunećenje?

    – To ti je mala medicinska intervencija kad se kožica  piše prereže kod muških beba.

    – Da li to svi Muslimani rade svojoj djeci?

    – Oni religiozni da.

    – Da li je istina da veličina piše odlučuje u seksu?

    – Nije važna veličina, već tehnika i brzina.

    – Hahaha. Kako si to lijepo rekla.

    – Imaš li ti djevojku?

    – Nemam. Ali se Janko i ja pripremamo.

    – Da li si ikad poželio da upoznaš svojeg oca?

    – Ne. Ne misliš valjda da bih ja išao sada po Keniji tražiti koji je UNproforac oplodio moju majku. Ja imam Vasketa, on je moj pravi otac. Imam još jedno pitanje za tebe: da li je istina da je onaj režiser Kusturica, što si ga i ti spomenula, istraživao svoje porijeklo i našao da su mu preci bili Srbi?

   – Da Istina je.

   – Meni Janko kaže da i ja imam srpsko porijeklo.

   – Jesi li čuo za Mešu Selimovića?

   – Ma jesam, toga pisca što je isto moje prezime. To nam je objašnjavao Vaske kako je i on pisao o svojim srpskim precima.

   – I šta ti hoćeš?

   – Hoću da i ja budem Srbin.

   – Pa već jesi! Svi novinari su ti kumovi! Hahaha.

   – Onda se neću obrezivati. Tako ću i mami reći.

     Sutradan, u četvrtak, je odletio jutranjim letom za Frankfurt. Htio je do večeri obići Đuru. Javio se u petak ujutro.

    – Dobro sam doputovao.  Znaš li šta sam saznao od Đure? Da su Kenijci to isplanirali jer su rekli da u ratu idu i silovanja. Pa su napravili plan za kojeg je znao samo neki istoričar Jarčević. Kad je objavljeno da se rodilo crnče, oni su se skupili u Kninu i počeli da plešu njihov domorodački ples jumbo, jumbo. Krajiška djeca su to odmah prihvatila i po cijeli dan plešu na ulicama.

Šta si ono stavila mami u kovertu sa bombonjerom?

    – Novac onaj, da ga vratiš nazad i položiš vozački za bus. Da mi budeš srećan u životu.

    – Zašto si ono UPROFORac napisala sa dva mala slova? Jesmo to mi, nas dvojica?

    – Da, dobro si primjetio.

    – Ti si Kato isklesana u svjetlosti što obasjava tvoj narod. Hoću da i ja budem tvoj.

    – Već jesi, Rifate, janje moje milo!,– i zagrcnu se u suzama.

KRAJ

Prečica do romana Milke Kajganić klikom na sliku!

PODELITE OVAJ TEKST NA: