Jazz pjevačica Lela Kaplowitz, rođena Siščanka, koncertom u slavnoj dvorani na njujorškoj Sedmoj aveniji promovirala je svoj novi album “To one”, zorno dokazujući što donose vjera u sebe i ne odustajanje od svojih ciljeva.
Piše: Sanja Šimunđija
“Sve je moguće” (eng. Everything is Possible) orilo se 19. rujna 2019. godine u dvorani Weill Recital legendarnog njujorškog Carnegie Halla. Naša Siščanka, jazz pjevačica Lela Kaplowitz (rođ. Danijela Maćešić) promovirala je svoj novi album “To one” ni manje ni više nego u Sjedinjenim Američkim Državama – kolijevci jazza. I sam Duke Ellingtoni Miles Davis nastupili su u tom istom Karnegiju, davno, davno prije nego se naša sisačka zvijezda rodila. I prošlo je još dosta godina dok mala Siščanka nije otkrila emisiju “Vrijeme je za jazz” koja se emitirala kasno petkom navečer na drugom programu RTZ-a i istog trena se zaljubila u sinkopirani afričko-američki ritam.
Vjerujem da svatko tko svira neki instrument ili pjeva, bilo profesionalno ili kao hobi, ima želju i san nastupiti u Carnegie Hallu. Hrvatsko-američka obitelj, Joe, Lela i Lucia Kaplowitz dokazali su da su snovi ostvarivi te da uz mukotrpan rad mora prvenstveno postojati i vjera u sebe, jer bez vjere u svoje kvalitete, talente, iskustvo, sav je rad uzaludan.
Slušajući i uživajući u koncertu, pokušavala sam razumjeti lakoću kojom je umjetnica komunicirala s publikom i članovima benda (Matom Muntzom na kontrabasu i Garyjem Fritzom na udaraljkama). Tu moram posebno naglasiti njihovu obiteljsku povezanost koja je zračila dvoranom i činila prezentiranu glazbu harmoničnom, elegantnom i balansiranom.
“Bez ljubavi ne bi bilo tebe, bez ljubavi ne bi bilo mene”, pjevala je Lela dok ju je suprug Joe pratio na klaviru u pjesmi “Ljubav je sve što postoji” (eng. Love Is All There Is). A, bez ljubavi ne bi bilo ni njihove kćerke Lucie.
va mlada talentirana violinistica plijenila je pažnju svojom virtuoznošću i te večeri nije bila u sjeni svoje majke i oca. Štoviše, pokazala je da je sa svojih 14 godina spremna za sve velike dvorane svijeta. Osim pratnje i solo dionica na violini, Lucia je pjevala prateće vokale uz oca Joa te također pokazala i svoje umijeće beat-boxa. Nakon koncerta, pri potpisivanju nosača zvuka, prilazili su joj novopečeni obožavatelji i srdačno čestitali, a meni iznenađeno i ushićeno govorili: “Njihova kćerka je fenomenalna i uz sviranje prekrasno i pjeva, a tako mlada!”
Lela i Joe upoznali su se prije 15 godina u Carnegie Clubu koji se nalazi preko puta Carnegie Halla. On jazz klavirist, Lela jazz pjevačica – ljubav je bila neizbježna. Točno 15 godina nakon njihovog sudbonosnog upoznavanja, oni nastupaju u njujorškoj legendarnoj dvorani. Materijal je to za film koji se trenutno snima u dokumentarnom obliku. Joe je, inače, osvojio nagradu Porin za najbolju jazz skladbu 2017. godine, i vrhunski je klavirist, tubist, orguljaš, skladatelj i aranžer.
I na koncu, o Leli. Što više reći i naglasiti!? Talentirana umjetnica koja ima posebnu karizmu, pozitivnost, šarm, prirodnu unutarnju i vanjsku ljepotu i koja to sve dijeli sa svima koje poznaje, u zaraznom osmijehu i energiji koja vas jednostavno čini dijelom njene jednostavne, pozitivne jedinstvenosti. Lelin koncert ne bi bio koncert ako energija koja nas sve povezuje ne bi bila nesebično dijeljena, da svakoga od nas podsjeti da svi imamo svoje talente, najljepšu i najbolju stranu i da upravo stoga što na ovom svijetu ne postoje dva ista DNK-a, odnosno kopija nas, upravo zbog toga možemo biti najbolji u onom što jesmo.
Svaki od 11 glazbenih brojeva koje su izveli Lela Kaplowitz i njen bend, bio je prožet posebnim emocijama, sjećanjima i iskustvima. Lela je utjelovljenje vjere u sebe i ne odustajanja od svojih ciljeva.
Publika je bila raznolika. Od naše hrvatske zajednice u New Yorku (koja broji najviše članova u cijeloj Americi), možda nas je bilo 5. No, nije ni važno, jer upravo je raznolikost publike dokaz Leline svjetski prepoznate kvalitete, a ne umjetno kreirane slave koja počiva na domoljubnim pretenzijama. Brojni gosti su bili upravo nasljednici začetnika jazza – Afroamerikanci. Ovacije i divljenje koje je dobila od njih tijekom večeri, poziv na bis, dovoljno govore o skrivenom dragulju kojeg imamo mi Siščani i naš grad te cijela Hrvatska.
Nažalost, očekujući njezin dolazak u New York, niti na jednom sisačkom portalu, tisku, turističkoj prezentaciji grada, radiju, niti jednom riječju nigdje spomenuta nije, niti se igdje pisalo o njenom velikom pothvatu. Jer, budimo iskreni, koliko je Siščana ikad nastupilo u velikoj svjetskoj dvorani poput Carnegie Halla? Velika je to promocija naše cijele države, a i našeg uspavanog grada. Zašto smo toliko šturi i škrti na emocijama i priznanjima kad se radi o nama samima, Siščanima – uvijek vrijednim, poštenim i skromnim ljudima? Zašto svi drugi vide i cijene naš uspjeh, a mi sami ga uporno ignoriramo i omalovažavamo? Zašto se bojimo sami sebi priznati da smo uspješni, talentirani, dobri, jer jesmo, jer imamo bogatu povijest, tradiciju, znanje, jednostavnost, čisto srce, strast i temperament, perfekcionizam. Ali… ako sami tako ne razmišljamo, objektivno sagledamo naše najbolje strane, ne prezentiramo ih u svom najljepšem svjetlu, onda možemo uvijek s tugom gledati da smo, nepošteno, negdje na dnu ljestvice naše samospoznaje, samorealizicije i samopouzdanja. Možda će upravo Lelin uspjeh potaknuti da se više promoviraju naša, sisačka bogatstva.
Slika naše operne sopranistice Zinke Kunc-Milanov stoji u Metropolitan Operi u New York City. Proslavljena Zagrepčanka svoju je karijeru najvećim dijelom izgradila upravo u New Yorku, i to u prošlom stoljeću. Obzirom da je Lela jedna od samo nekoliko Hrvatica koja je nastupila u Carnegie Hallu, 19. rujna 2019. bila je posebna čast biti Siščankom u New York City, zahvaljujući Leli i njenoj obitelji!
Sve fotografije korištene u opremi članka su zaštićene autorskim pravima! Hvala Danijelu Mirkovu!
Izvor: Sisak portal
