O namaAutoriPoezijaProzaRecenzijeRazgovoriKultura sećanjaKolumnaBesede

Feljton





















Izdvajamo

Aleksa Đukanović
Aleksandar Čotrić
Aleksandar Mijalković
Aleksandra Đorđević
Aleksandra Grozdanić
Aleksandra Nikolić Matić
Aleksandra Veljović Ćeklić
Aleksandra Vujisić
Anastasia H. Larvol
Anđelko Zablaćanski
Biljana Biljanovska
Biljana Stanisavljević
Bogdan Miščević
Bojana Radovanović
Boris Đorem
Boris Mišić
Branka Selaković
Branka Vlajić Ćakić
Branka Vujić
Branka Zeng
Dajana Petrović
Danijel Mirkov
Danijela Jokić
Danijela Milić
Danijela Odabašić
Danijela Trajković
Danilo Marić
Dejan Grujić
Dejan Krsman Nikolić
Desanka Ristić
Dina Murić
Divna Vuksanović
Đoka Filipović
Đorđo Vasić
Dragan Jovanović Danilov
Dragana Đorđević
Dragana Lisić
Dragana Živić Ilić
Dragica Ivanović
Dragica Janković
Draško Sikimić
Dušica Ivanović
Dušica Mrđenović
Duška Vrhovac
Gojko Božović
Goran Maksimović
Goran Skrobonja
Goran Vračar
Gordana Goca Stijačić
Gordana Jež Lazić
Gordana Pešaković
Gordana Petković Laković
Gordana Subotić
Gordana Vlajić
Igor Mijatović
Ilija Šaula
Irina Deretić
Iva Herc
Ivan Zlatković
Ivana Tanasijević
Jasmina Malešević
Jelena Ćirić
Jelena Knežević
Jelica Crnogorčević
Jovan Šekerović
Jovan Zafirović
Jovana Milovac Grbić
Jovanka Stojčinović - Nikolić
Jovica Đurđić
Juljana Mehmeti
Kaja Pančić Milenković
Katarina Branković Gajić
Katarina Sarić
Kosta Kosovac
Lara Dorin
Laura Barna
Ljiljana Klajić
Ljiljana Šarac
Ljubica Žikić
Ljubiša Vojinović
Maja Cvetković Sotirov
Maja Herman Sekulić
Maja Vučković
Marija Jeftimijević Mihajlović
Marija Šuković Vučković
Marija Viktorija Živanović
Marina Matić
Marina Miletić
Mario Badjuk
Marko D. Marković
Marko D. Kosijer
Marko Marinković
Marko S. Marković
Marta Markoska
Matija Bećković
Matija Mirković
Mićo Jelić Grnović
Milan S. Marković
Milan Pantić
Milan Ružić
Mile Ristović
Milena Stanojević
Mileva Lela Aleksić
Milica Jeftić
Milica Jeftimijević Lilić
Milica Opačić
Milica Vučković
Milijan Despotović
Miljurko Vukadinović
Milo Lompar
Miloš Marjanović
Milutin Srbljak
Miodrag Jakšić
Mira N. Matarić
Mira Rakanović
Mirjana Bulatović
Mirjana Štefanicki Antonić
Mirko Demić
Miroslav Aleksić
Mitra Gočanin
Momir Lazić
Nataša Milić
Nataša Sokolov
Nebojša Jevrić
Nebojša Krljar
Neda Gavrić
Negoslava Stanojević
Nenad Radaković
Nenad Šaponja
Nenad Simić-Tajka
Nevena Antić
Nikola Kobac
Nikola Rausavljević
Nikola Trifić
Nikola Vjetrović
Obren Ristić
Oliver Janković
Olivera Šestakov
Olivera Stankovska
Petar Milatović
Petra Rapaić
Petra Vujisić
Rade Šupić
Radislav Jović
Radmila Karać
Radovan Vlahović
Ramiz Hadžibegović
Ranko Pavlović
Ratka Bogdan Damnjanović
Ratomir Rale Damjanović
Ružica Kljajić
Sanda Ristić Stojanović
Sanja Lukić
Saša Knežević
Saša Miljković
Sava Guslov Marčeta
Senada Đešević
Simo Jelača
Slađana Milenković
Slavica Minić Catić
Snežana Teodoropulos
Sanja Trninić
Snježana Đoković
Sofija Ječina - Sofya Yechina
Sonja Padrov Tešanović
Sonja Škobić
Srđan Opačić
Stefan Lazarević
Stefan Simić
Strahinja Nebojša Crnić Trandafilović
Sunčica Radulović
Svetlana Janković Mitić
Tatjana Pupovac
Tatjana Vrećo
Valentina Berić
Valentina Novković
Vanja Bulić
Velimir Savić
Verica Preda
Verica Tadić
Verica Žugić
Vesna Kapor
Vesna Pešić
Viktor Radun Teon
Vladimir Pištalo
Vladimir Radovanović
Vladimir Tabašević
Vladislav Radujković
Vuk Žikić
Zdravko Malbaša
Željana Radojičić Lukić
Željka Avrić
Željka Bašanović Marković
Željko Perović
Željko Sulaver
Zoran Bognar
Zoran Škiljević
Zoran Šolaja
Zorica Baburski
Zorka Čordašević
Vesti


STO DESET GODINA PESME „SANTA MARIA DELLA SALUTE”

„Santa Maria della Salute” nikada ne bi bila to što jeste da nema taj refren na italijanskom jeziku, mislio je Stevan Raičković

Autor: S. Kovačević


Srpska poezija slavi 110 godina pesme „Santa Maria della Salute”. Laza Kostić ju je završio 1909, godinu pred svoju smrt, kada je prvi put i objavljena u izdanju Matice srpske. U tom trenutku, bilo je prošlo već deceniju i po od kako je prerano umrla pesnikova muza Lenka Dunđerski (1895), a taj događaj ga je i podstakao da napiše stihove koji se i danas smatraju najlepšom srpskom ljubavnom poezijom. To vreme „beznjenice”, kao da nije nagrizalo stubove na kojima je pesnik u romantičarskom zanosu zidao četrnaest strofa svoje „labudove pesme”, kako je i sam o njoj pisao.

„Pisao ju je otkad je počeo da sastavlja stihove i rime, kako i mora da bude dok nastaje ono što traje koliko i jezik na kojem nastaje, s pobožnim pripevom ’Santa Maria della Salute’”, kaže akademik Miro Vuksanović, prema čijem mišljenju je to „pesma nad srpskim pesmama”.

U čast 110 godina Kostićeve pesme, u Ogranku SANU u Novom Sadu priređena je svečanost, na kojoj je ljubavnu kanonadu govorio dramski umetnik i pesnik Miodrag Petrović, nekadašnji upravnik Srpskog narodnog pozorišta, glumac koji je među desetinama svojih uloga tumačio i lik Laze Kostića u predstavi „Među javom i med snom”.

Prošli put kada je slavljena „Santa Maria della Salute”, bilo je to na njenu 100. godinu u Somboru. I posle Novog Sada ponovo će – za deset godina, dogovor je književnog kruga. Da li će se i u drugim gradovima setiti, pita se književnik i autor legendarnih stihova „Mostarske kiše” Pero Zubac, koji je u svojoj besedi u zdanju Platoneuma podsetio da su o Kostićevoj pesmi pisale najumnije srpske glave.

Isidora Sekulić piše 1941. da je to najsilovitija pesma ljubavne poezije. Ona govori o arhitektonici pesme, simbolima, rečima koje se sudaraju, kuljanju lave, kao da pesma gori, a kad gori dese se i izgoretine, kaže Zubac. Miloš Crnjanski o Lazinoj pesmi pisao je kao o najlepšoj pesmi srpskog romantizma, a Todor Manojlović o najlepšoj mističnoj himni poezije... Ipak, u čuvenu antologiju Bogdana Popovića 1911. nije ušla, a pričalo se da je to zbog onih izgoretina, da mu je navodno smetao „višak muzike” u pesmi.

Prvo pojavljivanje ove pesme u antologijama je 1923, u knjizi Svetislava Stefanovića, u Zagrebu. Bili su prijatelji, dopisivali su se i viđali, a Laza mu je jednom prilikom u Beču 1904. rekao da, ako već pravi antologiju, uvrsti njegovu poslednju ljubavnu pesmu.

Pre „poznice”, Kostić je napisao svoju prvu pesmu Lenki – Gospođici L. D. u spomenicu. Objavljena je još 1895. u sarajevskom časopisu „Nada”. Napisao ju je u manastiru Krušedol 1892, a po tadašnjem običaju da se prilaže u spomenar osobe, ova pesma je položena u Lenkinu drvenu kutiju oslikanu ružama. Ta pesma je u bitnoj vezi sa „Santa Maria della Salute”, ističe Pero Zubac koji je nekoliko godina istraživao i rasvetlio Lenkin život, napisavši knjigu „Lenka Dunđerska”.

„Santa Maria della Salute” nikada ne bi bila to što jeste da nema taj refren na italijanskom jeziku, mislio je Stevan Raičković. Laza Kostić bi možda pronašao rimu i za prevod „sveta Marijo od spasa”, ali to, smatra besednik, ne bi bilo to. U pesmi zvone, citira Raleta Damjanovića, biserne perle italijanskog jezika.

Potražio je i da li je Oskar Davičo nešto napisao. Nije fer, kaže, ali se obradovao kad je našao u eseju objavljenom u „Odjeku” u Sarajevu, kasnije u knjizi „Kontekst”, kako je ta Lazina pesma „izvikana” i ima „primitivne i barbarske rime” – sa zagradom, „u te Salute”.

„U tome San-ta Ma-ria... zvuk ima nešto što je tako privlačno i lepo da je meni pomoglo kad je trebalo da i sam kažem nešto o pesmi”, rekao je Zubac. Seća se da je prvi doživljaj nje imao u samostanskom vrtu pri gimnaziji na Širokom Brijegu. Slično kao profesor Mladen Leskovac koji je opisivao kako ju je prvi put čitao na klupi u hladu županijskog vrta u Somboru i – ništa nije razumeo. Kasnije je u toj biblioteci nekadašnjeg semeništa pronašao antologiju Andra Žeželja koji je prevodio Lazine termine na „razumljiv jezik”.

„Lepota pesme je u zgusnutoj energiji emocija koje su prerasle u reč, toj odistinskoj, beščulnoj, nezemaljskoj, kosmičkoj, zagrobnoj, imaginarnoj, virtualnoj ljubavi koja se oslanja na čulni dodir, a kosmičko spajanje ostvaruje se samo kroz realno u snu i u pesmi koja je prepev sna...”, kaže Pero Zubac i dodaje da je u pesmi, zapravo, sve jednostavno: Pesnik se obraća Gospi sa vizantijske ikone u venecijanskoj bazilici, sa samoprekorom što je u ranijoj svojoj pesmi „Dužde se ženi” požalio naše borove koji su posečeni i ugrađivani u temelje crkve. Traži oproštaj i kao da se Gospi ispoveda. Njoj kazuje priču o svojoj nezemaljskoj ljubavi, jer ona koju voli je u Gospinom svetu – kako ju je video, šta mu znači, kakva je ta ljubav njega na zemlji i nje na nebu. Na kraju, završava, sav u zanosu ukazuje da sluti konačno spajanje dvaju duša i tela – tamo gde svih vremena razlike ćute.

Izvor: Politika


PODELITE OVAJ TEKST NA:






2025 © Književna radionica "Kordun"