Danas je svjetski dan poezije, a svijet je u izolaciji. Uz ove dvije informacije tu je i najmanje bitna – treća. Prošlo je deset godina od objavljivanja moje prve knjige „Gluvi putnik“. Stoga bih, ako ikoga zanima, kroz sjećanja i anegdote podsjetio na nekoliko pjesama iz ove zbirke, ali i kazao koju o poeziji, izolaciji, samoj knjizi.
Danas kada smo izolovani u kućama i stanovima, zgodno je sjećati se kako je bilo biti izolovan u jednoj državi. Knjiga je pisana u vrijeme kada su nam trebale vize za putovanje u bilo koju zemlju osim u Srbiju, Crnu Goru i Hrvatsku, zbog čega kao najveći uspjeh „Gluvog putnika“ navodim slučajnost da je Evropska unija građanima Bosne i Hercegovine ukinula vize nakon objavljivanja ove knjige. U to ime naslovna pjesma zbirke koja, uz možda još ponešto, govori prije svega o mobilnosti:
Gluvi putnik
Uzalud mi se unosiš u lice obeshrabrujući glasu razuma ja sam klasični model skitnice neimenovani čuvar lokalnog druma
pusti me da vladam ulicama u mom skromnom kružnom putovanju, da prkosim zatvorenim granicama, dalekom svijetu i novom svitanju
da gromove hvatam zubima, da mi kišnica briše ime, da umrem u sopstvenim mislima i da vaskrsnem u tuđim, pusti me,
nemoj da pričaš, više ne čujem savjete za manipulaciju mog hoda, ne želim da slušam, sad putujem gdje god me može ponijeti sloboda;
u jeftine ljubavne promocije, u mračne budžake vlažnih soba, u kafansku buku prljave provincije, u pakleno tihu atmosferu groba;
napuštam te moja zdrava pameti što bi me koštala običnog života, tačke s najmanje bodova na meti, nesrećne kugle sedmičnog lota;
iz probisvijeta ograničenog pokreta, iz mrtvaca kog ništa ne boli, iz ptice skraćenog leta, izaći će duh koji putuje i voli.
Ovu pjesmu govorio sam dosad na mnogim mjestima i u mnogim prilikama. Međutim, najbolja prilika bila je po objavljivanju knjige.
Knjigu je objavilo „Brankovo kolo“ dvadesetak dana nakon što sam Nenadu Grujičiću, predsjedniku ove institucije, poslao rukopis i to je za mene bilo nešto nevjerovatno. Radost trenutka kada me je knjiga sačekala na recepciji hotela Duga u novosadskom naselju Telep i tadašnji uvid u recenziju nazvanu „Boemski pesnik“ toliko je velika da zasjenjuje sadašnja promišljanja da je trebalo mnoge pjesme izbaciti iz zbirke. Elem, Grujičić mi je pred prvu promociju knjige u sremskokarlovačkoj gimnaziji kazao da bi bilo odlično kada bih naslovnu pjesmu kazao naizust i bez čitanja, naravno, ukoliko znam.
Odgovorio sam mu da svih sedamdeset i nešto pjesama iz zbirke znam napamet. Mnogi, pa i on sam, pitali su me kako?
Odgovor isključuje bilo kakvu vrstu mistifikacije.
Pjesme iz ove knjige pisao sam u srednjoškolskim i studentskim danima i u to vrijeme bio sam i te kao sklon kafani. Novac koji bi mi dali roditelji za mjesečnu kartu ili ono što bih zaradio radeći sezonske poslove brzo je nestajalo u rukama konobara, a ja bih potom mjesec dana išao pješke u školu ili na fakultet. U tom hodu vrtio bih po glavi prethodno napisane pjesme, trudeći se da izbacim poneku trulu riječ.
Podrazumijeva se da se nerijetko dešavalo i obrnuto, da mi stihovi u hodu „padnu s neba“, da ih govorim „u sebi“ na putu od kuće do škole ili fakulteta, te potom zapišem, a onda opet nazad prebiram po glavi. I eto, taj metod, kasnije, pomogao je dosta na književnim večerima. No književne večeri bile su samo formalne prilike za govorenje poezije. Mnogo više bilo je neformalnih, pogotovo sa pjesmom „Flaša“.
Flaša
Više ništa ne osjećam, više ništa mi ne paše, dušu ću da ispvoraćam odvojite me od flaše.
Više me nema ko grditi konj sam, piće me jaše od amova ne mogu vidjeti odvojite me od flaše.
Prosipam prazne priče, traćim vrijeme vaše pod, pod nogama, mi se miče odvojite me od flaše.
Legitimaciju drži mi radnica, eno je iz diskonta maše, moja pređena je granica odvojite me od flaše.
Sam na sebe sam kivan prolaznici me se plaše, znam da sam agresivan, ali odvojite me od flaše.
Hvata me, počinjem luditi ispio sam sve trenutke naše, više se ne želim truditi ne odvajajte me od flaše.
Jedna od anegdota vezanih za ovu pjesmu zbila se u nekad mom omiljenom Demofest klubu. Vidno pripitog na ulasku u klub zaustavila su me dvojica izbacivača. Na moju sreću, pored popularnog Demofest kluba, bio je Demofest pab, gdje sam ušao bez problema. Tamo su za šankom stajale novine u kojima je objavljen intervju sa mnom. Bilo je to negdje u avgustu 2010. i intervju je objavljen povodom nagrade Stražilovo. Uzeo sam novine sa šanka, pokazao ih izbacivačima i kazao im „evo, pustili su me u novine danas, a vi nećete u klub“. Jedan od njih krenuo je da čita i upitao: - Šta, ti si neki pjesnik? - Da! Odgovorih drsko. - Ako si pjesnik, reci nam neku pjesmu. Bez ikakve zadrške naizust sam kazao „Flašu“ i od tada je za mene bio besplatan ulaz na sve koncerte u Demofest klubu. Kupujem recimo nekoliko mjeseci poslije kartu za svirku „Psihomodo popa“ i kaže mi jedan od one dvojice „pjesniče prolazi, ne treba ti karta“. To su za mene bili veliki dometi poezije, kakva kritika, kakve nagrade, kakvi javni nastupi – neko ko ima moć da pusti ljude u noćni klub za mene zna da sam pjesnik, čovječe. Demofest klub, popularni DFK, ubrzo je zatvorio, tako da ni moja pjesnička slava nije mnogo potrajala. Novine kojima sam dao intervju u avgustu 2010. igrom slučaja danas su novine za koje i sam radim. Prošlo je deset godina i neke pjesme su jednostavno iznevjerene.
Prvo vezivanje kravate
Ja nikad nisam doživio prvo vezivanje kravate što u život donosi svjetlost, niti bi kad ikoje vate da tako dave prihvatio za moju svjetliju budućnost.
Znam nisam sam pod golim nebom kome sunce pokazuje put, neznanom daljinom podstaknut ja nosim vjetar oko vrata, vodi me sa sličnima sobom moja budućnost nepoznata.
Da, kravata je za mene bila nepoznanica i statusni simbol kojem nisam želio da pripadam. Ipak, prvo i najvjerovatnije posljednje vezivanje kravate doživio sam desetak godina nakon nastanka ove pjesme – na dan svog vjenčanja.
Za divno čudo u kravati sam se taj dan dobro osjećao i iako sam je nakon sudbonosnog „da“ planirao odmah skinuti sa sebe, ostala je da visi cijelu noć. Taj dobar osjećaj, kao uostalom i vjenčanje, ne planiram ponavljati upravo zbog njihove jedinstvenosti. Divno je voljeti i biti voljen, pa u ljubavi ni kravata nije velika žrtva. No, ljubav, opšte je poznato, ne završi uvijek divno.
U „Gluvom putniku“ ima mnogo ljubavnih pjesama i nepošteno bi bilo napraviti izbor iz ove knjige bez jedne pjesme posvećene jednoj mojoj mladalačkoj ljubavi. Izbor je pao na šesti sonet iz sonetnog vijenca nazvanog „Nešto slično lovorovom vijencu“.
Sonet šesti
Ljubav kao jaram bogovi mu dali volio je zasvirati go – bez pasa, o meni će znati kad budu čitali na zemlji beskućni žitelji Parnasa.
Gostio je muze rogate, krilate a sam u svojoj koži turista bio, nektar mu točile grudi obilate a i svaki šljam po ulicama pio.
Upregnut od strane svoje obje strane dobre i zle, ja potrošio sam dane pokušavajući biti bitku časnu.
Gazeći u zabludu ljepšu od Boga silan sam još silnije zgažen zbog toga iznemog‘o kad pustih tu silu strasnu.
Pokušaji vođenja časne bitke u životu i poeziji kod mene su aktuelni i danas, iako se sve u međuvremenu promijenilo, uglavnom na bolje.
Ono što baca veliku sjenu na taj boljitak jeste smrt majke.
Prošle godine u maju bio sam kod nje na ručku, a naveče je trebalo da u Domu omladine imam nekakvo veče poezije. Rekavši joj da već godinama nemam niti jedan primjerak „Gluvog putnika“, izvukla je knjigu iz šivaće mašine i ustupila mi svoj primjerak. Iz tog primjerka danas i pravim ovaj izbor koji završavam pjesmom posvećenoj mojim roditeljima i precima koji su bili civilne žrtve Drugog svjetskog rada. Srećom, u životu sam dobio priliku da ispravim poruku iz naslova te pjesme.
Na mene nikad ponosni nisu bili...
Na mene nikad ponosni nisu bili ljudi kojima sam po rođenju drag u razne boje oni bi me bojili samo da nisam, kao što jesam nag,
napolju svijet surovo preživljava, rekoše mi da golje mahom stradaju, jake ljude farba od rđe održava, jedni se uzdižu tek kad drugi padaju
klanje za bolje, borba za ljepše slijepo nas vode pravila nepisana u vatru bacaju ili ih tješe majke svoja čeda bogom dana
treće ne postoji sve dok im ona kapaju nježno iz suznoga oka, vidio sam prođe ovaca par vagona za žrtvu u slavu takozvanog proroka
kako su samo zubi gladni i oštri svoje stare majke omiljenog djeteta, obilato krdo u njega tupo motri spremno da mu bude večera sveta
lanac ishrane oko vrata sužnjih kroz njega i ja jednom ću da izmilim, a do tada ću da se pitam usta punih šta i koga to jedem kada već živim.
Rekoh na početku da je svijet u izolaciji, međutim ta izolacija je mačiji kašalj u odnosu na ovu iz aluzija gorenavedenih stihova.
Na nešto slično je nekidan, uostalom, podsjetio i glumački bard Vlasta Velisavljević rekavši da je „korona ništa u odnosu na Goli otok“, te da oni koji nisu bili tamo ne znaju šta je izolacija. Eto, neka nam današnja izlacija i večerašnji policijski čas prođu u znaku poezije.
Autor: Milan Rakulj, 21.mart 2020.